Autor: Rodoljub Šabić
Na mom jučerašnjem postu „Ma, toga kod nas nema", jedva da se „osušilo mastilo", a dobio sam informaciju o tome da su iz prostorija Poverenika za izbeglice u Novom Sadu ukradena dva kompjutera u čijim memorijama su se nalazili podaci za više desetina hiljada lica. Nisam imao vremena da tu vest stavim makar u P.S. Ali, svakako je vredi prokomentarisati.
U relativno kratkom roku ovo je druga robusna krađa ličnih podataka iz službenih prostorija jednog organa vlasti. Reč je, dosadno je ponavljati, o nečem što bi trebalo, zapravo moralo da navede odgovorne na razmišljanje o čitavom nizu pitanja u vezi s tim kako se postupa sa podacima o ličnosti, kome su dostupni, kako se čuvaju, ko sve i s kojim motivima može da dođe u poziciju da ih zloupotrebi.
O slučaju krađe i dostavljanja na adrese velikog broja medija ličnih kartona svih sudija Trgovinskog suda u Beogradu, već sam pisao http://blog.b92.net/text/9115/IMPULS%20KOJI%20SE%20NE%20SME%20IGNORISATI/ . Sva je prilika, pokazaće se da su u pozadini bile emocije, bes nezadovoljnog, otpuštenog radnika suda.
Međutim, u slučaju krađe kompjutera sa podacima više desetina hiljada ljudi motiv je, po svemu sudeći, mnogo racionalniji. Treba sačekati potpunije informacije o tome koji sve konkretni podaci su se nalazili u ukradenim bazama podataka, i uzdržati se od špekulacija u vezi s tim da li je krađa bila motivisana željom za preuzimanjem tuđih identiteta ili, eventualno, željom za uklanjanjem nekih podataka, ili nečim sasvim trećim.
Ali, kako bilo da bilo i ovaj događaj ukazuje da je zaista neophodno da bez odlaganja počnemo sa preduzimanjem neophodnih mera na normativnom (još nisu doneti neki podzakonski propisi potrebni za primenu pre više od pola godine donetog zakona), organizacionom i operativnom planu, a posebno na planu edukacije kako građana i najšire javnosti, tako i ljudi koji se bave obradom ličnih podataka, pa su samim tim odgovorni i za njihovu zaštitu. Ovo poslednje, imajući u vidu postojeći, nivo kulture zaštite podataka o ličnosti, moglo bi se pokazati i kao najteži zadatak.
U prilog tome govori „umirujući" komentar novosadskog Poverenika za izbeglice u kome povodom krađe podataka, pored ostalog, kaže: „Mi sve te podatke imamo sačuvane na disketi tako da smo tokom dana normalno radili na drugom računaru."
Lepo je što su oni u povereništvu „normalno radili", ali nije lepo što ne znamo šta sa pribavljenim podacima „rade" noćni posetioci prostorija povereništva. A nezavisno od toga, Poverenik za izbeglice morao bi da nam odgovori na neka bitna pitanja. Koliko još tih disketa ima? Ko i gde ih čuva? Da li ih možda ima i „po kućama"? Kome su sve dostupne i mogu li se „narezivati" po slobodnom nahođenju? Toliko, za početak.