Ujutru sam otišao kod jednog profesora da se dogovorim o sadržini kursa koji sam želeo da uzmem kod njega. Predložio mi je da čitam jedan rad od oko sto pedeset strana i da mu svake nedelje iznosim detalje iz delova koje sam prešao. Rad je bio gusto napisan pregled cele jedne oblasti i svakako se nije moglo napredovati brže od oko deset strana nedeljno, zato što je često trebalo pogledati i udubiti se u primarne izvore da bi se dobila potpunija slika i smisao mnogih delova koji su u pregledu bili samo dotaknuti. Rad je zauzimao ceo broj jednog časopisa, a studenti nisu mogli da iznose stručne časopise iz biblioteke na duže od četiri sata, pa mi je bilo neophodno da iskopiram ceo rad da bih mogao da čitam na miru, onda kad imam vremena i koncentracije. Uostalom, čak i da se časopis mogao iznositi na duže, kopija bi mi ipak bila korisnija, jer mogu da popravljam štamparske greške i da slobodno stavljam beleške po margini.
Veoma sam se radovao kursu. Mislio sam, evo, ovako se uči. Provešću dane i nedelje čitajući ovaj pregled, pokušavajući da odgonetnem smisao svakog retka i njegovo mesto u velikom mozaiku, prebacujući se povremeno na ponuđene reference da kroz dalje radove velikih znalaca izoštrim svoje razumevanje. Kakvo divno investiranje mog vremena! I još ću jednom nedeljno imati sat vremena da porazgovaram sa profesorom, iznesem svoje viđenje teksta i čujem njegovo.
Na kraju sastanka mi je dao časopis i rekao da ga vratim u biblioteku, ali ne pre nego što zamolim sekretaricu da napravi dve kopije, po jednu za obojicu. On je imao prava da zadrži časopis i tokom celog semestra ukoliko je hteo, ali je valjda računao da će i njemu kopija biti praktičnija, a verovatno i da je neuviđavno zadržavati stručan časopis toliko dugo.
Moj plan je bio da sam napravim kopiju u biblioteci, na jednoj od mnogih mašina koje su ovde onde bile raspoređene. Mašine su radile uz pomoć kartica i kopija bi me koštala oko devet dolara plus izgubljeno vreme. Sad kad treba da napravim dve kopije to je osamnaest dolara, što postaje veliki izdatak za moj budžet. Samo malo više od toga trošim za nedelju dana u menzi.
Dakle, profesorov predlog je mnogo bolji, neće me koštati ni vremena ni para, a sve što treba da uradim je da ubedim sekretaricu da napravi kopije. Izgubio sam neko vreme razmišljajući kako da joj pristupim i odobrovoljim je. Pokušati ljubaznošću ili se pozvati na profesorov autoritet? Ne želim da počnemo loše, jer to može uticati na naš odnos, a njene sitne usluge i naklonost će mi očigledno trebati mnogo puta, jer zna se ko u stvari vodi stvari i pita se za sve na svakom otseku. Odlučio sam se na ljubaznost. Počeo sam izdaleka
- Ja se izvinjavam na smetnji, žao mi je što vas prekidam, neophodna mi je vaša pomoć, ja sam nov student tu, potrebne su mi dve kopije ovog časopisa, jedna je za profesora, on je predložio da vas zamolim, ja se izvinjavam što će vam to oduzeti vreme, ne morate odmah, nije hitno, eto, ako hoćete, ako možete, sledeće nedelje ili i kasnije ako ste veoma zauzeti, ...
Dok sam govorio klimala je glavom i na kraju je, prekinuvši ustajanjem moje okolišenje, samo rekla
- Nikako. Da bih napravila kopije neki drugi put, morala bih da razmišljam o tome. Jeste pravi trenutak, nije pravi trenutak, ... nemam vremena za to.
I dok sam ja stajao zbunjen, već je otišla da napravi kopije. Bio sam zatečen kao da me je ošamarila.