Marija Terezija nije imala toga dana, koji je iskreno govoreći bio vrlo vrlo davno, na umu da ta šuma ostane šuma. Kada je toga jutra naredila svojim podanicima da je posade, to je uradila sa planom da ta šuma jednog dana postane nameštaj. U nekoj alternativnoj realnosti, ta šuma sada vredi milione u obliku stilskog enterijera. Krasi sobe nekog restauriranog dvorca. Na tim krevetima se rodilo i umrlo dosta kraljeva i prinčeva. Vršile su se preljube i stvarale ljubavi veće i od same večnosti. Kovale su se zavere i spavale device. Slivale suze za poginulim muževima i pravile države sa novopečenim herojima. A heroji su se menjali.
No, kao i u svim ostalim istinitim bajkama, negde usput, negde na samoj ivici šume, ova priča počinje mnogo godina kasnije. U toj istoj šumi koja nikada nije posečena.
I uvek će jedno pitanje da me sustiže. Gde god da krenem. Da li se Marija predomislila ili se šuma sakrila od nje? Jer, kada se novi heroj uselio u zamak, sobe su bile prazne, nameštaja nije bilo, Marija ga je sakrila od očiju novih osvajača. Zamak je odzvanjao zvukom kamena i mahovine. Nigde toplote hrasta. Nigde teksture bukve. Samo prazan dvorac.
Negde na ivici te šume počinje ova priča. U tim džinovima od 25 metara koji i dan danas pričaju alhemiju postanka od zrna u nebo. Svako stablo za sebe.
Probali su i šumu da osvoje. Napravili modlom plato u sred šume. Pokorili deo. I tu stali. Kao da je nešto veće od njega samog htelo da baš Pir bude taj osvajač. Pobedio je šumu, ali je i sam podlegao procesu. Umro je pre nego što je video šta je pokorio. Devicu je spasao iz čeljusti zmaja i onda pao sa konja i ostao pregažen.
Kažu da su se u toj šumi dešavale svakakve stvari. Da su viđeni satiri i nimfe. Toliko je moćna, da još uvek niko sem vojske ne sme da se u nju ušeta. Sklepani vodovi ratnika seljaka koji u tmini noći prolaze kroz nju. Čegrtajući svojim metalnim oklopima. U njoj se kriju. Spavaju pod okriljem drveća koje ih jedino razume i pušta da u njoj obitavaju. Ali tek po koju noć.
Putnici namernici su u toj šumi viđeni poslednji put toliko davno da se niko ne seća kada je to tačno bilo. Cigani čergari još uvek nose poslovicu: "Sve šume imaju čeljusti, ali Marijina ima dušu." Pa šta je to onda Marija ostavila u amanet? Šta krije tako dobro maskirana tajna? Da li je Marija, znajući kakva vremena dolaze, napravila viševekovni dvorac, koji nosi još nešto što normalno oko ne može da vidi? Što normalno uho ne može da čuje? Šta je ključ koji tu bravu čini baukom od papira?
Ako je ikada i htela da se postane slavna u istoriji, ne bih mogao da pretpostavim da je Marija šumu posadila tek za bilo koga. Ona je napravljena za one koji mogu da se snađu i u mrklom mraku ne gledajući u nju. Ako postoji način da se šuma opiše, to se definitivno ne radi očima. Ona može da se dodirne, ali nije tu, ona može da se čuje, ali glasa ne pušta, ona može da se vidi, ali je fatamorgana.
I, u isto vreme, je isto tako realna kao vi i ja.
Osetila me je. Na ivici šume. Došla je, uhvatila me za ruku i rekla:
"Stand by me... on this journey, just stand by me."
I tu negde je priča počela.