Pelikan iz Crmnice

Milutin Milošević RSS / 06.06.2009. u 09:12
Ako prolazite pored Skadarskoj jezera, putem kojim se preko Rumije dolazilo do Petrovca na moru (nekada jedini dobar put do Crnogorskog primorja), nemojte propustiti da zastanete u "Pelikanu". Crna Gora ima mnoge dobre restorane, ali ovaj pored odlične hrane i vina ima još nešto: posebnu atmosferu i dušu koja se retko nalazi. 
IMG_3707.jpg

Crmnica 

Crmnica se proteže severnom stranom planine Rumije koja deli primorje od kontinentalnog dela Crne Gore, duž južne obale Skadarskog jezera, od isteka reke Bojane na granici sa Albanijom do Virpazara, i dalje sve do podno Cetinja. Krš i kamenjar Crmnice prošarani su vinogradima i retkim plodnim udolinama, a zapljuskuje ga slatka voda Skadaraskog jezera, najvećeg na Balkanu i drugog u Evropi. 

Ako je niste pohodili, setićete se Crmnice po sjajnom filmu Živka Nikolića "Čudo neviđno". Tu je Crmnica prikazana onakvom kakva jeste: tradicionalna, lepa, zagonetna. 

Crmnica je oduvek bila poznata po čojstvu i junaštvu i po kvalitetnom vinu. Nekada sam igrao na onu čuvenu pesmu koja se peva uz crnogorsko oro, uzdugnutih ruku, baš kao orao u pesmi, i u skokovima u kojima prednja noga iskače do visine pojasa:

  Црмнички је ор’о сваки, ор’о сваки

  Спреман вазда пољетети, пољетети

  Ђе опасност роду пријети, роду пријети. 

Pored Virpazara, u Crmnici ima 27 sela, a stanovništvo je grupisano u 7 plemena. U davna vremena, od Podgorice se dolazilo brodom do Virpazara, pa odatle prugom uskog koloseka preko Rumije do Bara. Nasipi kojima je išao ćira danas služe kao alternativni put. Jedne godine, kada je na glavnom putu saobraćaj bio zaustavljen zbog sudara, provezao me je u kombiju jedan od meštatina ovom trasom. 

Virpazar je centar Crmnice. Nekadašnjem nazivu Vir dodato je ono pazar iz jednostavno zato što je u ovom gradiću oduvek bio najveći i najbolji pazar u Crnoj Gori. Okružen je kanalima, trskom, lotosima, planinama - vrlo zanimljivo i posete vredno mesto. 

U Virpazar sam prvi put došao odmah po zemljotresu koji je 1979. godine pogodio tadašnju najmanju jugoslovensku republiku. Mi, izviđači Beograda, sakupili smo tada sve šatore koje smo imali i još šta god su nam doneli beograđani - što je bilo dovoljno za oko 10.000 ljudi - pa je onda ekspedicija nas desetak prevezla sve te šatore kamionima zanameštaj "Javorka" iz Nikšića i delila ih po Crmnici i u Budvi. Imam još negde sliku sa drugom Đakom pored nakrivljene bandere u Virpazaru. Srećom, kasniji dolazci u Virpazar bili su prehrambeno-pijaće prirode.

 

Pelikan 

Doživi prirodu, proživi tradiciju

U Pelikan me je prvi put doveo pokojni Vuko Darmanović, legendarni izviđač, moj predsednik iz devedesetih, kasnije generalni sekretar Crvenog Krsta Jugoslavije, pesnik u duši. Došli smo za vreme radne akcije Njegoševa šuma, te iste 1979. godine. Vuko mi je tada rekao da nam je veoma zahvalan za svu pomoć koju smo dovezli u Crnu Goru, ali je izrazio sumnju da li će nam Crna Gora vratiti na pravi način svu tu pažnju. Vuko je znao domaćina, a Pelikan je te godine otvoren kao restoran. 

Kasnije, sećam se jedne izuzetne večeri, oktobra 2000. godine, kada sam sa društvom iz REC-a ostao do pet belih zora uz ribu, vino, voće i harmonikaša i pevačicu kristalnog glasa, oboje iz Prijepolja. Nismo se nadmetali, već jedni druge prijatno iznenađivali bogatstvom pesama koje znamo. 

Prošle nedelje, neposredno pošto sam parkirao ispred Pelikana, prišao mi je Toman i odmah upitao: Nema te odavno? Kakvo sećanje, kakva pažnja za gosta! Kad mu rekoh da me nije bilo skoro devet godina, samo je rekao: Tebe treba kazniti. Srećom, "kaznio" me je sjajnim ručkom i uobičajenom pažnjom. 

U Pelikanu kuvaju gustu riblju čorbu, koja nije kao ove naše ravničarske puna paprike i jakih začina, već puna ribe i raznog zeleniša. Specijalitet cele Crmnice je dimljeni šaran. Ukusan je, a podseća na dobra dimljena rebra. Porcija je obilna i jaka, a još ako uzmete i čorbu, jedva ćete se izboriti sa ručkom (ja sam jedini uspeo da celog pojedem). Ono što je posebna osobenost jezera je ukljeva, mala riba, nešto kao girice samo slatkovodna. 

Uz nadaleko čuveno crmničko vino, domaći beli i kukuruzni hleb i obilje salata, zanimljivost je da ćete na kraju jela obavezno dobiti patišpanj i tanjir voća. Tu se izdvaja vodeni orah - kosoranja. Kvrgastog je oblika, sa bodljama kao bagrem (srećiom ne tako oštrim). Raste u vodi, kao i razne trske i lokvanji kojih ima svud uz obalu. Ima ga puno i "bere" se u oktobru. Ima ukus kestena, i prijatno je iznenadjenje na trpezi. 

Gazda Toman Zec je baš zanimljiv lik. Sačekuje goste, susreće ljude na ulici i poziva ih, sa svakim prozbori koju reč, priča viceve, uvek nekud odlazi i ubrzo se vraća. Svakoj dami pokloni po plastičnu saksijicu sa strukom mirišljavog bosiljka, a mnogima i stručak raznovrsnog aromatičnog i lekovitog bilja Crmnice. Sa ponosom će vas povesti po restoranu koji je prepun slika, novinskih članaka (izeš Crnogorca koji se barem malo ne hvali) i njegovih šešira, pa kroz kuhinju do svoje gostinske sobe u kojoj je ogromna, 60 kilograma teška knjiga utisaka sa potpisima hiljada znanih i neznanih gostiju i slika dede - oficira u kraljevskoj vojsci. Mnoge će odvesti i na poslednji sprat kuće gde je uredio "odžakliju" - sobu prepunu starih predmeta koji su se koristili pre stotina godina: nošnji, alatki, sitnih predmeta, prastarih tehničkih aparata, oružja... 

Toman i supruga mu Zora počeli su 1960. godine brodicom za prevoz putnika po jezeru, kasnije otvorili restoran, izdavali sobe, da bi od pre neku godinu renovirali zgradu i otvorili porodični hotel. Imaju i malu flotu za uživanje u jezeru, u kojoj su brodica sa 10 i brodovi od 30 do 100 putnika, kao i barka "taman za dvoje". Primer su kako se upornošću i posebnim duhom može postići mnogo. 

Kartu čitaj i seljaka pitaj - stara je izviđačka poslovica. Tako sam i ja na kraju ručka dobio od Tomana dobar savet gde da odemo dalje u Crmnicu.

 

Godinje

Po Tomanu, Godinje je najlepše selo u Crnoj Gori. Udaljeno je samo 4 kilometra od Virpazara, smešteno u brdu poviše jezera. Nekada je ovde bila granica sa Turskom - Turci nisu uspevali da ga osvoje pa je stoga i granica bila tu, iznad sela. To je odredilo arhitekturu sela, posebno u zaseoku Lekovići. Sve kuće, neke stare i po pet vekova, od onih najniže pa do jedne usamljene, neke vrste isturene osmatračnice poviše svih ostalih, medjusobno su povezane hodnicima. To je omogućavali da se, i pored toga što su im Turci visili nad glavom, muškarci lako i brzo prebace na položaj i brane selo a žene odlaze na vodu i kreću se izmedju kuća. Ovi tuneli, pored kojih je obavezno mesto za pušku, i dan danas postoje i retki domaćini će vam ih rado pokazati. Zidovi su debeli i do jednog metra a kuće imaju puškarnice. 

Tu je nekada bio letnjikovac čuvene plemićke porodice Balšića. Njihov grb vidi se i danas na ostacima kapije. Preko jaruge, na brdu preko puta, smeštena je crkva Svetog Nikole, odakle se pruža odličan pogled na selo. 

Nekada je Godinje bilo puno sveta, junačkog naroda koji se vekovima borio sa Turcima i drugim silama. Kada je pukao Drugi svetski rat i Italijani zauzeli Virpazar, 19 momaka iz porodice Lekovića okupilo se i krenulo u borbu oslobodivši ga za tili čas. 

Dole, u polju, smešteni su vinogradi, bašte i pašnjaci. Godinje je oduvek bilo poznato po najboljem vrancu, kome nema premca u Crmnici pa samim tim ni u Crnoj Gori (uostalom, tu je i nastao vranac kao vrsta vina), i luku koji je tako ukusan da se jede kao jabika. Dok su ostala sela gajila sve i svašta da bi se prehranila, Godinje je jedino imalo samo vino i luk, i od toga sasvim pristojno živelo (za crnogorske uslove). Tu, dole ispod sela, delio sam šatore pre trideset godina - iznenadilo me da su se toga setili domaćini.

Kao što rekoh, selo je prilično napušteno danas - mladež je odavno sišla u grad ili na more. Poslednjih godina, nemačka agencija za razvoj GTZ finansirala je projekat malog preduzetništva u okviru kojeg je jedan broj domaćina počeo da intenzivnije i organizovanije proizvodi vino i rakiju.  

Jedan od tih domaćina nas je i primio. Miodrag, Mijo Leković je penzionisani radnik mobilne telefonije. Drži konobu u kojoj gostima nudi svoje vrhunsko vino i rakiju i ukusan sir koji spravljaju komšije Albanci, mešavina kravljeg, kozijeg i ovčjeg. Mijo je za svoje proizvode samo prošle godine dobio medalje na sajmovima u Novom Sadu, Splitu i Budvi. Očekuje da ove godine dobije 1.000 litara vina. Sadi mladi vinograd i očekuje da kada on bude u punom prinosu ima do 3.000 litara vina, što je taman koliko jedan čovek može sam da proizvede. U maloj sušari, dimi šarane koje prosleđuje restoranima uz jezero. Jedan kapitalac od 14 kila smudio se na dimu od vrbovog drveta.  

Terasa njegove skromne kuće je mesto sa izuzetnim pogledom na jezero i brda oko njega. Uz vino i sir, poželećete da ostanete nekoliko dana na tom mestu punom lepote, tišine i užitaka. Mijo je i zanimljiv sagovornik, od onih koji će vam reći puno a neće neprestano pričati. 

Pozitivno me iznenadila njegova priča o komšijama Albancima, sa kojima imaju odlične odnose i nikakve probleme. Svaka kuča u Godinju ima jedno pobratimstvo ili kumstvo sa nekom Albanskom kućom. Na vrh Rumije, tu nešto dalje iznad sela, odvajkada su sve tri vere znosile krst svake godine, da bi ga kasnije po tradiciji čuvala muslimanska porodica! Sve dok Amfilohije uz pomoć Vojske nije tamo nakalemio neku limenu crkvicu koja je unela razdor među ljude. 

Dalje na istok, ka Bojani, od davnina su na ostrvcima smešteni manastiri. U njima je povelja staroslovenskog kralja Vladimira, Petar II Petrović Njegoš rukopoložen je tu za Arhimandrita. Tu je štampana prva ćirilična knjiga na jeziku Južnih Slovena, samo 38 godina nakon prve Gutembergove knjige.

 

Crnogorska ljepotica u Londonu 1907. godine

(preuzeto sa druge Internet stranice

Jedan događaj posebno je proslavio ovo selo u svijetu. Naime, u Londonu se 1907. godine održavalo takmičenje najljepših žena svijeta. Kralj Nikola je trebao da pošalje predstavnicu Crne Gore na to značajno takmičenje. Da bi pronašao najljepšu, kralj je poslao glasnike po crnogorskim selima da traže lijepe đevojke. Tako su naišli na lijepu Milenu Delibašić. S obzirom na tradicionalizam, njen otac se jako usprotivio šiljanju njegove kćerke na ovo takmičenje. Međutijem, na veliko insistiranje kralja Nikole, on je morao prihvatiti ovu odluku. Milena je na takmičenju bila najzapaženija. Mnogi su se otimali za njen ostanak u Londonu i dalji angažman, a čak joj je ponuđen i brak, od strane jednog velikog bogataša. Ipak, ona se vratila u domovinu i udala za momka Lekovića iz Godinja. Kada je kralj Nikola upitao, zašto se nije udala tamo, ona je odgovorila da je kralj nije poslao da se tamo uda, već da prikaže crnogorsku ljepotu. I danas se u Godinju, u jednoj od kuća Lekovića, čuvaju slike i isječci iz poznatih svjetskih novina, koje su objavile priču o ovoj prelijepoj Crnogorki, koja je odbila bogatstvo i slavu, i vratila se da živi u Crnu Goru, u veoma teškim uslovima.

Atačmenti



Komentari (37)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 09:35 06.06.2009

Hm..hm...

Crmnica je oduvek bila poznata po čojstvu i junaštvu i po kvalitetnom vinu.

Za crmničko vino se slažem, a za ostalo... hm...hm...
Milutin Milošević Milutin Milošević 09:44 06.06.2009

Re: Hm..hm...

Nemoj da te neko čuje - doći će ti ceo bataljon da ti ubedi u suprotno
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 09:55 06.06.2009

Re: Hm..hm...

Kad sam pisao tekst o narcisoidnim socijalnim grupama, stalno su mi se po glavi motali primeri crnogorske plemenske narcisoidnosti.
Uzdržao sam se da ne bih povredio drugo oko u glavi .

Zaljubljenijeg naroda u sebe teško da ima na svetu.
Sve te priče o čojstvu, junaštvu, lepoti, mudrosti, ženskoj skromnosti i poštenju su klinički primeri narcisoidnosti.
Milutin Milošević Milutin Milošević 09:59 06.06.2009

Re: Hm..hm...

Napisao sam u tekstu:

...eš Crnogorca koji se barem malo ne hvali

Bolje mi je da se zadržim na tome - imam još prijatelja tamo
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 10:55 06.06.2009

Re: Hm..hm...

Imam i ja.
Sa njima sam nekad na Skadarskom jezeru, sa onog mosta kod Virpazara, danju pecao ukljeve, ispod mosta krapove, a noću jegulje.
Od krapa i jegulja iz Skadarskog nema slađe ribe.
Eto, da ih i ja malo hvalim.
zeks92 zeks92 11:13 06.06.2009

Re: Hm..hm...

Kad sam pisao tekst o narcisoidnim socijalnim grupama, stalno su mi se po glavi motali primeri crnogorske plemenske narcisoidnosti.


Steta je ovako dobar putopis kvariti zajedljivim komentarima ...

Pitam se: ko je ovde narcis?
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:35 06.06.2009

Re: Hm..hm...

Moji komentari, glede crnogorskog čojstva i junaštva, se ne odnese na Milutinov zaista dobar tekst.

A što se tiče pitanja, ko je ovde narcis, odgovor bi bio da smo svi pomalo narcisi, dok ne odrastemo i sazrimo.
Slično je i sa narodima.
loader loader 10:48 06.06.2009

Nostalgo-turizam ..!

Uživah čitajući vaš blog, Milutine. Ovde je prepodne sa sivim, mokrim nebom, koje samo što ne počne da otkapljava. Nezgodno iščekivanje. Stoga se slika osunčanog, poluzelenog polukamenjara sa plavetnim perspektivama neba, velikog jezera i bliskog, makar zamišljenog mora čini još privlačnijom :) Čudo jedno ...
Ah, da... :
" ... po sjajnom filmu Živka Nikolića "Čudo neviđno ... "
A u filmu S.G. koja celoj onoj pustahiji daje lepotu.. :)
zeks92 zeks92 11:08 06.06.2009

Re: Nostalgo-turizam ..!

bravo!

... i kamen, i nebo, i voda progovorishe ...
Milutin Milošević Milutin Milošević 11:11 06.06.2009

Re: Nostalgo-turizam ..!

A u filmu S.G

S. G. u tom i M. F. u onom...
loader loader 11:56 06.06.2009

Re: Nostalgo-turizam ..!

MF mi se, osim kao glumica, nešto i ne dojmi, dok mi se SG dojmi bez obzira na glumačko umeće :)
NNN NNN 12:46 06.06.2009

Čudo neviđeno



- Šta je ovo, Oče Makarije, posramljeni anđeo koga kažnjava Bog, ili sotona u ženskom obliku?
- Ne, Oče Leontije, to ti je, što bi prost narod rekao, d0bra pička!
sentinel26 sentinel26 20:47 06.06.2009

Re: Čudo neviđeno

NNN
- Šta je ovo, Oče Makarije, posramljeni anđeo koga kažnjava Bog, ili sotona u ženskom obliku?- Ne, Oče Leontije, to ti je, što bi prost narod rekao, d0bra pička!
Milutine, svaka čast za tekst.
Mjesto, prirodu i ljude i njihove medjunacionalne odnose si lijepo opisao.
No takve slike ovdje djeluju nestvarno.

Što se tiče ovoga filma i oca Makarija, to nije izmišljena, to je stvarna ličnost i u filmu je korektno opisana.
Bio je sklonjen gore na sjever CG u jedan manastir. Pamtim kada je patrijarh odbio prijedlog da ga unaprijedi u viši čin.
NNN NNN 12:11 06.06.2009

Kao i obično..

ti napišeš tekst, a ja bih odmah da krenem na put... Da mi je neko rekao da ću hteti da vidim Godinje u Crmnici...
BFN
Milutin Milošević Milutin Milošević 12:21 06.06.2009

Re: Kao i obično..

Čekaj da opišem Pliskavicu pa da razmislite gde ćete.

Pozdrav iz Slovenačkog krasa.
spartanka_afrodita spartanka_afrodita 11:48 07.06.2009

Re: Kao i obično..

ti napišeš tekst, a ja bih odmah da krenem na put... Da mi je neko rekao da ću hteti da vidim Godinje u Crmnici...


Ja sam imala istovetni poriv i reakciju
Medjutim posto sam za CG i krvlju vezana i poznajem je i sa te strane porodicno-rodbinskih odnosa brzo mi svaki nalet entuzijazma i odusevljenja ishlapi. CG je mozda divna samo u prolazu...
Milutin Milošević Milutin Milošević 09:45 08.06.2009

Re: Kao i obično..

CG je mozda divna samo u prolazu...

Ja sam pre nekog vremena rekao da ne idem vise. No, bio sam domacin kolegama, strancima, pa eto...
miloradkakmar miloradkakmar 13:07 06.06.2009

Odnos

prema životu, okruženju, sebi...
Godinje je jedino imalo samo vino i luk, i od toga sasvim pristojno živelo (za crnogorske uslove).

Pohlepa nas je odvukla od normalnog življenja, spozanaje dovoljnosti.

PS Putopis iz kojeg vrca svežina.
mariopan mariopan 13:46 06.06.2009

Re: Odnos

Divan putopis, uzivala sam citajuci.
Blade Runner Blade Runner 16:57 06.06.2009

Re: Hm..hm...

Za crmničko vino se slažem, a za ostalo... hm...hm...

posle dovoljno vina ...
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 17:35 06.06.2009

Re: Hm..hm...

Blade Runner
Za crmničko vino se slažem, a za ostalo... hm...hm...

posle dovoljno vina ...


Da se čuje!!!


Milutin Milošević Milutin Milošević 17:40 06.06.2009

Re: Hm..hm...

Prijatelji, hvala za lepe ocene
bosko92 bosko92 14:56 06.06.2009

Vranac

Lep tekst. Mislim da sam jednom bio u tom "Pelikanu", ne secam se kada, znam samo da je bilo odavno. Virpazar zaista jeste posebno mesto. Pre par godina sam bio u jos jednom lepom mestu na Skadarskom jezeru - Rijeka Crnojevica. Covek ima osecaj da se u tom delu istorija nekako zaustavila, konzervirajuci i ta mesta, tako da imate osecaj da ste se vratili u neko proslo vreme.

Kao sto neko napisa, dobio sam zelju da posetim ta mesta kao sto je Godinje. Napravili ste im lepu reklamu.

U tekstu mi je paznju privukao detalj o skladnom zajednickom zivotu i kumstvima s Albancima. Iskren da budem, nisam znao da u tom delu oko Crmnice zive i Albanci.

Nego, koliko kostase taj vranac sa etikete?



Milutin Milošević Milutin Milošević 17:44 06.06.2009

Re: Vranac

Rijeka Crnojevića je vrlo zanimljivo mesto. Ima divnu prirodu i puno tradicije. Nekada je bilo važno stajalište na putu od Titograda do Cetinja, ali je izgradnjom novog puta od Podgorice do Cetinja gurnuto u stranu. Domaće stanovništvo pokušava da revitalizuje Rijeku i želim im puno uspeha u tome.

Južnom obalom Skadarskog jezera najpre prolazite kroz sela sa Crnogorskim stanovništvom, da bi onda, kako se bližite granici sa Albanijom (reka Bojana koja ističe iz jezera), naišli na sela sa Albanskim življem.

Ovaj vranac je bio 10 evra. Skupo, kao i mnoge stvari u drugom oku.
mickonsb92 mickonsb92 19:46 06.06.2009

Puko :(

Nažalost taj vlasnik Pelikana je totalno psihički puko, ko zvečka. Tužna prilika. Po ceo dan se vozika kolima 500 metara napred nazad "tražeći goste"...
Supruga mu se drži (mada smisla za biznes previše nema). Bosiljak je i dalje tu.
Milutin Milošević Milutin Milošević 11:58 08.06.2009

Re: Puko :(

Sta znam: pitanje je da li Toman puko. On jeste cudak, ali ko danas pa nije. Kako sam primetio, njegova uloga je da od restorana napravi zanimljivost, i to u potpunosti odradjuje. Da, njegova zena odrzava hotel, a cini mi se da sam video i da jedan drugi covek drzi restoran. Dakle, svako ima svoju ulogu. I sve funkcionise kako treba. Eto, moji gosti taj rucak pamte kao jedno od najlepsih iznenadjenja Crne Gore.
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 22:19 06.06.2009

kao i obicno

probaste li dimljenog krapa? Uz njega lezi vranac....
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 22:28 06.06.2009

Re: kao i obicno

dusanovaiivanovamama
probaste li dimljenog krapa? Uz njega lezi vranac....

prvi put na blogu i bas kod vas, nije slucajno, stalno vas citala, a favorit posle onog divnog teksta o kcerki.Malo pre se registrovala, izazov, prisecanje 1971.g. preko Virpazara jedini put za Ulcinj. Poveli ujnu iz Budimpeste, kojoj je do tada Budim bila najveca planina, 21 dan u Ulcinju pitala sve koje je upoznala postoji li drugi put za Beograd. Savetovali joj trajektom Bar-Bari pa avionom za Beograd, ali nisu postojali tuneli od Ulcinja do Bara, vec opet put do Virpazara. Ujna odustala.
Milutin Milošević Milutin Milošević 12:00 08.06.2009

Re: kao i obicno

A kad se preko Rumije krene u kombiju ili kamionu punom satora, vreca, sundjera, kuhinjske opreme, konzervi... i to u kanatama
ecce-florian ecce-florian 23:07 06.06.2009

Baš se pitam gde si

a ti ne umeš
Venecija Crne Gore

a vidim i krap oli ti karp,ti teško pao? Što nisi prešo na jegulje il' ukljevu

muka ti je ovi život, al' šta je tu je.Osnovni ti je problem što piješ pivo posle ovakve ljepote.
Milutin Milošević Milutin Milošević 12:04 08.06.2009

Re: Baš se pitam gde si

Osnovni ti je problem što piješ pivo posle ovakve ljepote.

A, Bogu mi, pio sam vino, valjda, u Crmnici. Sto bi drugo?
tea11 tea11 23:24 06.06.2009

odlicno

vec sam zamislila sve kako tamo izgleda, i bas mi se dopada :))))))))))
mariopan mariopan 11:17 07.06.2009

Re: odlicno

Opet se vracam na onu prvu sliku koju si stavio. Nestvarno je lepa
Skadarsko jezero. Prelepo.
Milutin Milošević Milutin Milošević 12:06 08.06.2009

Re: odlicno

Ma, kanim se vec godinama da odem sa jednim od najvrsnijih poznavaoca Skadarskog jezera Vasom Buskovicem da provedemo par dana svud po jezeru i napravim sto vise fotografija. Nadam se da cu uskoro
Nebojša Spaić Nebojša Spaić 22:06 07.06.2009

na tu temu, pre desetak godina

"Naravno, srećemo se tamo gde se dobro klopa." Stari prijatelj, koga nisam video par godina, od kada smo išli na redovne ručkove nedeljom, po tom pitanju, kao i uvek, bio je u pravu. Uostalom, cela ekipa koja je išla na te ručkove slagala se u tom najbitnijem - šta je dobra klopa.
Kruna gastronomskog užitka ovogodisnjeg crnogorskog primorja - posle tri mlina i jedne rupe u kojoj vrede jedino fritura i špricer (ali kakav, u čašama od tri deci, od debelog, brušenog stakla, sa puno leda, na pakost svim špricerasko-gemišterskim legalistima, koji žive u devetnaestovekovnoj predrasudi da led u to piće ne ide, ne znajući da ta stupidarija potiče od činjenice da kada su živeli njihovi pradedovi nije bilo ledomata) - sačekala nas je na pružnom prelazu na ulasku u mestašce. Ne da nije obećavalo - nego: na tri ipo metra od magistrale, uzan prolaz između dve kuće i odmah - centralni trg, sa bistom poginulog partizana, ofucanim mostom, krilatim spomenikom borcima NOR-a na vrh stenčuge koja dominira mestom, kasarnom, policijskom stanicom, izanđalim hotelom - a sve tri zgrade su takvog sklada i elegancije da bi slobodno mogle da međusobno menjaju namenu - olupinom hidroglisera, presahlom česmom i kioscima. Virpazar, koji izgleda tačno onako kako se može pretpostaviti i sa magistrale, što je i razlog zbog kog putnici-prolaznici tu ne zastaju, ako ne znaju šta ih čeka.
A čeka ih itekakav razlog za zaustavljanje. Još sa trga, gazdarica Zorka očekivala je na stražnjim vratima da zblanuta porodica Beograđana dođe do njenog "Pelikana" - ni nema gde drugde. U nedostatku izbora, odnosno konkurencije, očekivanja nisu bila prevelika - to ti je, što ti je. Sam ulazak u kafanu, međutim, kroz dnevnu sobu, trpezariju i kuhinju, ispunjene mirisima i domaćom atmosferom, nagovestio je - da tu ipak ima nešto. Dok smo čekali gazda Toška, da se dogovorimo o vozanju čamcem po jezeru, domaća loza izneverila je sva negativna očekivaja od domaćih loza, koje itekako znaju da imaju previše sličnosti sa daljim rođakom - špiritusom. Bila je, jednostavno, odlična. Čitajući tekstić o jezeru, listajući privatne foto-albume, koje nam je ljubazni konobar dao da se zabavimo, posluženi "friganicama", kupinama i smokvama, uživali smo u ruskim romansama koje je svirao harmonikaš, ponosan što je iste pesme nekada svirao Titu na "Galebu". Bilo je jasno da posle izleta jezerom, dolazi u obzir da ručamo isključivo tu i da podvarijanta odlaska do Rijeke Crnojevića otpada.
I zaista - kuvar, Mađar, pokazao je zašto je njegova nacija poznata po ribljoj čorbi. Pa potom salata, od onog paradajza koji se može jesti samo u Crnoj Gori, kupusa, krastavca i pečene paprike, sa tačno onim odnosom maslinovog ulja, vinskog sirćeta i belog luka, koji je pretvara u stvarnosno otelotvorenje platonovske ideje iste te salate. I - sir. U jelovnuku lepo stoji kozji sir, pa smo isti i naručili. Konobar kaže u kuhinju: "I porciju sira." Uznemireno intervenišemo: "Kozjeg sira!". "Pa drugi i nemamo", smiruje nas odgovor. I ne treba im drugi.
Krap. Ko god kaže da je krap isto što i šaran, bez obzira na biološku identičnost, očigledno nije jeo krapa. Baš mi ga je žao. Ovaj naš bio je od trinaest kila, ulovljen koji sat ranije. Inače, Virpazar je u crnmičkom regionu. Toliko o vinu.
Gazda Toško, u prepunoj kafani, ukrašenoj sušenim travama, ljušturama školjki i puževa, starim fotografijama, uljima na platnu na kojima on ribari i sombrerima, od kojih je jedan na njegovoj glavi, od stola do stola zabrinuto proverava - da li je svim damama spakovao rasad bosiljka. Deca se slikaju sa krapom koji je ribar upravo doneo u kafanu, a onda nas vodi u obližnje ribarsko selo. "Eno ga, ka prase leži zaklan," hvali se ribar. Desetak riba - stotinak kila - domaćin Toško tovari u ofucalog kadeta, praćen čoporom dece koja mu mašu - seoce od stotinak duša, jedno je od retkih koje mladi ne napuštaju i svi se bave isključivo ribolovom. Toško ima dva elitna restorana i jedan mali hotel u Budvi. Tamo je gazda. U Virpazaru, Toško je domaćin.
Preko Virpazara, od Beograda do Herceg Novog je za 100 i kusur kilometara i nekoliko sati duže nego preko Trebinja, u kom, pride, na pijaci može da se kupi sir iz mjeha, koji zaslužuje poseban tekst u vremenu uživanja. Nema sumnje da iduće godine do Novog idemo preko Virpazara, da ćemo da prespavamo u etno-sobi u Toškovim dvorima, pa ujutro sa njim brodom preko jezera uz Rijeku Crnojevića.


Milutin Milošević Milutin Milošević 12:10 08.06.2009

Re: na tu temu, pre desetak godina

Spajo, puno hvala za tekst. Citavsi ga, secam se tih ranijih godina i poseta, kada je Virpazar stvarno delovao ovako tuzno kako si ga opisao. Danas, na srecu, situacija je mnogo drugacije. Mislim da je hotel i dalje olupina (ta noc od pre 9 godina je bila za brz zaborav), ali sada u "centru" gradica ima jos jedna konoba i par kafica. Srecom, ide na bolje.
Ivana Knežević Ivana Knežević 15:36 09.06.2009

.

Ovo je bilo uzivanje citati. I inspirativno je u najlepsem smislu - sve to treba obici.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana