Gledam ovaj video i osećam se kao Hičkokova plavuša, kojoj je posebno posvetio ovaj "savet". Samo meni. U nedostatku dobrih savetnika u mom životu, ja savete sve češće tražim od pokojnika. Svi ti "savršeni tipovi" su mrtvi. I još uvek su sasvim korisni. Za razliku od većine živih. Ne bih ja ušla u ovu svoju ispovest, ali Hič mi se toliko lično obratio, da nemam izbora.
Na mom uglu seksualne ulice nije nikada bilo dešavanja koja bi mogla da uđu u ozbiljne knjige ili zaslužila zanimljive opise koji bi opet ušli u knjige koje se u knjižarama i bibliotekama drže po strani ili pod ključem.
Moju baku po majci ubili su Nemci 1944. Jednog dana upala je patrola i pretresla kuću. Našli su joj sakriveno pismo od sina partizana, tada polaznika Oficirske škole u Drvaru, koje je stiglo partizanskom vezom. Pisma su se čitala i uništavala. Majka je pismo, jedini dodir sa dugo odsutnim sinom, sačuvala. Da nije, možda bi sačuvala glavu.
Baku su Nemci odveli u zatvor. Kad se nekoliko dana
General, tako me zvao. Dve godine sam bio mlađi od njega a onda je to bila ohohoj razlika. Tih šest solitera, ubrzo nazvanih Šest kaplara, iznikli su, čini se preko noći. Oni sa Starog Sajmišta gledali su nas sa zavišću. Oficirska deca, dobro obučena, idu u gimnazije i na fakultete... a oni, žive u barakama koje su ostale od logora i u straćarama koje su njihovi očevi i majke podigli iza Savskog nasipa. Bili su kivni na nas, iako je to bilo
присетоми листајући . . .
а чак и да смисао не постоји,
љубав би га већ измислила,
под условом да је,
наравно било.
Ej, ceo dan sam nešto gnjecava i na ivici suza, a nemam konkretan razlog. Ma šta na ivici?! U neko doba sam izašla iz kancelarije, sela u kola i rasplakala se. A nije mi bilo lakše, samo sam morala da popravljam šminku i pravim se da mi je nešto upalo u oko.
Na povratku s posla opet me uhvatila ta nepodnošljiva tuga. I stanem negde na Banstolu, izađem iz kola i onako, samo sam stajala i gledala nizbrdo. I disala duboko da se smirim.
Došla kući kao da na leđima nosim teret od hiljadu kila. Ma znaš ono kad ti neki grč stisne grlo i nema šanse da progovoriš. Ovi moji znaju
Ti ćeš men' da pričaš šta je ljubav?! Ti ćeš sa svoje pileće godine men' da pričaš kol'ko jaka ljubav mož' da biva?!
Oj, šta ja dočeka u ove moje godine...
Sedi tu da ti pričam...
Kad čovek voli ženu, onda je i lud i ma'nit i žedan pored vode..
Znaš ti, ćeri, koji čovek voli svoju ženu? Adam.. Toj ću da ti pričam, kako Adam voli Nadu... Ajd da kažem, al ne znam što, pa i ovi su na sokoćalo već uvatili ko je ko u moju familiju.. Adam je sin mojega
Sve na svetu postoji da bi se napisala jedna knjiga.
Stefan Malarme
U Theresiapolis pristigli su vozom. Noću. Oko 3.30. Na stanici bili smo samo ja i par klošara. Ona je bila u nekakvoj crnoj pelerini opšivenoj krznom, na glavi je imala elegantan šešir s velikim obodom ispod kog su tek malkice virili pramenovi sede kose skupljene u punđu. Na rukama nosila je bele rukavice na kojim su tamnocrvenim koncem bili izvezeni nekakvi cvetni motivi (tek kasnije shvatio sam da su bili identični ornamentima koji se nalaze iznad južnog ulaza u Veliku većnicu Gradske kuće). Uprkos odmaklim godinama zračila je sasvim nesvakidašnjom lepotom kakvu, priznajem, nikada nakon ovog susreta nisam uspeo da pronađem ili uočim kod žena koje sam poznavao ili slučajno sretao na ulicama raznih gradova.
On je bio u izlizanom, prljavozelenom vojničkom šinjelu, punom fleka od hrane i pića, ispod kog je virila bela košulja s elegantnom leptir-mašnom.
ukratko - zato što je bila siromašna i zato što je, sudeći po onome šta je pisala, tome bila sklona.
pre oktobarske revolucije pripadala je sloju kojem je gotovo sve bilo dostupno. pisala je pesme, čitala ih na sedeljkama, večito zaljubljena. tada je napisala, radujući se revoluciji, kako je samo "izvesnost nadolazećeg rata spečava da izvrši samoubistvo". napisala je ’’ja jedino u vatri pevam!’’, ’’kad bi samo izbio rat, kako bi život postao uzbudljiv, treperav, iskričav! tada bismo mogli živeti, tada bismo mogli umreti’’ i ’’nema pesnika bez ljubavi