Čovek prosvećenosti? Slika se snažno nameće u najdoslovnijem smislu reči. Vilijam Blejk ga predstavlja u svojoj kompoziciji Prijatan dan ( Glad day ), u njegovoj golotinji, mirnog i sigurnog, raširenih ruku na tamnoj pozadini. On je u centru univerzuma: čovek prosvećenosti, u iskušenju sam da kažem. Gotovo isti stav vidimo kad Renjo usred Francuske revolucije slika svoje platno (Sloboda ili smrt - La liberte or la mort ). I to je čovek raširenih ruku koji lebdi na nebu - anđeo ili Ikar, jer mu je umetnik dao krila, kao što mu je čelo ukrasio nebeskim plamenom. Ali simbolika je složenija, iako teži da bude eksplicitna. S desne strane je ljudska figura Slobode, u jednoj ruci drži frigijsku kapu, u drugoj vagu jednakosti. Kao protivteža na drugoj strani je smrt koja kao da je izašla iz prazne grobnice iz doba baroka, skelet uvijen u crno oslanja se na svoju kosu. Slobodan čovek, osvajač, pravi gospodar univerzuma, koji je izgonio snage senke i prošlosti.
Osamnaesti vek stavio je čoveka u središte svog sveta, usmerivši na njega sva svoja razmišljanja. Pod tim se podrazumeva raskid sa epohom baroka.
Ko su bili ljudi prosvećenosti? Bili su to plemići, sveštenici, preduzimači, ljudi od pera, naučnici ili umetnici i, na kraju, istraživači. Iako sam u iskušenju da ih svrstam u jednu ili drugu grupu, svi oni zajedno tvorci su duha tog vremena.
Prelistaću na brzinu stranice Didroove i Dalamberove Enciklopedije i pogledati odrednicu čovek. Ne bez iznenađenja, uočila sam : 45 kolona od kojih je 36 posvećeno anatomiji, 8 '' moralnom čoveku '', a pola stranice '' političkom čoveku ''. Uvod daje neki opšti ton.
'' To je biće koje oseća, razmišlja, misleći slobodno šeta se po površini zemlje, deluje kao da je iznad svih životinja nad kojima dominira, živi u društvu, izmislilo je nauke, umetnosti, ima sebi svojstvenu dobrotu i zloću, ima svoje gospodare, stvorilo je zakone...''
Kratkim prelazom, koji priznaje da se mogu do u beskraj umnožiti različiti pogledi kojima se čovek razmatra, '' jer ne postoji ništa što se može s njim porediti '', počinje opširan opis koji ne ostavlja ništa nepoznato baš o tom fizičkom čoveku, od fetusa do puberteta i starosti, uz detaljan opis njegovih kostiju, mišića i organa.
'' Oholost, sujeverje i strah su proizveli sisteme, opteretili poznavanje čoveka hiljadama predrasuda, koje opažanje treba da uništi. Religija je zadužena da nas vodi putem sreće koju nam priprema na onom svetu na kraju vremena. Filozofija treba da izuči prirodne motive čovekovog delovanja kako bi ga učinila boljim i srećnijim u ovom prolaznom životu''.- ovde vidimo da Enciklopedija razmatra objašnjenja mešavine dobra i zla.
Kant je formulisao pitanje '' Was ist Aufklarung? '' - '' Šta je prosvećenost? '' . Priznaćemo da Encikolpedija pruža viđenje prosvećenosti kroz viđenje osobina čoveka prosvećenosti. Ono što najviše pada u oči je svakako odbacivanje teocentričnog viđenja sveta kojim je dotad uređivan univerzum. Čovek više nije viđen u Božjim mislima, vanzemaljsko se briše. Greška i greh ulaze u metafizičke spekulacije, čak možda štetne.
Vraćenom u prirodni poredak kao životinja koja ima određene posebne sposobnosti, čoveku se prilazi sa strane njegove fizičke konzistencije, njegove anatomije, fiziologije, načina da se analizira ono što čini jedinstvo, ali i raznovrsnost ljudske vrste.
Teolog se sakrio, ušančio a čovek ga je zamenio.
Prirodno biće, pojedinac pokrenut pobudama sopstvenog interesa, čovek o kome piše Enciklopedija, izgleda da se izvukao iz hijerarhije staleškog društva koje je do tad nametalo svoj sputavajući okvir.
Gospodar svoje sudbine
Jednom oslobođen svih hipoteka prerasuda, religije i uslovljavana
ČOVEK se razlikuje kao razumno biće koje aktivno stvara bogatstva, jednom rečju - civilizaciju.
ČOVEK je elastičan i može da se usavršava, istorija ljudi postaje istorija progresa, onako kako se on ocrtava na zemlji u granicama života ovde na zemlji, u meri u kojoj je konačan cilj koji se traži - zemaljska sreća.'' Da li je dobar ili zao?'' - da podražavam Didroa sad do kraja u ovom opisu, rasprava je otvorena. Postoji ilustracija koja dovodi do zaključka o prvobitnoj dobroti čoveka koja je možda izvitoperena; egzistira i druga ilustracija koja se svodi na kombinatoriku egoističnih ciljeva i ličnih interesa, možda umerenu težnjom koja se vezuje za '' skupocenu osećajnost '' , koja je izvor svih vrlina'' .
Pročitajmo ovog puta malo i Voltera, da bismo kod njega otkrili raznovrsnost niza formulisanih ocena pesme '' Le Mondain '' - '' Ah, srećnog li vremena ovog veka gvožđa '' - '' Ah L'Heureuh temps que ce siecle de fer '' do priča: '' Svet kako ide '' - '' Le monde comme il va 00 koji se završava presudom bez komentara '' Spasavaj se ko može '' - '' Sauve qui peut ''.
Ili, još bolje, '' Avanture Razuma '' - '' Aventures da la Raison '' o putovanju Razuma koji je izašao iz bunara, gde se bio zatvorio sa svojom ćerkom Istinom, da bi prošao ovaj svet koji smo nazvali i koji zovemo Prosvećenim. Rezultat je vrlo iznijansiran: tamo gde vladaju prosvećeni vladari ima nade, ali svuda su samo ratovi, varvarstvo, nekad i nazadovanje. Otac i ćerka se na kraju vraćaju u svoj bunar da sačekaju bolja vremena.
U Evropi ima previše ljudi, eksplozivno raste broj stanovnika, prekidajući dugu stagnaciju prethodnih vekova. U najrazvijenijem delu te Evrope zajednički stavovi o životu, rođenju, ljubavi, braku, seksualnosti, smrti počinju da se menjaju. Filip Arijes je među prvima izneo pogled na dete, koje postaje dragocenije. Kontracepcija, ostajući u nivou '' kobnih tajni '' koje osuđuju ispovednici, ipak je sa sigurnošću primećena u više od jednog grada u Francuskoj počev od 1770. Pariz i drugi veliki gradovi imaju prednost kad su u pitanju nezakonita deca.
Važnije od svega toga je - da li su ljudi sada postali srećniji? Masovnih ratova je manje. Da li je seljaštvo napredno postalo ili siromašno ostalo? Ne treba se prepustiti jadikovanju koje odzvanja kod Mišlea '' Vidite ga kako spava na đubrištu, jadni Jov '' -'' Voyez-le couche sur son fumier, pauvre Job '', niti idili pastoralnih polja, koja je u modi i koju nalazimo u poljskim scenama Goje za Eskorijal. Sažimajući utiske do krajnosti, po cenu i da malo karikiram, jednostavno zaključujem da proizvodnja raste, da je u staroj Evropi gustina stanovništva na obrađenoj zemlji maksimalna. I istočna Evropa ulazi u igru tako što će, preko Baltika i Crnog mora, izvoziti pšenicu sa svojih velikih imanja.
Moram dotaći i oblast religije. neibežno. To je osetljiva tačka i bojno polje za ljude prosvećenosti. Da li mogu reći da taj vek predstavlja čoveka u odvajanju od ustanovljene religije, čak i '' dehristijanizaciju ''? Teško je ispitati bubrege i srce kad statistički instrumenti religiozne sociologije, za koje zna ta epoha, nedostaju. Treba da se dovijam ako želim da izađem iz okvira svedočanstva elita ne bih li dotakla mase. Ljudi od nauke uradiše neka istraživanja tada koliko su im mogućnosti dozvoljavale. U Provansi 18.veka ispitano je na hiljade testamenata, brojna svedočanstva o duhovnim obredima, načinima sahranjivanja, pobožnim zaveštanjima, treženju misa. Slične studije obavljene su u Italiji, na Ibereijskom poluostrvu. I do kakvih se rezultata došlo-tamo gde je Provansa s kraja 17.veka mnogo ulagala na brojne rituale barokne sahrane od vrha na dole na društvenoj lestvici, ključni obrt nastaje uglavnom oko 1750. i 1770, ponekad i ranije ( oko 1730. ), i još ranije u Parizu ( početkom veka ). Procenat pobožnih odredbi se svodi na polovinu.
Opadanje barokne pobožnosti, mogu zaključiti, početak je dehristijanizacije, ili je to samo unutrašnje skretanje ka religiji koja je više okrenuta ličnoj pobožnosti, ponekad osećajnija i razumnija, kao što je mislio Filip Arijes? Uzdržaću se od rešavanja te dileme, svesna da sam naišla na suštinski preokret kolektivne osećajnosti, preko odnosa prema smrti, što je možda još značajnije.
Ako gledam na happy few - srećnu nekolicinu tj. glavne nosioce novog diskursa vek mi deluje kao vek kosmopolitizma, razmena i sve veče cirkulacije ljudi i ideja.
Ipak, sve se pomutilo na vrhu kosmopolitske aristokratije prosvećenosti koja izgleda ujedinjuje zajednički način mišljenja i ponašanja. Reprezentativni predstavnik ove brojne grupe velikaša koji su promenili razne uloge služeći redom više gospodara je princ De Linj, čiji se dnevnik neprestano ponovo '' otkriva ''. Da li je on general, diplomata, čovek duha ili svetski čovek poznat na dvoru. On je sve to istovremeno hvaleći se da ima '' šest ili sedam domovina : Carstvo, Flandriju, Francusku, Austriju, Poljsku, Rusiju i, nedavno, Mađarsku '', veran caru, primljen kod carice. Diči se da pripada poslednjoj skupini '' časnih ljudi '' : to je sigurno čovek prosvećenosti. A da li je on prosvećen čovek u smislu u kome to shvataju filozofi? Sigurno ne. Više voli lake žene od Katona.
Ono što važi na vrhu za ograničenu grupu priznatih intelektualaca važi još više u okviru prosvećenog mišljenja, čije je proširenje jedna od najznačajnijih odlika veka. Pariz ima svoje salone ( ženski prostor kojim vladaju dame : gospođa Žofren, gospođa Defan, gospođica De Lespinas...) veoma posećene, gde se odvija razmena ideja u slobodnoj atmosferi koja ne isključuje poštovanje određenog rituala, ali u muškim okupljanjima ( kao kod barona Holbaha gde se okupla '' holbahovska koterija '' ) ograničenja su ukinuta. To je samo jedan element karakterističan za elitu - te mreže novih kontakata koje se oslanjaju na širenje knjige, štampanje učenih dela, časopisa, i brojnih prepiski i putopisa.
Da završim tako što ću samo da načnem temu kulturnih posrednika. Navešću dva ilustrativna primera: činovnik i sveštenik.
Da li je činovnik nova ličnost? Reč se pojavljuje prvi put u Francuskoj i povezana je sa novim potrebama moderne države koja se brine za racionalnije i bolje upravljanje. Ali tradicionalne monarhije su, pogotovo od početka novog doba, u različitim oblicima već prenele na činovnike svoju vlast u oblast administracije, finansija i sudstva.
A francuski sveštenik 18.veka je dobar sveštenik blizak svojoj pastvi. Znatan deo sveštenika je od sada bio pripremljen za ulogu profesora morala i građanskih prava, ulogu koju je Revolucija u svojim ambicijama htela jednog dana da im poveri.
A GDE POSTAVITI LEPŠU POLOVINU ČOVEČANSTVA U OVO VREME? Svuda ili nigde? U svakom slučaju, ne svuda: isključene su iz redova vlasti, učestvujući u vrlo skromnoj razmeri u proizvodnji, daleko su od toga da su pobedile staro prokletstvo. Sliku žene koja dovodi u iskušenje i grešna je, kao što je govorila stara religiozna rasprava TUTA MULIER IN UTERO, razbiće lekar iz doba prosvećenosti. Neki su čak rekli da su u 18.veku videli '' vek žene '', žene koja animira salone, osvaja u uzdignutim klasama pravo na kulturu, nekad i pravo na reč.
Na svim polima budi se jedna senzibilnost. Apoteoza na kraju ČAROBNE FRULE , gde zraci sunca plave svet, konačni je izraz ali i inkantacija snova prosvećenosti.. Uskoro će Gete glasom Mefistofela zagovarati postojanje senke, bez koje svet ne bi postojao.
Francuska revolucija, nasilje i prometejsko oslobođenje istovremeno su suočili čoveka sa slobodom koja se osvaja.
Novo čovečanstvo se traži, upozorenije, zabrinutije.