Donatorsko vece - Mi imamo i za njih!
Beograd, 9. jun 2010. godine: Skoro objavljene imovinske kartice nosilaca najvisljih funkcija u Republici pokrenule su lavinu reakcija u javnosti, kako domacoj tako i stranoj. Beda i sirotinja ovih ubogih ljudi podstakle su mnoge koji imaju da krenu u akciju kako bi sto pre resili tesku egzistencijalnu situaciju u kojoj se nalaze funkcioneri u Srbiji.
Tako ce se vec sledece nedelje u Kristalnoj dvorani hotela Hyatt Regency u Beogradu odrzati gala vece sa namerom da se prikupe sredstva kojima ce se Ljudima Sa (ne) Imovinskim Karticama
Poceo je devetnaesti Mundijal....Afrika, Juzna Afrika...super zvuci....
Da budem krajnje iskren i da budem dosledan izrecenom u Srpskom Vimbldonu pre cetiri godine (nestao iz B92 arhive), nisam ocekivao da ce ovaj tekst danas cetiri godine nakon gelzenkirhenskog masakra ugledati svetlo dana...ali ...Dakle, prvo sto moram da uradim je "da poklopim
Pista se oduzila, nikako da dodje do tacke poletanja, evo je. Beograd ostaje iza mene, na koliko - ne znam, ali ostaje. Vide se obrisi Zapadne i Istocne kapije, naslucujem vodo-toranj u Kosutnjaku, bar je to blizu stana u kome sam ziveo, Avala u pozadini, sve nestaje, dok avion juri pistom tako brzo, kao da zuri da me odvede odavde, odakle? U stvari, ja vise ni nisam ovde, ja sam sada u vazduhu, ni na nebu ni na zemlji, lepo mesto, pored prozora, kod krila, bas kako volim. Sa desne strane, ali nema veze. Preferiram levu, bar je sediste broj 9, heh, nisam ni sumnjao - moj broj, sedim
...dobar vam dan!
Svetsko prvenstvo u fudbalu je više nego praznik, to mu nekako dođe kao medeni mesec :)
Planetarno najvažnija (sporedna) stvar
- uživajmo!
Na letnja podneva je vrućim trbuhom legalo leto, pritiskujući ih žegom. Njegova leđa su sezala sve do neba izbledelog, jedva primetno plavetnog, po čijoj je umornoj belini žarilo otopljeno oko pomamljenog sunca. U umornoj tišini podneva, koje je nečujno dahtalo jarom, svijala se sve niže i niže baba Kajina bašta. Okruživao ju je šimšir, koji je bilo dovoljno dotaći rukom, pa da odgovori vrućim i oporim mirisom. Iako mu je podne svuklo senku, šimšir je junački, prkoseći vrućini, držao tamne listiće sasvim otvorenim, sakrivajući njihovom gustinom, kao bogato nabranom suknjom, svoje dirljivo opevano »tanko drvo šimširovo«.
U jednom od uglova bašte, nad šimširovu ogrlicu se nadvijao, podnevnom vrućinom izmučeni, jorgovan. Srca njegovih listova su visila svilenim očajem, čekajući makar najmanji dašak vazduha da se zaljuljaju u pokušaju da sa sebe otresu žegu. Izmučen njome je bio i stari, veliki orah, uz čije stablo se stiskala baba Kaja, brižno žmirkajući na svoju baštu, koju je vrućim dlanom pritiskalo letnje podne. Pod njenim nogama je Dikino oko zaustavilo svoje puzajuće namere širenja, dok su njegove plave oči cvetova pokušavale da se zatvaranjem spasu od vrelog, letnjeg slepila.
Pošto sa malo šta dešava ovih dana na ovom blogu, da l' zbog leta i nadolazeće vrućine ili možda što su ljudi krenuli da rade po tri posla ne bi li isplaćali sve globe koje ih sustižu svaki dan, ja se ne dam. Svako je sigurno imao prilike da komunicira sa nekim strancem u zemlji ili inostranstvu. Kako se snalazimo i baratamo stranim jezikom je sigurno individualna stvar ali ne sumnjam da je svako zapeo negde kada je pokušao da prevede nešto sa
Kako sam obuzet ništavilom – ili priča o Ničem u sedam prizora
Trg je bio prazan i žut od žege, očišćen od prašine vrelim vetrovima, kao biblijska pustinja. Bruno Šulc, Prodavnice cimetove boje
Scena prva:
Bio je to jedan od onih dana koje je, samo da je moguće, najbolje preskočiti. Ili, ako se to ne može, makar prespavati. U svakom slučaju nikud ne izlaziti iz kuće. To su naprosto oni dani kad vam apsolutno ništa ne ide od ruke. Nakon nervozne i neprospavane noći, nešto iza podneva Ništa se izvuklo iz kreveta, umilo, očešljalo na razdeljak i besciljno krenulo da luta pustim ulicama Subotice. Inače, valja odmah reći, Ništa se već duže vremena u Subotici osećalo sasvim prirodno i dobro. Reklo bi se: kao kod svoje kuće. Ipak ovog junskog podneva 1984.godine nešto je bilo drugačije i posebno. Ništa je jednostavno u vazduhu, svuda okolo sebe, osećalo da će se danas dogoditi nešto istinski važno – jedino nije moglo ni da pretpostavi tačno šta. Prošlo je pored Galerije Likovni susret ali u nju nije ulazilo – pošto Ništa u Galeriji baš i ne bi bila neka posebna novost. Posebno ne za priču koju čitate. Onda je, koju ulicu dalje, sasvim neočekivano Ništa susrelo Tuđu bol. Zastali su, izmenili par kurtoaznih polurečenica i nastavili skupa.