DAMA SA PETROVARADINSKE AUTOBUSKE STANICE

Branislava Kostić - Narator RSS / 03.06.2009. u 09:19

 

Sinoć, između dve predstave na Sterijinom pozorju, sretoh dvoje prijatelja, za koje mi je u glavi zauvek vezana fraza "mladi bračni par". I, setih se vremena kad taj mladić nije imao sedu kosu...

DAMA SA PETROVARADINSKE AUTOBUSKE STANICE

U  godinama kad mi je jutarnje buđenje bilo samo susret sa novim danom,  stvarnost je počinjala na medjugradskoj autobuskoj stanici u Petrovaradinu.

Uobičajeno nepredvidiv raspored prolazaka autobusa primoravao je na raniji dolazak. Nakon izvesnog vremena, počela sam da uočavam ponavljanja i pravilnost  tog ostrva ljudi koje se premešta s noge na nogu, giba, ćuti i čeka. Postepeno sam zapažala lica koja se ponavljaju, komade odeće, uobičajene gestove i poglede.

... Nervozna gospođa sa visokom punđom, koja je svaku popušenu cigaretu bacala kao da će je opeći i odlučno je gnječila "tvist"  okretom pete leve cipele - za kišnih dana je nosila tamnoplavi mantil na kome je o crnom končiću visilo loše pričvršćeno dugme u visini grudi...

... Užurbani mršavi momak u dobro očišćenim braon cipelama, zimi je nosio veliku crnu jaknu od veštačke kože i tamne naočari za sunce, koje je često skidao i brisao maramicom sa plavim obrubom...

Posle godinu dana, sve na toj stanici je delovalo toliko poznato i zeleđeno u vremenu, da me je istinski iznedadila jedna beba, koju sam znala po loše skrojenim  kapicama i kolicima čiji točkovi skiče pri svakom drugom obraju, kad se jednog jutra transformisala u dečaka koji se pun sebe pojavio držeći majku za ruku, u svojim prvim "tvrdim" cipelicama - bez kolica.

Zajednički imenitelj,  za sva te privremeno zustavljene ljude, bio je taj neki izraz lica, nešto kao "pomirenost-nada-ravnodušnost-iščekivanje", kombinovan sa blago podignutim ramenima i povremenim izvijanjem vrata u pravcu odakle je trebao da naiđe autobus. U tom, gotovo ritualnom, izvijanju vrata, postajala sam deo nojevskog plemena, iz koga svakih desetak sekundi po neka glava izviri da izvidi situaciju ("provirivanje" je, izgleda bilo deo čekanja i način da čovek ima utisak da je ipak nešto uradio, da nije prosto samo stajao i čekao).

Vremenom, primetih jednu glavu koja se ne izvija. Žena u četrdesetim, između majušnog ukrasnog grma i  stuba -  malo po strani, ali ne izdvojeno od ostalih.

Opuštenih ramena, stajala je u blagom raskoraku kao da stoji na sred svoje dnevne sobe, posmatrajući cveće koje je upravo stavila u vazu. Njen pogled je ravnomerno prelazio preko ljudi, drveća, zgrada i ulica - meko i uporno. Posmatrala sam je danima. Smeđa, negovana kosa, srednje dužine,  kao da je živela neki svoj nezavisni život -  spremna da se izvije i na nov način obuhvati lice, živa i slobodna, a opet - uredna i savladana u okvire koji se toliko podrazumevaju da su posmatraču sa strane gotovo nevidljivi.

Imala je  držanje rođene Dubrovkinje,  pravilno lice malo izbačenih jagodica, ovalnu bradu i meke srneće oči. Krupne, zelenkaste, sa smeđim trepavicama,  ne preterano dugim. Držala je tašnu uvek na isti način - jasno, određeno, a nehajno. Onako jasno, određeno i nehajno kako čovek drži čašu za vodu - bez trunke dileme ili isprobavanja novih položaja.

Njena odeća bila je posebna priča. Bila je deo nje. Boja, pojedini komadi, materijal ...ništa nije posebno padalo u oči. Ona je prosto bila obučena. Uvek skladno, jednostavno, definitivno. Nikada nisam uspela u mislima ni da dodam ni da oduzmem ni jedan detalj.

I stajala je tako, iz jutra u jutro, smirena i svoja, nenemetljiva a nezaobilazna. Uvek prepoznatljiva i uvek prepoznatljivo drugačija u odnosu na juče, u odnosu na sutra.

Jednom sam se našla uz nju dok smo ulazile u autobus. Diskretan miris parfema, čisto lice sa malo šminke i sićušne bore oko očiju. Ulazeći u autobus, uhvatila se za dršku čvrsto, mada privremeno, kao moja majka kad hvata mašice da prodžara vatru.

...Jednog tmurnog i vlažnog zimskog dana, preselila sam se i Petrovaradin se ubrzo pretvorio u mesto kroz koje se prolazi na putu za Karlovce i Banstol. Ostrvo ljudi na "mojoj" autobuskoj stanici u Petrovaradinu, valjda zato jer sam ga retko viđala i nikad ujutru, vremenom se pretvorilo u jednu od mnogobrojnig grupa ljudi, koji na raznim mestima u gradu čekaju autobuse...

... Bila je oktobar. Burna i napeta jesen dvehiljadite.  Suton. Centar Novog Sada prepun ljudi. Muzika sa razglasa Balaševićevu šansonu stapa sa bukom i pretvara je u nešto što neodoljivo podseća na koračnicu. Zastave, transparenti, skandiranja, širom otvorene oči mladih, euforičnih, odlučnih i onih manje mladih, ogorčenih i očajnih, pomalo uplašenih...

Sklanjamo se iz najveće gužve. Željni kafe i predaha, sedamo na terasu  jednog od kafea, odmah uz habzburgovski uredne gredice cveća i pažljivo orezanog šiblja.

Nakon prvih opuštajućih gutljaja kafe, gledam oko sebe. Mozaik poznatih, polupoznatih i nešto malo nepoznatih lica. Svi pomalo razapeti između želje za predahom i pažnje na dešavanjima na Trgu.

I onda je spazih. Nije bilo šanse da je ne prepoznam. Mada je prošlo dvadeset i kusur godina, to je svakako bila ona. Sedela je, u braonkastom šanel kompletu, meko prekrštenih nogu, držala šolju nes kafe kao dete, među šakama - potpuno usmerena na muškarca koji je sedeo naspram nje.  Gotovo  potpuno sed čovek, sa par tamnijih pramenova iznad čela, lepo oblikovane prosede brade, u zelenkastom sakou i petrolej košulji sa malom kragnom. Mešao je svoj čaj, zagledan u nju. U jednom momentu, kašičica kojom je mešao čaj mu vrdnu iz ruke i deo čaja prsnu po njegovoj ruci (možda i po manžetni, ne znam).  Pogledao je niz sebe sa dečačkim "šta sad?" izrazom lica, uz nesvesno sleganje ramenima... i ponovo digao pogled ka njoj. Ona se osmehnula, malo nakrivila glavu u stranu, otvorila svoju tašnu (uz onaj karakterističan pokret ruke kojim pridržava tašnu na tačno određenom - idealnom?- mestu), izvadila maramicu i (lagano, određeno i beskrajno jednostavno) izbrisala tih nekoliko kapi čaja. Pri tom je neznatno sagla glavu i jedan pramen kose, zlatno prepleteno sa srebrnim, neposlušno, ali  skladno i gotovo prepredeno se odvojio i ostao da lebdi u medjuprostoru - zatečen kao priznanje, zaustavljen i značajan.

I ostali su tako, njih dvoje, zauvek fiksirani u mom sećanju, odvojeni od galame i ljudi, zagledani - ona, u njegovu ruku, on - u taj začarani sedo zlatni pramen... Dama sa držanjem rođene Dubrovkinje, mrežom sitnih i mrežom odavno-ne-sitnih bora na lepom plemenitom licu i taj sedi gospodin, kojeg - uprkos borama i sedini ni u mislima nisam mogla nazvati "starac".

Ustala sam ne dovršivši kafu i otišla, uz pomalo blesav osećaj da istorija koja se upravo odmotavala na Trgu oko nas možda baš i nije najvažnija stvar na svetu.



Komentari (19)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

miloradkakmar miloradkakmar 09:49 03.06.2009

Upečatljiva/e/

slika/e/. Šta je 2o godina u vremenu ? Ništa, ali pravi trag ostaje.
Očaravajuća dostojanstvenost gospođe Dubrovkinje s' Petrovaradina.
Dr M Dr M 09:53 03.06.2009

Osecaj


"Pri tom je neznatno sagla glavu i jedan pramen kose, zlatno prepleteno sa srebrnim, neposlušno, ali skladno i gotovo prepredeno se odvojio i ostao da lebdi u medjuprostoru - zatečen kao priznanje, zaustavljen i značajan. "

Zadivljen sam Vasim osecajem za fine titraje i prelive...
antioksidant antioksidant 09:55 03.06.2009

.

Ustala sam ne dovršivši kafu i otišla, uz pomalo blesav osećaj da istorija koja se upravo odmotavala na Trgu oko nas možda baš i nije najvažnija stvar na svetu.


retko kad i jeste

ostalo je rekao dr m

Zadivljen sam Vasim osecajem za fine titraje i prelive...

loader loader 10:25 03.06.2009

Crtice sa trga

Crtice sa trga života, koje se tako mekano odmiču i domiču, dodiruju i pretapaju... - čineći utisak slike složenice.

Baš mi je prijao vaš tekst u ovim kasnojutarnjim satima.
Pozdrav :)
dragoljub92 dragoljub92 10:56 03.06.2009

;)

shumska shumska 11:19 03.06.2009

Re: ;)

mnogo lepo
spartanka_afrodita spartanka_afrodita 11:48 03.06.2009

hvala za tekst!

Beskrajno lepo i poeticno!
Divno je da ima jos ljudi koji tako lepo i delikatno posmatraju i opazaju svet oko sebe. Zivot je satkan od carobnih trenutaka, samo ne mogu/umeju svi da ih vide i prepoznaju.
rajce1 rajce1 15:15 03.06.2009

Hvala...


...za divno pripovedanje...
Branislava Kostić - Narator Branislava Kostić - Narator 17:33 03.06.2009

Hvala

Osećaj da ste napravili nešto što je nekim, često nepoznatim, ljudima priuštilo zadovoljstvo stvarno je lep.
Baš lep.
Hvala.
Bojan Budimac Bojan Budimac 19:51 03.06.2009

Re: Hvala

Hvala.

Hvala tebi
junkee junkee 21:39 03.06.2009

Yaaaawn

Mljac mljac mljac...
mariopan mariopan 22:50 03.06.2009

Re: Yaaaawn

Divna prica.
anagardboo anagardboo 10:03 04.06.2009

Hmmmmm

...kad mi ovako pochne dan... Vojvodjanski, mirno, sve ti ravno, nezhno i toplo!
Hvala za text.

S nestrpljenjem chekam sledeci
grozdje grozdje 12:17 05.06.2009

Hvala za zagrljaj u kojem je toplo...



Znas oo kada vani plusti kisa i malo grmi i prohladno je ...a ti lezis u zagrljaju i toplo ti je i ne mislis nista posebno a sve je tu...i...

Tako me zagrlila tvoja prica!
Branislava Kostić - Narator Branislava Kostić - Narator 12:32 05.06.2009

Re: Hvala za zagrljaj u kojem je toplo...

Očito da među prosvetarima postoji empatija. Još se sećam početka Veše priče o željama u pedesetim. Priznajem, nikada nisam otpočela tu temu sa mojim studentima, ali sam je par puta imala na umu. Zašto nisam? Možda su me unapred uplašili njihovi stavovi, a možda prosto nisam bila spremna da objašnjavam da život ne podiže ručnu u skladu sa krštenicom, već u skladu sa nekim drugim stvarima. Posebno ne da objašnjavam koje su to stvari.
bocvena bocvena 20:33 06.06.2009

Još jedna

prelepa priča.
namegiver namegiver 23:45 07.06.2009

eto

Ne vredi, iako imam tu cast da sledece kazem uzivo, ja ipak volim i da napisem. Ukratko. Verujem da je sada zaista vreme za onu dugo planiranu zbirkicu, nevezano za to pre ili nakon doktorske. Imao sam skoro uvek do sada neki komentar kada sam iscitavao tvoje tekstove, sada vise... ma jednostavno... ne uspevam da nadjem slovne greske
Branislava Kostić - Narator Branislava Kostić - Narator 13:12 08.06.2009

Re: eto

Sine moj, hvala ti.
P.S.Zar nemas pametnija posla na odsustvu, vec citas moje tekstove?
namegiver namegiver 08:11 09.06.2009

Re: eto

Jutarnja kafa uz mail. To ni vojska ne ume da zatre.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana