Danas mi je bio zadnji dan u vojsci. Civilnoj naravno. Odnosno, srBskim slengom govoreći, izdajničkoj. Nisam još uvek zaista završio sa tim tragičnim poglavljem u mom životu, sledeće nedelje bi još trebalo da se javim vojnom odseku oko sređivanja ne znam ni ja kakvih dokumenata, pa će tekst sa impresijama izlaska iz poslovičnog zatvora sačekati još tih par dana. Umesto toga, pade mi na pamet da bih mogao nažvrljati ponešto o različitim temama koje su mi padale na pamet proteklih nedelja a nisam stigao da im posvetim po ceo tekst. Po sredi je, dakle, nekakav memory dump direktno iz malog mozga. Čisto da simbolično zapljunem teren i prijavim da sam se vratio na blog.
Lady GaGa
Da počnem tekst sa starom fiksacijom, Lady GaGa me još uvek zbunjuje. Prestao sam da se trudim oko kvalitativnih procena njene muzike, previše sam je slušao da bih rekao da mi se ne sviđa a prilično sam siguran da to nije muzika koja mi se sviđa. Pat pozicija. No, to nije ono šta je bitno. Kao što sam već ranije rekao, smatram da je ona bitna jer za razliku od, u glavnom svake druge pop dive, gospo'ica GaGa sama sastavlja svoju muziku, performans, dizajn i sve ostalo. Mislio sam da su takve pop dive stvar prošlosti. Prilikom live izvođenja svojih pesama često ih malčice menja, nesumnjivo da bi publika dobila više od proste live verzije onoga što već mogu kući da slušaju, ali takođe i sasvim dovoljno da bi svima bilo savršeno jasno da su te pesme njena kučka, što bi ono kaz'li. A šta se dešava kada odluči da pesme izmeni mnogo, to sam tek skoro video. I zanemeo. Akustična verzija Paparazzi pesme je u pitanju. Zajebi albumsku verziju, ovo je legitimno odlična muzika. Oću ceo album ovakav.
Pirati
Pisao sam o The Pirate Bay suđenju u prošlom tekstu. Od tada do sada, Piratska Stranka je postala treća najbrojnija stranka u Švedskoj sa više od 48 hiljada članova, plus 21 hiljada članova piratske omladine. Takođe, u toku procesa ulaganja žalbe na presudu na osnovu činjenice da sudija koji je doneo presudu pripada udruženju za zaštitu copyright-a, koje je zapravo podnelo tužbu protiv Piratskog Zaliva, proces je prekinut jer je izašlo na videlo da je sudija zadužen za pregled žalbe takođe član tog istog udruženja. Ovo se jako zgodno poklapa sa činjenicom da je advokatica tužioca prokomentarisala presudu kao jako dobro sastavljenu i sročenu svega deset minuta posle njegovog objavljivanja (u pitanju je više od sto strana teksta) na osnovu čega su mnogi smatrali da je ona gotovo sigurno bila uključena u sastavljanje presude. Zanimljivo je napomenuti da je policijski detektiv koji je bio nadležan za raciju prostorija Piratskog Zaliva 2006. godine po završetku tog policijskog postupka dao ostavku i zaposlio se kao neki baja u RIAA. Sad me već ozbiljno zanima dal' postoji neko u pravosudnom sistemu Švedske ko nije na platnom spisku MPAA/RIAA imperije.
Star Trek
U proteklom periodu par bitnih filmova se pojavilo u našim bioskopima. Watchmen na stranu, o njima ću (još jednom) morati potanko da skribomanišem. Novi bioskop u tržnom centru Ušće nas sve iznenađuje jako čudnim izborima kao što su Lornina Ćutnja (odličan film sa FEST-a koji sam siguran da se gotovo nikome neće svideti) i pogotovo JCVD (Jean Claude Van Damme glumi samog sebe - svako mora da vidi ovaj film pod obavezno). No ipak sam hteo da se fokusiram na blockbuster-e. X-Men Origins: Wolverine je film koji sam morao da gledam samo zato što se u njemu pojavljuje Gambit, meni najzanimljiviji superherojski lik ikada, i nisam imao nikakva posebna očekivanja uzevši u obzir pad u kvalitetu između X-Men 2 i 3 (mada i dalje volim trojku). Ispostavilo se da su takva očekivanja preterano visoka, film je katastrofa epskih proporcija. Zanimljivo je, međutim, da kompjuterska igra Wolverine, labavo zasnovana na filmu, predstavlja jedan od retkih primeraka filmske igre koja je vredna igranja. Čak veoma. Trebalo je umesto filma da puste snimak nekog lika koji prelazi igru, bilo bi deset puta bolje.
Ali glavni filmski utisak je novi Star Trek. Da mi je neko pre godinu dana rekao da ću se oduševljavati Star Trek filmom, ja bih se samo nasmejao. Pre par meseci, međutim, trejler me je neočekivano zainteresovao. Dobar Star Trek film? Ma nema šanse. Još ga radi JJ Abrams. To je isti lik koji je radio LOST, Alias i od ove godine novu seriju Fringe. LOST obožavam ali Alias i Fringe su brutalne gluposti. Iz toga je moguće dva zaključka izvesti. Ili je Abrams neviđeni genije koji vrlo precizno zna šta će se prodavati (i Alias i Fringe su prilično gledani) pa ne cilja uvek na kvalitet, ili je LOST slučajno dobar. Ispostavilo se ovo prvo.
Mislio sam da su mi iščekivanja, potpaljena sjajnim trejlerom, prevelika. Mislio sam da ću se strašno razočarati. Ispostavilo se da je film odokativno milion ipo puta bolji od onoga što trejler sugeriše. Ne znam ni gde da počnem, sve je neviđeno sjajno izvedeno. Bilo je potrebno hodati po finoj oštrici između obožavanja originalnog Star Trek kanona i bahate inovacije da bi se stvorilo nešto unikatno i samo po sebi vredno. Prosto je neverovatno koliko su u tome bili uspešni. Da i ne pričam koliko me raspamećuje koncept in-universe resetovanja franšize. Moraću jednom ceo tekst da posvetim skorašnjim resetima popularnih filmskih franšiza, zastrašujuće je koliko su rezutlati dobri.
Torture Memos
Jonathan Mann je muzičar koji je ispred sebe stavio zanimljiv zadatak. Jednom dnevno, svakog dana, na netu objavljuje po jednu novu pesmu. Pesme su dostupne za džaba, naravno, a ako vam se svide možete ih i kupiti preko iTunes. Preporučujem svakome da povremeno baci oko na ovog dečka, rezultati su prilično impresivni.
Sada jedna mala digresija. Ne mogu reći da je tema trenutno aktuelna, pošto nije, ali jeste pitanje koje se iznova poteže i vrlo uspešno zataškava - suđenje Bush-u i Cheney-u zbog primene mučenja u Gvantanamo zalivu i sličnim ustanovama. Trenutno u opšte nije pitanje ispravnosti mučenja, samo je činjenica da je mučenje sistematski korišćeno i da je to izvesnim aktima zabranjeno. Možda se na suđenju, kada bi do njega došlo, pokaže da su nevini. Na kraju krajeva, ne moraju ni da idu na suđenje, predsedničko pomilovanje je jedna od opcija. Ford ju je koristio za Nixon-a. Fora je samo što Obama apsolutno nikako ne sme sebi da dopusti da pomiluje Bush-a, a ne odgovara mu ni suđenje iz razloga koji su jasni svima koji već znaju da je priča o dve partije u SAD jedan jako zanimljiv primer modernog mita. Tako da se celo pitanje jednostavno ignoriše, ponekad uz zanimljivu opasku portparola da "predsednik Obama želi da gleda u napred a ne u nazad", sve to uz nadu da će na taj način pitanje da nestane. Verovatno i hoće.
A sad da se vratim na gospodina Mann-a i njegove dnevne pesme. Pesma broj 109 se zove Torture Memos: Waterboarding i predstavlja tekst reč-za-reč preuzet sa memoranduma koji je svojevremeno kružio Pentagonom i Belom Kućom, u kojem se objašnjava popularna tehnika mučenja simuliranim davljenjem. Kao što znamo, waterboarding je bio usvojen kao validna tehnika za "enchanced interrogation". U pesmi možemo čuti na osnovu čega je doneta takva odluka.
Brawl Street
SEKA, odnosno Svetska Ekonomska Kriza, je popularna serija u svim delovima sveta ali je epicentar ipak Severna Amerika. Mi ostali se moramo zadovoljiti spinoff-ovima, lokalizacijama i lošim plagijatima a original se emituje samo u SAD. Stvar je toliko popularna da standardni infotainment nije dovoljan, narod traži usko specijalizovani finansijski infotainment. Pokušavam da zamislim koji je profil čoveka koji iz zabave prati finansijske emisije ali mi baš i ne polazi za rukom. Bilo kako bilo, to je postojeća stvar.
Sad, ja već neko vreme za potrebe obaveštavanja o dešavanjima u Americi i svetu (a u vezu sa Amerikom) gledam isključivo humoristične emisije. Saturday Night Live, pogotovo njihov Weekend Update odeljak, je za te potrebe sjajna stvar ali ipak niko ne može da prevaziđe legendardni tim sestrinskih emisija The Daily Show i Colbert Report. Za potrebe onoga što ovde želim reći, The Daily Show je relevantan. Preciznije, voditelj te emisije Jon Stewart.
Tamo negde u Martu, u jednom od svojih satiričnih monologa o ekonomskoj krizi, Stewart se dotakao raznih finansijskih infotainment emisija i gluposti koje su u takvim emisijama sadržane. Konkretno, na tapetu su bili loši finansijski saveti, neistine i zamene teza glede odgovornosti. Između ostalih spomenuta je i emisija Mad Money koju vodi izvesni Jim Cramer. To je jedna od onih emisija za koju ne možete da verujete da postoji. Da li ste ikada hteli da u istom programu gledate čoveka koji baca plastične krave, pušta cirkuske zvukova, kotrlja se po podu i daje vam savete koje deonice treba da kupujete odnosno prodajete? Niste? Ne brinite, to je samo zato što niste duševno oboleli. Dijagnoza koja je, očigledno, daleko od univerzalne. Pošto je Mad Money vrlo popularna emisija.
Prvo je Cramer na raznim TV emisijama odlučio da uzvrati paljbu po Stewart-u kako je lagao povodom Cramer-ovih navodno pogrešnih finansijskih saveta, pa je onda Stewart pustio konkretne clip-ove koji pokazuju suprotno, pa je onda Cramer uzvratio generalizovanim pljuvanjem i cela stvar je nedelju-dve bila jedna od glavnih tema o kojima pričaju različite infotainment emisije koje, oh ironije, pretenduju na ozbiljnost. Da bi se celom tom talasu infantilnosti stalo na kraj, Stewart je odlučio da u svoju emisiju pozove Jim Cramer-a lično, pa da u četri oka ispred kamera razreše stvar. Ta famozna emisija je nosila naziv Brawl Street i tih dvadest minuta zapravo predstavlja najbolji, začudo veoma ozbiljan komentar na temu ekonomske krize i finansijskih "proroka" koji sam do sada imao prilike da vidim. John Stewart je uvek bio sjajan ali mi se čini da je ovde prevazišao sam sebe.
Feminizirana urbana gej 80's zombi devojka
Za kraj možda malo narcisoidna tema ali sam previše oduševljen da je ne bih dodao na ovu memory dump gomilu. Dotična tema je, jel'te, ja. Do duše samo posredno, prava tema je Popboks sajt, odnosno jedan specifičan tekst sa tog sajta.
Krajem prošle godine, zagrebačka grupa Lollobrigida (kojom se nikada dovoljno neću izoduševljavati) održala je koncert u SKC-u. Koncert je bio baš fin, Ida je, kao i uvek, bila boginja na stejdžu a dan je još bitan po tome što je to bilo tačno 24h pre antifašističkog skupa u centru grada, ali i zato što sam ja to popodne bio kod frizerke i sveže namontirao šerpa plavo-crnu krestu. Očigledno, od tada je prošlo dovoljno vremena da stvarno nemam neki poseban razlog sada o tome da pričam. Ipak, sudba je htela da za recenziju koncerta na Popboks sajtu saznam tek pre par nedelja. Eve ga ovde: http://www.popboks.com/tekst.php?ID=6791
Na stranu što je po sredi jedna od glupljih recenzija koncerta koju sam imao prilike da pročitam. Zapravo, da budem savršeno iskren, ne sećam se da sam ikada pročitao gluplju. A prelistavao sam metalske forume, pa vi vidite. Pogotovo me oduševljava što je autor mislio da Lollobrigidu slušaju i normalni ljudi, pa je bio razočaran što se pojavila očigledno gej publika. To na koncertu benda čija se najpopularnija pesma zove Moj dečko je gej, čiji tekst, kaže recezent, mu je bilo neprijatno pevušiti. Autor nastavlja o tome kako je atmosfera previše urbana za njegov ukus i pored gejeva izdvaja kako su u publici bile i devojke, izfeminizirani muškarci (nije jasno da li je to podskup ili nadskup gejeva), kao i 80's zombiji. Ovo zadnje već postaje strahotno zanimljivo. Pogotovo kada ste ja, i kao ilustraciju date tvrdnje u tekstu nađete sopstvenu sliku.
Dobar dan, ja sam feminizirana urbana gej 80's zombi devojka.