Imao sam nameru da pišem tekst o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, o njenom sveštenstvu i monaštvu, o njihovim međusobnim podelama i sukobima, o zloupotrebi mantije, o korupciji i kriminalu, o njenom uticaju na sekularnu vlast, i obrnuto, ali sam pet dana nakon novog Vidovdana, shvatio da moj život mnogo više zavisi od jedne druge serbske kompanije, po nečemu slične prethodno pomenutoj instituciji.
Pošto sam obavio razgovor sa službenikom SBB-a, i potom u nedužnu telefonsku slušalicu ispalio rafal malokalibarskih patriotskih psovki, prekrstio sam se levom rukom i
Hteo sam da naslov bude drugačiji, konkretniji, otvoreniji, da bude sažetak, a ne nešto uopšteno, okolišno, sramežljivo, npr. “zašto ne smem nekom da kažem NE“,“zbog čega ne mogu da odolim lepim ženama“,“zašto mi je politika gadljiv, a od nje /posredno/ živim”,“kako to da svi imaju para, a ja ne“,“zašto ne prelazim semafor na crveno“, “zašto izbegavam svađe“, “zbog čega još trpim tapšanje po ramenima“, “zašto je linija nezameranja najpogodnija“….Možda bi ovim naslovima već započeo konkretnije pisanje, brže “otvaranje“, možda su sami naslovi odgovori ili ih ne želim, pa odugovlačim. Neću rešenje soptsvenih muka. Čudo koliko sam privikao na njih. Kada ću da ih se otarasim? Ali, to je druga tema.
a
Kada bih imala
Zvala bih je
Imala bih
Večno
Bih
This morning, leaving my home, there was a guy who wanted to take my parking space. But he decided to wait for it in such a way as I could not easily get out of it. I signaled him to move and he inched away - it was enough for me to pass but I had to do six maneuvers to get by without hitting him.
Brže, bolje, više Nodara ubiše
Nekoliko stvari mi bodu oči:
da li jedna ovakva pilula može i treba da se prodaje u slobodnoj prodaji, bez lekarskog recepta, maloletnim devojčicama koje su sinoć pristale na opciju -bez kondoma ćemo ili koje nisu sigurne da su sračunale kako treba plodne dane ili koje su previše popile da bi se sećale.. Možda sve ovo zvuči prevše dramatično, a možda i ne..
Nisam neki politički analitičar i nemam nijedan tekst na tu temu, ali ovo sada nisam mogao da prećutim. Ima već poprilično materijala na temu o kojoj pišem ali ja sam sada otišao korak dalje. Ovo su stvari kako ih ja vidim svojim očima lakovernog detlića.
Velika prašina se digla što je neka snajka pri UNESCO-u bezecovala stan od 7000EUR mesečno. Da li je to njena odluka ili odluka nekog drugog, to je sada nebitno efekat je isti. Neko je trebao da se uzme u pamet a očigledno nije. Džaba se mi mlatismo onoliko za pomoć gladnima i akcijom "Hrana
Divno je da dva meseca nakon povratka sa ekspedicije prica o Antarktiku, zastiti zivotne sredine, iskustvu i dalje zivi i objavljuje se u medijima..... svakako prica je tek pocela i nastavice da se razvija i dalje...
Poslednji tekst objavljen je u dnevnim novinama Press i ovom prilikom zelim da ga podelim sa vama. Nadam se da cete uzivati i jedva cekam komentare, misljenja....
Ne znam kako vi, ali odavno me nije naljutila vest poput one objavljene danas, a koja glasi da je Vlada Srbije na predlog Ministarstva spoljnih poslova odobrila plaćanje stanarine srpskoj ambasadorki pri UNESCO u Parizu u vrednosti od 7.000 evra mesečno, odnosno 84.000 evra godišnje.
Stvarno, skandal nad skandalima. U zemlji gde je prosečna plata 300 evra, gde država kasni po pola godine u isplati elementarnih socijalnih davanja (naknada za one koji su ostali bez posla isplaćena tek za septembar), 25 prosečnih plata se baci na udobniji, konforniji smeštaj ambasadorke.
Znam