E, vala nećeš!
Te kako bilo ovo, pa pričaj za onoj... Neću! Sad će pišeš sve o Danilu što znam, dužna sam mu bar da mu djeca i potomci znaju, a ako to i ovi tvoji na sokoćalo oće, nek čitaju, mož bit nešto i nauče....
A poprvo da kažem, da sam ti ja sve ovo slušala, pitala i pantila za ona dva i po mjeseca što sam ga čuvala pred smrt 44te....
Ajde vako.... po redu, sve mora po redu....
Rodio se Danilo 1870, od oca Ilije i majke Mileve kao drugo djete, posle brata Radovana, posle njeg rodi mu mati još jedog brata, Milovana i sestru Jelenu, šalio se Ilija da je dobro što je Jelena žensko, jerbo bi mu žena rađala do djevojke....
Taka bila vremena, znalo se da je zemlja nerodna, a treba djecu raniti, pa je od malena Danilo merkao da neđe ide, al kad gođ bi ocu pomenuo tu Ameriku ili neko drugo idenje, teške reči padale... Kazivo Danilo, da je otac htijo da mu Dane ostane tu, al nije mu znao reći čime da se bavi i šta da radi, jer od njiove zemlje i mala, nije se moglo naraniti sve ako se momci požene....
Tako Danilo sa osamnajst godina, bez očinjeg blagoslova, krene u Mletke, ma nemoj me ispravljati, šta je men briga kad je Mletačka država bila il nije, tako se kazivalo, ideš u Dubrovnik, ideš u Mletke! Potego sa nekim drugarom, koji je imo brata na moru, pa krenilo ko ćoravo....
Tamo je, u Dubrovnik, stupio kod nekog trgovca Jevrejina, Sefarda, ko mali pomoćnik, da nosi u magacin i iz njeg i da tovari na konje kad je veća kupovina..... Tu je radio 9 godina, malko po malko učio poso, posto i pomoćnik za trgovinu, kao, na veliko, na bale, tovare i kola, pa mu gazda na kraj dao i malo svoje robe i trgovine da radi uz gazdino, štedio i skrivo i muke mučio, ali kad je nakupio kolko je mnio da mu trebuje, popakovo se i nazad u Bjela polja, da se skući i oženi...
Kad se vratio domu, našo je i majku i oca žive i zdrave, a brata već oženili nekom skovlom, Dujkom, koja rodila jedno djete i kad više nije mogla, prozlila se od gledanja na noseće i djecu, pa je svakom godinom gora bila.... A kleo se Danilo da joj niko ni rječ nije reko nit je krivio što više nema djece....
Mlađi mu brat bio umro, a Jelenu udali u Podgoricu.....
Ovako je kazivo, da se vratio i krenio da kupuje svu zemlju koja se mogla kupiti na po dana jahanja oko kuće, pa je od oca zatražio jednu livadu da mu se odvoji za nasleđe, ni stope više, jednu malu livadu bližu do očinske kuće, da sebi gradi kuću i okućnicu, a sve je drugo imanje prepustio bratu...
Kuća je bila gotova 1899, i tad je se Danilo prvi put oženio. Još kako je došo u selo, nudilo mu djevojke sa svijeh strana, brzo se pročulo da je se vratio bogat i da je za ženidbu. Smijao se Danilo, da se u svoj vjek nije naodo po prelima, poselima i mobama ko te godine, da su ga ženili iz uže i šire familije, svaka tetka i rodica je gurala po neku djevojku....
A on se, drzak kaki je bio, zagleda u najgoru siroticu, valjda jedinu koju mu nisu nudili, jednu Ljubicu iz nekog sela pokraj Podgorice. Išo tamo da obiđe sestru i da upozna zeta, pa je vidio dok je kopala, nadničarka, udovička ćerka. Kazivo, kad sam vidio plave kose, retke u nas, kad sam je vidio, mrak me uvatio, ni časti ni obraza, sve sam se držo za oni balvan de sam sjedio da je ne ugrabim i odnesem u prvi šumarak da je grlim, podivljalo mi nešto, eto, tu, ćeri Evdokija, pa pokazuje na grudi i grlo....
Kad je bila kuća gotova, on sa bratom ode da je prosi, bez najave i glasa, pravo su otišli zetu i sestri, pa ih zet odveo kod djevojke, da se ne prestrave dve žene same u kuću od stranih ljudi... Kako je kazo što je došo, zet ga odvraćo, nemoj, ni mati joj nije na dobru glasu, imam ja bolju za tebe, al ne vredi, kazivo, svaki mi damar drmo da je vodim kući što pre....
Pa došli kod nje u kuću, mati pozove devera, jer nije smjela sama da odluči, a kad on čuo što je, kazo, uzni je i vodi, to je dobra djevojka, u korovu smilje niklo, a za miraz joj ja mogu dati deset dukata i kad joj mati odapne ovo malo kućice.....
Danilo reko, kad stara odapne, ti uzni kućicu sebi i svojoj djeci, a meni to ne trebuje....
Pa za tri dana svrše sve, ispit kod popa i venčanje, i nazad Danilovoj kući....
Kazivo Danilo da je Ljubica bila mnogo stidna, usta ima jezika nema, jedva da joj koju iščupaš.... Pa je samo mučila i radila što joj se kaže, i kazivo Danilo da je muke imo dok je dotero da joj on nije gazda u nadnicu nego muž, i da ne treba samo da sluša, nego i da gazduje, jer je mnogo zemlje i mala pokupovo Danilo i u trgovinu se upleo, pa je počesto bila sama...
Al nikad od nje gazdarica, imala meko srce, dala bi i košulju sa leđa potrebitom....
Treće godine, 1902ge, rodila dečaka, i prvi put u svoj vjek nešto potražila, da se zove Radoš, na oca joj pokojnog. E, kad sam je čuo da je digla glavu i traži za se, i moli i navaljuje, prosto sam se rodio, Evdo, ćeri, ja sam u Dubrovnik sviko na jače, drčnije žene, mnogo mi bila meka moja Ljuba... Ma da je kazala da odreknem kuma, bi, samo da je to od nje reč neporeciva! I tako ja kumu šanem da dadne ime Radoš, pa je bilo i po kumu i po materi...
Dvije godine potom, ona opet noseća, al ko da je slutila, stalno mi pričala kako je teško djeci bez majke i ocu bez žene, i da ako bi to bilo, jako pazim kako ću... Ja je mučao, muči, Ljubo, ne sluti, ama, nije vredilo....
Umrla je, sirota, nije djete ni iz babinja izišlo, a meni srce prepuklo.....
A malena za njom, u tri mjeseca, samo nije disalo odjedared, nešto krkljalo i gušilo, na rukama sam je odnio doktoru, ali sam znao da je gotova....
Nijesam se mislio ženiti opet, al kad sam vidio da će mi djete gajiti ona Dujka nesoljena, mali je bio Radoš, nijesam moga sam, očiju mi, prelomim i pomislim, ako je za opet, da mi bude lepa ko sunce nad planinom....
I uznem ovu moju što je tebe Evdo dočekala kao snaju, Rosu moju lepu. Ona ti je bila šcer od mog prvog komšije, malko zastala đevojka, ali joj tek bilo 23 kad sam je prosio...
I kad sam otišo kod njenog oca da je tražim, on me tri sata nagovaro da uznem mlađu, jer da im ostane Rosa uz nji, već je malo zastala, sve joj se druge poudavale, a ja da uznem mlađu ćer....
Mene znoj oblio, kako da mu kažem da ja neću neku iz njegove kuće no baš Rosu, bila mojoj pokojnici drugarica, i djecu pazila dok je pokojna bolovala... A, grešan sam, bila je i lepa, lepa ko mesec u leto kad sine, ali joj jedna noga bila kraća pa ramala, pa je niko nije tijo.... Nekako ti ja provučem da smo mi počinili grjeh dok je moja pokojnica bolovala, pa da ja sad ko čovek i obraz kusam što sam skuvo.... Al to nekako uvijem, da ne kažem al da razume... Pa mi je dadoše ko dlan o dlan, a već sam ja nju pito, prije, kad sam je vidio na potoku, pa smo se slatko smijali kasnije u životu kako sam joj prevario oca....
Tako ja doveo Rosu, lepoticu, i bogumi, nije ko ostale žene brzo propala, umjela se i obući i čuvati, i kad je Mitra rodila okretali se momci za njom, a ja to vidio...
Ljepo mi je pazila Radoša. Svaku mu je bolest preplakala, a kad donesem tkanina iz Kotora, obuče ga ko da je svaki dan Vrbica, kazivala, da se zna ko mu je otac i da zna selo da je Rosi od srca otkinut.... Sve je spravljala što je volio, a u školu, dolje u crkvu kad je išo, do pola puta je išla da ga čeka, a meni je mali govorio, kad ja oco porastem, mojoj ću Rosi da kupim svileni tepeluk i struke sa sto dukata! Volio i on nju, za drugu majku nije znao....
E, a Mitru se nijesmo nadali. Kad je kazala da je možebit noseća, već je imala 36 godina, meni 48, još malko pa ću i djed da budem, kakvo sad crno djete... Radoš mi već bio u 15tu godinu, a znam ja da prvo djete u te godine nikako ne valja, pa je lijepo stavim na konja i spustim u Kotor, kod mojega prijana Ninka sa kojim sam trgova, ostavim je u njegovu kuću, na brigu Mariji, njegovoj ženi i platim još i da joj nađu neku đevojku da je služi, sve sam mnio, ako mi višnji i ovu uzne, kud ću sa sobom...
Kad je bilo za porod, siđem u Kotor i kako sam ulazio u kapiju, čujem neko komešanje unutra, vidim gužva.... Osekle mi se noge, sjednem, pomislim, uzo mi i ovu.... Izađe Marija pa veli, Eto, Danilo, sina je rodila, dobro je, sve je dobro.....
Tek na drugu rakiju i komad šecera ja se povratih i opalih pušku....
Nije Marija davala da idemo kući do babinja, a i doktor mi vrtio glavu i kazivo da je porod bio težak i da je ostavim još malo da je pazi, pa smo ti mi sjedili u Kotor dva mjeseca...Ja išo tamo, amo, pazio kuću i obilazio Rosu, a kad je Mitar ojačo i Rosi bilo sve po red zdravlje, vratimo se domu...
Brzo potom, zatraži mene Radoš da ga puštim u Ninka i Marije, da uči trgovinu i školu....Sjetim se ja kako sam sa mojijem ocem muke imo, kako mi nije davo da idem, tijo me vezati za se, pa se sve mislim... Ja mojemu nijesam oprostio onu noć kad sam se iskrada ko najgori robijaš da nađem sebi svoje rođeno mjesto pod kapom plavom, a opet, prvi mi je, svika sam se na njeg, i imam i imanja, i da im podjelim obojici, ima za svakog, nema rašta ići u tuđinu.... A opet, mlad je, oči gladne svjeta, gladan mirisa i glasova drugijeh, znam, taki ga je gladan otac pravio, drukči nije ni mogo bit.... Pa ga puštim, makar nek on ide sa očinjem blagoslovom i kojom parom, a ne ko ja, gladan i bos....
I znao sam, Evdo, da neće moja krv sjesti u Kotor, otišo je 1924te u Ameriku da ostane.... I eto, dvajs godina tamo, oženio, veli, dobru, ima i djecu, da nije ovi prokleti rat tijo je doć prije tri godine.... Ja ga ne dočekah, a ti, ćeri Evdo, ako se i Mitar ne vrati, dočekaj ga ti, tvoju djecu još ima i ono sjeme u odivi i nema više niko rodjen...
A tebe kad je Mitar doveo, tako si mi zaličila na onu moju Ljubu nesretnu, i kad si nosila, sve ko ona pred smrt, mnio sam, vrag da nosi i sina i ime i koljeno ako mi je suđeno još jednu na porodu da pokopam....
I kad mene krenu kopati, gledaj, uza samu ogradu groblja su mi Ljuba, Rosa i ćer Savka, uza nji da me sarane, uz nju, malenu, što sunca nije vidila, ni meda jela, ugasila mi se na rukama ko žiška na buru... odnio je....
Hvala mom svekru, gde čuo i gde ne čuo, na svaku reč pametnu, i rečenu i prećutanu...
E, to je sve o Danilu, da se zna da je i čovek i čovek i obraz bio....
Evdokija
23.maj 2009