Radomir je patriota. Radomir najbolje zna. Radomir odlazi? Radomir traži podršku od naroda. Radomir ostaje? Narod ne da Radomira. Radomir ima najveću platu u Srbiji. Radomir je na Zlatiboru. Ne „cimajte“ Radomira. Radomir zarađuje kao 154 radnika. Radomiru se sve smučilo. Radomir je srce Srbije. Radomir zna koliko vredi Radomir. Radomir podržao Radomira, Protiv Radomira su kvislinzi...
Već ovi uzgred pobrojani fragmenti iz latinoameričke sapunice o Radomiru koja poslednjih meseci puni stupce ovdašnje štampe čineći da vaskoliko srpstvo nema ni preče ni veće brige od praćenja i živog učestvovanja u Fami o Radomiru. Tek, odgovor na pitanje Šta će biti s Radomirom postalo je pitanje od prvorazrednog nacionalnog značaja. Umesto ozbiljnih analiza rezultata postignutih na Svetskom prvenstvu, baš kao i spore, haotične, neorganizovane i demotivisane igre reprezentacije koja nije bila ni nalik timu iz kvalifikacija ― priča je prebačena na teren: Radomirovog patriotizma, Radomirovog morala, Radomirove plate, Radomirovog Radomira…
Nisam, još uvek, nameravala da se pozabavim ovom temom, vadeći se na činjenicu da je još raspust, ali sudeći po nekim komentarima dole, kod Krugoline, vidim da je krajnje vreme da potegnem i ovo pitanje.
Deca sa posebnim potrebama.
Kako to izgleda u praksi?
Teoretski, konačno smo dobili inkluziju, znači, sva deca imaju pravo da idu u „običnu" školu, da se ravnopravno školuju sa svojim vršnjacima.
Ali, kako će to praktično da izgleda?
Neko pomenu da su učitelji imali cela DVA dana seminara. I sad su, kao, osposobljeni... Za šta?
I šta je sa nastvanicima? Jesu li i oni imali dva dana seminara?
IV - dan 12. 08.
Dnevnik jazz festivala (I Ideo)
Solomon Burke prima gradonačelnika, umesto obrnuto, uz minimum novinara u svojoj rezidenciji. Dok sedam pored njega shvatam koliko je viši i širi od nas obojice. Ili je za to kriv kraljevski tron. Šarmantan, u sjajnom odelu dozvoljava ipak novinarima da postave pitanja o sličnosti sa Šabanom.
Ja strepim kako će reagovati kada mu kažemo da nemamo tražene hidraulične dizalice već da ćemo ga na binu podići klasičnim viljuškarom. Srećom, uz naše obećanje da fotografi neće slikati viljuškar - pristao je! A
Malo sam nervozan. Nije to ono stanje tri koraka napred, nagli okret tri koraka nazad, gnječenje cigarete u ruci ili ustima, lomljenje prstiju, tapkanje nogom, škrgutanje zubima....Nije čak ni ono da mi smeta okolina, silni automobili, vika i galama, evo, iz susednog kafića slušam mnotoni, ali jak, ritam tup-tup, tup-tup...komšija ispod nešto buši po čitav dan, pa kucka, kao da sam u zubarskoj ordinaciji...Ne smeta mi ni strčavanaje niz stepenice, iznenadna zvonjava telefona, nagla promena vremena, dobro to malo udari po nervima, ali kako došlo tako
Na ovom mestu mi je uvek dobro. Radujem se već dok dolazim. Kad pređem ulicu nikad nisam sigurna gde je tačno - tu je negde, preko puta bioskopa. Ulaz je oblepljen obaveštenjima o svemu što se događa u kraju; unutra ljudi, koji nikud ne žure, pričaju, jedu i piju - slika stara koliko i najstariji grad na svetu. Volim i zidove od crvene cigle i cevi gole konstrukcije iznad glava, a naročito volim klavir od svetlog drveta sa kineskim intarzijama. Zamišljam da je preživeo Kulturnu Revoluciju i ponosno se dočepao slobodnog sveta i obećane zemlje, čvrsto uvezan u trbuhu velikog broda. Stvari zaslužuju bar koliko i ljudi da krenu u bolji život.
Ovaj blog će biti bez uvoda o tome da je tema izvikana, da sam svestan da njime ne otkrivam toplu vodu, bla-bla... Tako da slobodno računajte da ovaj pasus niste ni pročitali! ;)
Dobijem neki dan od MTS-a SMS sledećeg sadržaja:
Uzivajte u dugim razgovorima! Pozovite *100#, u delu Promocije prijavite se za VOICEMANIJU i dobicete 100 puta vise kredita za razgovore u mts mrezi.
Divno, možda i fantastično, možda i mogu da iskoristim taj poklon(?), ukucavam kôd, biram rečenu opciju i dobijem info:
Promocije u ponudi:
1. VOICEMANIA (600din)