Sinoć, između dve predstave na Sterijinom pozorju, sretoh dvoje prijatelja, za koje mi je u glavi zauvek vezana fraza "mladi bračni par". I, setih se vremena kad taj mladić nije imao sedu kosu...
DAMA SA PETROVARADINSKE AUTOBUSKE STANICE
U godinama kad mi je jutarnje buđenje bilo samo susret sa novim danom, stvarnost je počinjala na medjugradskoj autobuskoj stanici u Petrovaradinu.
Uobičajeno nepredvidiv raspored prolazaka autobusa primoravao je na raniji dolazak. Nakon izvesnog vremena, počela sam da uočavam ponavljanja i pravilnost tog ostrva ljudi koje se premešta s noge na nogu, giba, ćuti i čeka. Postepeno sam zapažala lica koja se ponavljaju, komade odeće, uobičajene gestove i poglede.
... Nervozna gospođa sa visokom punđom, koja je svaku popušenu cigaretu bacala kao da će je opeći i odlučno je gnječila "tvist" okretom pete leve cipele - za kišnih dana je nosila tamnoplavi mantil na kome je o crnom končiću visilo loše pričvršćeno dugme u visini grudi...
... Užurbani mršavi momak u dobro očišćenim braon cipelama, zimi je nosio veliku crnu jaknu od veštačke kože i tamne naočari za sunce, koje je često skidao i brisao maramicom sa plavim obrubom...
Posle godinu dana, sve na toj stanici je delovalo toliko poznato i zeleđeno u vremenu, da me je istinski iznedadila jedna beba, koju sam znala po loše skrojenim kapicama i kolicima čiji točkovi skiče pri svakom drugom obraju, kad se jednog jutra transformisala u dečaka koji se pun sebe pojavio držeći majku za ruku, u svojim prvim "tvrdim" cipelicama - bez kolica.
Zajednički imenitelj, za sva te privremeno zustavljene ljude, bio je taj neki izraz lica, nešto kao "pomirenost-nada-ravnodušnost-iščekivanje", kombinovan sa blago podignutim ramenima i povremenim izvijanjem vrata u pravcu odakle je trebao da naiđe autobus. U tom, gotovo ritualnom, izvijanju vrata, postajala sam deo nojevskog plemena, iz koga svakih desetak sekundi po neka glava izviri da izvidi situaciju ("provirivanje" je, izgleda bilo deo čekanja i način da čovek ima utisak da je ipak nešto uradio, da nije prosto samo stajao i čekao).
Vremenom, primetih jednu glavu koja se ne izvija. Žena u četrdesetim, između majušnog ukrasnog grma i stuba - malo po strani, ali ne izdvojeno od ostalih.
Opuštenih ramena, stajala je u blagom raskoraku kao da stoji na sred svoje dnevne sobe, posmatrajući cveće koje je upravo stavila u vazu. Njen pogled je ravnomerno prelazio preko ljudi, drveća, zgrada i ulica - meko i uporno. Posmatrala sam je danima. Smeđa, negovana kosa, srednje dužine, kao da je živela neki svoj nezavisni život - spremna da se izvije i na nov način obuhvati lice, živa i slobodna, a opet - uredna i savladana u okvire koji se toliko podrazumevaju da su posmatraču sa strane gotovo nevidljivi.
Imala je držanje rođene Dubrovkinje, pravilno lice malo izbačenih jagodica, ovalnu bradu i meke srneće oči. Krupne, zelenkaste, sa smeđim trepavicama, ne preterano dugim. Držala je tašnu uvek na isti način - jasno, određeno, a nehajno. Onako jasno, određeno i nehajno kako čovek drži čašu za vodu - bez trunke dileme ili isprobavanja novih položaja.
Njena odeća bila je posebna priča. Bila je deo nje. Boja, pojedini komadi, materijal ...ništa nije posebno padalo u oči. Ona je prosto bila obučena. Uvek skladno, jednostavno, definitivno. Nikada nisam uspela u mislima ni da dodam ni da oduzmem ni jedan detalj.
I stajala je tako, iz jutra u jutro, smirena i svoja, nenemetljiva a nezaobilazna. Uvek prepoznatljiva i uvek prepoznatljivo drugačija u odnosu na juče, u odnosu na sutra.
Jednom sam se našla uz nju dok smo ulazile u autobus. Diskretan miris parfema, čisto lice sa malo šminke i sićušne bore oko očiju. Ulazeći u autobus, uhvatila se za dršku čvrsto, mada privremeno, kao moja majka kad hvata mašice da prodžara vatru.
...Jednog tmurnog i vlažnog zimskog dana, preselila sam se i Petrovaradin se ubrzo pretvorio u mesto kroz koje se prolazi na putu za Karlovce i Banstol. Ostrvo ljudi na "mojoj" autobuskoj stanici u Petrovaradinu, valjda zato jer sam ga retko viđala i nikad ujutru, vremenom se pretvorilo u jednu od mnogobrojnig grupa ljudi, koji na raznim mestima u gradu čekaju autobuse...
... Bila je oktobar. Burna i napeta jesen dvehiljadite. Suton. Centar Novog Sada prepun ljudi. Muzika sa razglasa Balaševićevu šansonu stapa sa bukom i pretvara je u nešto što neodoljivo podseća na koračnicu. Zastave, transparenti, skandiranja, širom otvorene oči mladih, euforičnih, odlučnih i onih manje mladih, ogorčenih i očajnih, pomalo uplašenih...
Sklanjamo se iz najveće gužve. Željni kafe i predaha, sedamo na terasu jednog od kafea, odmah uz habzburgovski uredne gredice cveća i pažljivo orezanog šiblja.
Nakon prvih opuštajućih gutljaja kafe, gledam oko sebe. Mozaik poznatih, polupoznatih i nešto malo nepoznatih lica. Svi pomalo razapeti između želje za predahom i pažnje na dešavanjima na Trgu.
I onda je spazih. Nije bilo šanse da je ne prepoznam. Mada je prošlo dvadeset i kusur godina, to je svakako bila ona. Sedela je, u braonkastom šanel kompletu, meko prekrštenih nogu, držala šolju nes kafe kao dete, među šakama - potpuno usmerena na muškarca koji je sedeo naspram nje. Gotovo potpuno sed čovek, sa par tamnijih pramenova iznad čela, lepo oblikovane prosede brade, u zelenkastom sakou i petrolej košulji sa malom kragnom. Mešao je svoj čaj, zagledan u nju. U jednom momentu, kašičica kojom je mešao čaj mu vrdnu iz ruke i deo čaja prsnu po njegovoj ruci (možda i po manžetni, ne znam). Pogledao je niz sebe sa dečačkim "šta sad?" izrazom lica, uz nesvesno sleganje ramenima... i ponovo digao pogled ka njoj. Ona se osmehnula, malo nakrivila glavu u stranu, otvorila svoju tašnu (uz onaj karakterističan pokret ruke kojim pridržava tašnu na tačno određenom - idealnom?- mestu), izvadila maramicu i (lagano, određeno i beskrajno jednostavno) izbrisala tih nekoliko kapi čaja. Pri tom je neznatno sagla glavu i jedan pramen kose, zlatno prepleteno sa srebrnim, neposlušno, ali skladno i gotovo prepredeno se odvojio i ostao da lebdi u medjuprostoru - zatečen kao priznanje, zaustavljen i značajan.
I ostali su tako, njih dvoje, zauvek fiksirani u mom sećanju, odvojeni od galame i ljudi, zagledani - ona, u njegovu ruku, on - u taj začarani sedo zlatni pramen... Dama sa držanjem rođene Dubrovkinje, mrežom sitnih i mrežom odavno-ne-sitnih bora na lepom plemenitom licu i taj sedi gospodin, kojeg - uprkos borama i sedini ni u mislima nisam mogla nazvati "starac".
Ustala sam ne dovršivši kafu i otišla, uz pomalo blesav osećaj da istorija koja se upravo odmotavala na Trgu oko nas možda baš i nije najvažnija stvar na svetu.