Šarolika biografija Vajata Erpa (Wyatt Berry Stapp Earp, 1848-1929),[1] zbog svoje raznovrsnosti koja omogućuje da joj se priđe iz raznih uglova, služila je, i još uvek služi, kao podloga za artikulisanje različith i često suprotstavljenih nazora, pre svega političkih. Svaki period, takoreći, ima svog Vajata Erpa. Vajat Erp, kao šerif, kao predstavnik zakona, kao „čovek zakona" usred bezakonja onoga što se smatra „Divljim Zapadom", od kraja devetnaestog veka pa sve do danas biva modelom koji se prati kada se progovara o pravdi i nepravdi, što su teme kojima se bavi svaki mit, ali i svaka politika.
Od prvog filma inspirisanog pričama o životu Vajata Erpa (prva, pa druga verzija Šerifa sa granice [Frontier Marshal, 1934, 1939], Moja draga Klementina [My Darling Clementine, 1946]) sve do Obračuna kod O.K. korala (Gunfight at the O.K. Corral, 1957), Vajat Erp je portretisan kao pobornik legalizma, a u Šerifu s granice (druga verzija) on čak, kao značajan civilizacijski pomak kojim je urodila njegova borba za legalizam, vidi otvaranje banke u gradu Tumbston. Nasuprot polu-divljim kaubojima, koji uzimaju šta im se prohte i to rade kad god im se prohte, te za koje važi samo i jedino zakon jačeg, na Divlji Zapad stiže red i zakon, a red i zakon regulišu prethodno neregulisano stanje, u smislu da posreduju među jačima. Neposredne obračune, na ulici, s pištoljima, počinju da zamenjuju obračuni u sudnici ili obračuni na tržištu. A Vajat Erp je tu da osigura da to bude tako. Tako regulisano stanje i najveće kaubojske pljačke prokazuje kao sitni plen, jer civilizacija, da bi se razvijala, mora da raspolaže sa plenom o kakvome kauboji ne mogu ni da sanjaju. Iz bogate Vajat Erpove biografije, u ovim filmovima, i još u mnogim neposredno ili posredno inspirisanim njegovom biografijom, preuzima se samo motiv njegove rešenosti kakvom se odlikovao za vreme obavljanja posla zameniuka šerifa, da se zakon ispoštuje. A kao svrha poštovanja zakona, u ovim filmovima se pojavljuje opšte-civilizacijski napredak. Taj napredak, pak, kako se u tim filmovima jasno kaže, dolazi s kapitalizmom.
U filmu Vorlok (Warlock, 1959), u odnosu na prethodno pomenute verzije, lik baziran na Vajatu Erpu „nije taj", u smislu da, iako se bori protiv onih koji ne poštuju zakon, on sam takođe negde radi van zakona (što sugeriše da kapitalizam ne trpi heroje već da traži one koji će da rade u skladu sa njegovim pravilima, ali koji se neće isticati i time eventualno zaseniti pravila koja podržavaju), tako da, na kraju, kada prepozna sebe kao onoga čiji je ideal legalizam, on prepušta posao novom šerifu, zvanično imenovanom, legitimisanom od strane države, koji se ni po čemu ne ističe i oko koga ne kruže mitovi i legende. Slučajno (ili ne), lik šerifa koji zamenjuje Erpa inspirisan je Džonijem Bihanom (Johnny Behan), istorijskom ličnošću, koji je obavljao funkcije okružnog šerifa, skupljača poreza, predsednika anti-kineske lige, te niz drugih funkcija, dakle, sve zajedno inače krajnje sumnjivog lika. Legalizam se, dakako, i u Vorloku vidi kao poželjan, a ostaje sasvim spoljašnje ovom filmu tako nešto kao što su istorijske se u obzir uzmu ove istorijske činjenice, pojavljuje ne samo kao onaj koji posreduje između jakih i slabih (ili pak, jakih i jakih) već koji, putem te medijacije, uspostavlja novu klasu jakih, koja nadmašuje one koji su do tada smatrani jakima. Kako bi se naglasile „ljudske slabosti", „ljudski aspekti" heroja, te kako bi se putem takvog isticanja sam sistem koji posreduje među herojima pojavio kao „sverazumevajući" pa zato i dominantan u odnosu na heroje, u filmu Vorlok likovi inspirisani Vajatom Erpom i njegovim prijateljem Džonom „Dokom" Holidejem (John „Doc" Holliday) imaju, praktično, homoseksualan odnos. Lik inspirisan Holidejem ostavlja, pa čak i uklanja sve žene koje bi se mogle naći na putu između njega i njegovog prijatelja. Umesto drugarstva, umesto uzajamnog poštovanja, umesto žrtvovanja za neke više ideale, Erp i Holidej, u Vorloku, imaju tek „malu ljudsku priču", čak telesnu privlačnost, koja treba da ih diskvalifikuje kad je u pitanju bilo šta veće, kao što bi bilo odmeravanje sa samim poretkom. Na kraju filma, jedan od njih umire, a drugi odlazi, pregažen „novim dobom" kom, sugeriše film, nije dorastao.
Vrhunac Erpove borbe za legalizam dostiže se, ali se preko njega i prelazi, u filmu Tumbston (Tombstone) iz 1993. u kom Vajat Erp sa braćom dolazi u Tumbston, ali ne da bi branio zakon, već da bi se obogatio. Zajedno sa braćom, on staje na stranu zakona tek kada posao počinje da ide loše zbog sve učestalijih napada razbojnika. Legalizam se tu jasno pojavljuje kao ono što radi u interesu kapitalizma. Da se ovo naglasi, da se legalizam stavlja na stranu jednih protiv drugih, da brani jednu klasu na štetu druge, služi i jedna epizoda iz filma u kojoj Erpovi brane interes „Doka" Holideja koji vara na kartama. Erpovi u ovom filmu očigledno više nisu heroji. Vreme heroja je prošlo, ali je zanimljivo šta za njim sledi. Kada se kauboji koji krše zakon pokažu kao protivnici s kojima nije lako izaći na kraj, Erp i oni oko njega kreću u nemilosrdnu odmazdu, sve do istrebljenja. U ovome se ne može ne videti matafora odmazde tipa one S.A.D.-a nad Irakom, u kojoj „nema demokratije za neprijatelje demokratije", „nema zakona za one koji ne poštuju zakon". Čak, u jednoj takvoj odmazdi, koja se sprovodi do krajnjeg uništenja protivnika, ne može a da se ne vidi jedna takva akcija kao što je američko napredovanje buldožerima kroz Irak, prilikom kog su protivnici bukvalno zatrpavani peskom, kao da ih nikada nije ni bilo.[2] U toj odmazdi, vidi se čisti rad „drajva" (od engl. „drive", u smislu onoga što te „vozi", čime si „driven", što je u psihoanalitičkom žargonu lakanovske orijentacije izraz kojim se referira na nagon, koji nije isto što i nekakav biološki instinkt, već je nešto društveno uslovljeno ali što, kao takvo, radi u podsvesti) koji ide napred s ciljem da uništi sve što mu se nađe na putu, bez ikakve brige o posledicama koje takav rad „uklanjanja", „brisanja", može da ima, pa i po one koji ga obavljaju. U jednoj sceni Morgan Erp Vajatu govori da su kauboji kao insekti i da sa njima ne može da se razgovara, već da ih se može samo - i zato i mora - istrebiti, i ništa više.[3]
Tumbston, pak, iz jednog drugog, iz pozitivnog ugla, posmatra Erpove na isti onaj način kako su oni već bili viđeni u filmu „Dok" („Doc", 1971), snimljenom u vreme kada je rat u Vijetnamu bio aktuelan. Međutim, dok „Dok" ostaje na humanističkoj kritici, koja se na kraju svodi na žalopojku pred tim i takvim predstavnicima reda i poretka, Tumbston, time što ovim zlotvorima kakvi su Erpovi i u filmu „Dok" i u filmu Tumbston, prilazi sa simpatijama, pa im, preko toga, prilazi i mnogo bliže. U filmu „Dok" ostaje se na kritici kapitalizma i imperijalnih odmazdi koja, pak, ne zahvata sam mehanizam toga što prikazuje, u svakom slučaju ne onoliko koliko to radi Tumbston, valjda zato što „Dok" ostaje na nekoj „kritičkoj distanci", čiji pravi motiv može da bude ništa drugo do infantilno gađenje nad temom kojom se bavi.
„Dok" je, kao kritički, neortodoksni portret Erpovih, bio moguć tek posle filma kakav je Čas za potezanje pištolja (Hour of the Gun, 1967), u kom Vajat Erp jeste osvetnik koji jednostavno ide i ubija, dok je „Dok" Holidej, njegov verni pratilac, cinik koji ga verno prati, ali koji ne želi da vidi koga on to zapravo prati. Holidej, u ovom filmu, u Erpu vidi simbol reda i zakona, i veći deo filma provodi, bilo pijan, bilo na neki drugi način odvraćen od toga da vidi Erpa kakav ovaj jeste, baš zato da bi održao svoju veru u red i zakon. Erp, onaj na kog se projektuju fantazije o redu i zakonu, ovde je vođen čistim „drajvom" (uzgred, u filmu Vorlok lik baziran na Holideju takođe ne želi da vidi pravog Erpa, ali zato što tamo hoće da vidi heroja gde je običan čovek, pa je značaj Časa za potezanje pištolja i u tome što preokreće ovo, tako da ne da Erp biva manje agresivan pa je zato običan, kao u Vorloku, već je agresivniji nego što Holidej, koji je inače uglavnom s one strane zakona, to može da podnese).
Veza između „drajva" i zakona najbolje se vidi u filmu Vajat Erp (Wyatt Earp) iz 1994. u kom je Vajat Erp sin zamalo pa starozavetnog oca, živog otelovljenja zakona. Vajat Erp tu prvo živi u nekom „mitskom vremenu" u kom sve izgleda kao da je na svom mestu, a kada se njegov život poremeti, kada ga smrt supruge natera da izađe iz ušuškanog stanja, zaključuje da nikakvog reda nema, pa zato postaje kršilac zakona. Od nekoga ko je zakon video kao nešto što prosto postoji (negde van njega, u njegovom ocu) Vajat Erp se premeće u kriminalca koji ne drži ni do čega, pa ni do sopstvenog života. Od samoubistvu sklonog kriminalca koji je, kako se to u filmovima kaže, „dotakao samo dno", on se prvo preobraća u branioca zakona (ta se transformacija prikazuje kao ona koja sledi kao jedina alternativa za onog ko nema više šta da izgubi, ali mu nije stalo čak ni do toga da se samouništi, pa onda nebrigu za sebe stavlja u službu zajednice), a onda, na kraju, postaje sam zakon, koji radi „iz sebe" i ne dozvoljava onima nepravednima da se kriju iza zakona. Od principa (pa da se dalje još malo zloupotrebi Kantov [Kant] žargon) „u skladu sa zakonom", Vajat Erp ovde dolazi do principa „protiv zakona", da bi onda, na kraju, završio kao onaj ko postupa „iz zakona". Naravno, kada postupa iz zakona, on je zakon sam sebi, i ne priznaje bilo kakav zakon van sebe. Tu, on dolazi na poziciju sa koje deluje čisti „drajv". Kao i u Času za potezanje pištolja, i u Vajatu Erpu, Vajatu nije stalo ni do novca niti do vlasti, već mu je stalo do pravde, a pravda je tu iosključivo shvaćena kao ono što briše sa lica zemlje one koji su nepravedni.
U trenucima krize, kapitalizam, kada se reorganizuje i premetne u nešto militantno, biva vođen čistim „drajvom" koji se predstavlja kao zakon, iako tu zakona nema. Ili ga, pak, ima ali kao same Stvari, kao nemoguće Stvari koja postoji i koja širi nemoguće oko sebe, u smislu da poništava sve što joj se nađe na putu. Međutim, takav zakon nema ništa s legalizmom. On može da se predstavlja kao legalizam, ali nije to. Neki ga vide kao legalizam, ali su to oni koji ne žele da ga vide kao nešto drukčije (kao što to radi Holidej u Času za potezanje pištolja). U krizi, kapitalizam se premeće u nešto sasvim drugo u odnosu na sam kapitalizam, jer biva vođen logikom „drajva". Kada je evolucija kapitalizma u krizi, onda kapitalizam, krenuvši da odbrani svoju evoluciju, vođen logikom „drajva", postaje ništa drugo do revolucionaran. „U skladu sa zakonom" kapitalizma, kad se premetne u „iz samog zakona" postaje ni manje ni više nego nalik komunizmu, onome što se, kako znamo, proizvodi revolucijom.
Prvi filmovi o Vajatu Erpu nisu uopšte videli (nisu hteli ili nisu mogli da vide) da legalizam može da naiđe na bilo kakav problem koji ga iznutra može poremetiti. Čim je naišao na problem, kada je na taj i takav problem pokušao da odgovori, samo se još jače zapetljavao u omču koja ga je gušila, da bi ga na kraju uništila i proizvela nešto novo - proizvela uništenje kapitalizma, onako kako je Če Gevara bio rešen da se komunizam postigne potpunom odmazdom prilikom optiranja za lansiranje nuklearnih raketa na S.A.D. sa Kube. Logika „drajva", kada su u pitanju kapitalističke odmazde, tu se sakriva od javnosti ne iz nekih humanih pobuda i sl., da se kao, ne bi pokazala surovost kojom se poredak u kriznim situacijama odlikuje, već se sakriva od očiju javnosti baš zato što ta surovost prevazilazi sam poredak koji bi trebalo da odbrani.
Ekstremna surovost je nešto što se, ako prevazilazi kapitalizam, često, pak, pripisuje ničem drugom do fašizmu. Ali fašizam niti ima disciplinu („kapoi" u logorima, neorganizovane erupcije uživanja kako „kapoa" tako i nemačkih oficira, pa onda uživanja u logorima kakav je recimo američki Abu Garib, itd.), niti raspolaže sa dovoljno gađenja (Nemci su od Jevreja uzimali stvari, zlato itd., nisu bili spremni na njihovo potpuno uništenje, nisu bili dovoljno zgađeni nad njima onako kako je niža klasa zgađena nad višom i kako je, recimo, Zimska palata ne opljačkana već uništena ili kako je dvor Luja XVI bio uništen). Potpuno uništenje, tako, bez ostatka spada u levi registar - treba se samo tu setiti Benjaminovog božanskog nasilja[4] koje briše sve pred sobom i ne ostavlja tragove, koje aktuelizuje nepostojanje onih čije je postojanje lažno, a lažno je postojanje kapitalista.
Potpuno brisanje je ništa drugo do čudo, čudo u svom čistom obliku, na svom nultom stepenu, u smislu onog „sad ga ima, sad ga nema!" Brisanje tragova, potpuno uništenje, isto tako je ništa drugo do rad, ali rad na svom nultom stepenu - čist rad koji ne proizvodi ništa ili, bolje, koji proizvodi ništa tamo gde je bilo nešto. Čisti rad je skrivanje tragova, njihovo brisanje, uništenje. Otud veza čuda sa revolucionarnim terorom koji Benjamin naziva božanskim nasiljem, baš zbog elementa čuda koje revolucionarni teror neodvojivo ima u sebi. Čudo je ono što transfiguriše, u jednom momentu preseca ono kako je bilo, i pretvara ga u nešto drugo, a na svom nultom stepenu, pretvara ga u ništa.
Na primeru tretiranja priče o Vajatu Erpu da se videti kako čudo izostaje u filmovima u kom je Erp portretisan kao predstavnik legalizma. Tamo ima obračuna koji je pošten, koji je „fer-plej", a bitno je i da se tamo Erp uvek nalazi manje-više sam protiv zločinaca. U filmovima kao što je Čas za potezanje pištolja, Tumbston i Vajat Erp, Vajat Erp prestaje da bude usamljena figura kada kreće u odmazdu, i postaje tek jedan-rulje koja se upustila u pustošenje (a ovde je na mestu i jedna usputna napomena koja se tiče ikonografskog dela filmova o Vajatu Erpu: u svim filmovima u kojima je Vajat Erp predstavnik legalizma, glumac koji ga igra je uredno izbrijan, dok tamo gde je Vajat Erp jedan u rulji, glumac ima brkove, čime se lice Vajata Erpa pojavljuje kao lice podeljeno, čak precrtano brkovima, u smislu da, tamo gde su brkovi, sugeriše se, nema individualnosti). Čudo je, opet po Benjaminu i njegovom konceptu božanskog nasilja, ono što proizvodi rulja. Nema čuda tamo gde je pojedinac i gde je legalizam, a čuda ima tamo gde je rulja i gde nema „fer-pleja" već umesto toga ima potpunog uništenja - to je pouka filmova o Vajatu Erpu. Ovo se pogotovo vidi u filmu Tumbston u kom se žanr vesterna prepliće sa žanrom filma strave. Vajat Erp se pojavljuje kao ispunjenje proročanstva koje na početku kaubojima izriče sveštenik, u kom se referira na Jovanovu Apokalipsu. Zatim, dalje u filmu, tarot karte upućuju na Erpovu odmazdu, kojoj pak prethodi ugođaj filma strave - mračna olujna noć.
Na kraju, film Vajat Erp dalje diferencira pomenuti motiv rulje. Pošto se završi odmazda rulje u kojoj učešće uzima i Vajat Erp, sledi epizoda u kojoj sam Vajat Erp sprečava rulju da kazni sitnog kriminalca. Na prvi pogled izgleda kao da se film tu suprotstavlja sopstvenim tezama koje je izrekao, ali se zapravo radi o radikalnoj razlici između jednog i drugog tipa rulje. Erp i rulja u kojoj se nalazi idu da bi brisali, da bi izbrisali, uništili, dok rulja pred zatvorom koju Erp odvraća ne brine za pravdu i istinu, već samo za sopstveno uživanje, zabavu. Erpova rulja nije karnevalska i orgijastična već je potpuno posvećena uništenju drugih, nikako radu na tome da se oni sami osećaju bolje. Kako sam Vajat Erp kaže u istoimenom filmu: „Zovem se Vajat Erp. Sada sve završava!" („My name is Wyatt Earp. It all ends now!") - sada sve završava, ali nema reči o tome da bilo šta drugo tada i time počinje, nikakvo bolje stanje ne sledi, ili pak, sledi samo ništa.
Mit o Vajatu Erpu jeste kvintesencijalni mit koji se javlja u kapitalizmu, od kraja devetnaestog veka, pa sve do danas, do početka dvadesetiprvog. To je mit o državnom službeniku, o jednom delu mehanizma koji ne da podbacuje, već, takoreći, prebacuje. Radi suviše dobro. Šta znači raditi suviše dobro? To znači da se u radu koji je suviše dobar sam rad pojavljuje povrh onoga što se radi ili na čemu se radi. Sam rad nadvisuje proizvod ili proizvodnju. Rad se pojavljuje kao višak. Rad koji je višak jeste višak baš zato što ne proizvodi - tu ima rada ali nema proizvodnje.[5] Rad koji radi a ne proizvodi, tu se onda vidi kao onaj koji proizvodi negative samih proizvoda, koji obavlja negativnu proizvodnju, koji ništi, briše, dezintegriše. 1899., osamnaest godina posle obračuna kod O.K. korala, Džozef Konrad (Joseph Conrad) piše čuveni roman Srce tame, u kom jedan lovac na slonovaču suviše dobro obavlja svoj posao i tako postaje pretnja po sistem. On radi toliko dobro da prestaje da proizvodi, skuplja slonovaču sve dok ne vidi da može da skuplja slonovaču neometano samo zato što ga lokalno stanovništvo smatra božanstvom. Pa onda prestaje da skuplja slonovaču, i počinje da se ponaša kao božanstvo. Po istom romanu Kopola (Coppola) snima čuveni film, Apokalipsa sada, u kom se više ne radi o lovcu na slonovaču, već o suviše dobrom vojniku za vreme rata u Vijetnamu. Taj suviše-dobar-vojnik ne želi više da ratuje, već ima nedvosmislenu nameru da u ratu pobedi, i zato piše predlog nadređenima koji glasi: „Baciti bombu, istrebiti ih sve!" Isti motiv pojavljuje se i u filmu Brajana De Palme Nedodirljivi, gde policajac suviše dobro obavlja svoj posao. A obavlja ga po principu: „ako neprijatelj potegne nož, onda mi potežemo pištolj, ako pošalje jednog našeg u bolnicu, mi šaljemo deset njihovih u mrtvačnicu". U jednoj parodijskoj varijanti, Džon Rambo takođe igra istu ulogu. Kod Ramba radi se o večnoj tuzi zaboravljenog ratnika koji rat donosi onima koji su ga zaboravili, da bi ih podsetio na sebe. Rambo je, pak parodija na model koji pruža Vajat Erp, jer kod Erpa nema mesta takvoj žalopojci, ne samo na nivou ukusa, već strukturno, budući da Erp već negira sebe u rulji. U serijalu Zvezdani ratovi Dart Vejder je onaj koji suviše dobro radi za jedan poredak, pa ga time uništava, a onda uništava i poredak koji je zamenio onaj prvi. U serijalu Matriks glavni junak je anomalija proizvedena od strane samog sistema, anomalija, zato što suviše dobro radi svoj posao, anomalija koja nagriza sistem umesto da ga prosto reguliše, da bude njegov konstitutivni nedostatak. Pa onda, agent 007, u najnovijim nastavcima serijala, premeće se od ciničnog viteza kapitalizma u rigidnog visokomoralnog monaha-ubicu, koji se ekscesivnim nasiljem okreće protiv samog sistema koji ga je stvorio, i čak staje na stranu Eva Moralesa protiv multinacionalnih envajormentalistički nastrojenih korporacija. U periodu kada više nema heroja, može se reći da ih nema baš zato što se ne očekue da bilo ko bilo šta radi suviše dobro. A to se ne očekuje jer se ne želi da sam rad postane višak, da se pojavi kao samostalan, što će reći, kao onaj koji ne stvara već uništava. Ovi „heroji" koji slede za dobom u kom heroja više nema, tu i tako, kao oni čiji rad nadvisuje urađeno, postaju antiheroji u punom smislu tog pojma, za razliku od ciničnih gubitnika koji su ranije bili nazivani antiherojima (klasični antiheroj je onaj ko uspeva da se snađe u svetu u kom više nema časti, tradicije itd., pa je on, baš kao i klasični heroj, na strani nekog poretka, dok bi ovaj „pravi antiheroj" bio neko ko nema s poretkom, bilo kakvim, baš ništa). Antiheroji kakve imamo danas, kakav je Vajat Erp u njegovim novijim filmskim inkarnacijama, jesu pretnja sistemu jer se njihov rad pojavljuje kao rad a ne preko učinaka rada. U doba kad više heroja nema, nije rešenje vratiti se na stepen koji je tom dobu prethodio. U tome je značaj Vajata Erpa i njegove odmazde, njegovog „božanskog nasilja", koji isijavaju u svim gore navedenim likovima, od pukovnika Kurca preko Dart Vejdera pa do Nea.
Kada se sistem nađe pred pretnjom, pretnjom kakvu predstavlja pojavljivanje rada, onda on zalazi u period dekadencije. A u periodima dekadencije sam sistem postaje ekscesivan, da ne bi dozvolio pojavljivanje ekscesa u radu svojih radnika. Otud totalitarni sistemi. Kako Slavoj Žižek kaže u knjizi Nasilje (Viloence), Danton a ne Robjesper jeste onaj ko je odgovoran za slom francuske revolucije time što je, u benjaminovskom žargonu, od božanskog izvršio prelaz na mitsko nasilje,[6] pa je zahvaljujući njemu država počela da čini nasilje upravo zato da bi sprečila da ga mase čine - nasilje je bilo neophodno, ali kako je opasno prepustiti ga rulji, sistem ga je usvojio i počeo da ga primenjuje. Sistem, tako, prestaje da proizvodi samo zato da ne bi došlo do obustave proizvodnje od strane radnika (naizgled, ovo zvuči paradoksalno, ali kad se bolje pogleda, u pitanju je lukavstvo, ali i očaj pred jednom tako snažnom pretnjom kakva je pretnja rulje). Krize sistema se izmišljaju i aktualizuju zato da ne bi došlo do prave krize. Poludela birokratija, kakvu imamo u Kafkinom Procesu ili u totalitarnim režimima, samo je pokušaj pacifikovanja poludelog državnog službenika. Ili, opštije, pokušaj pacifikovanja onih radnika i onih radničkih masa čiji se rad pojavljuje u svom najčistijem obliku. Lik kakav je Vajat Erp jeste onaj preko kog se vrši reaproprijacija nasilja, uzima ga se od onih koji su ga uzeli od rulje, i vraća ga se rulji nazad.
autor-gost: Vladan Milanko
***
[1] Vajat Erp je rođen u Monmautu, u državi Ilinoja, kao jedno od sedmoro dece u porodici koja je sa muške strane imala tradiciju profesionalnog bavljenja zakonom (i njegov otac i deda bili su suci). Sa osamnaest godina počinje da radi kao obezbeđenje na kočijama koje prevoze novac i poštu, a sa dvadeset postaje pozornik u Lamaru, u Misuriju, gde se i ženi Jurilom Saterlend (Urilla Sutherland). Urila umire godinu dana posle venčanja, posle čega Vajat Erp menja niz profesija, uključujući tu i poziv konjokradice, svodnika, lovca na bizone, i krupijea u kockarnicama. 1875 u Vičiti, u Kanzasu, prvo kratko radi kao šinter, da bi, posle toga, počeo da obavlja posao zamenika šerifa. Reputacija mu raste, i 1876. dolazi u Dodž Siti, u Kanzasu, opet kao zamenik šerifa. Dodž Siti je u to vreme bio ozloglašen po bezakonju pre nego što je Erp preuzeo zakon u svoje ruke, pa kada se Erp 1879 seli u Tumbston, u Arizoni, tamo, zbog mitova koji pretiču njegov dolazak, dolazi kao živa legenda. Klan koji čine braća Klenton (Clenton) i braća MekLauri (MacLawry), te kauboji koji su sa njima gajili i prodavali stoku, odbija da sarađuje sa Vajatom i sa njegovom braćom i prijateljima, što rezultira sada legendarnim obračunom kod O.K. korala, 26. oktobra 1881. u kom ginu nekoliko Klentona kao i njihovi kauboji. U sledećih nekoliko meseci sledi osveta Klentonovih, posle čega Virdžil Erp završava obogaljen a Morgan Erp ubijen. Za ovim sledi epizoda poznata kao „osvetnička potera" (Vendetta Ride) u kojoj Erpovi, zajedno sa prijateljima, između ostalog i sa Džonom „Dokom" Holidejem (John „Doc" Holliday), vrše odmazdu nad klanom Klentonovih, sve do krajnjeg istrebljenja Klentonovih i njihovih prijatelja. Posle toga, Erp zajedno sa suprugom Džozefinom (Josephine Marcus), s kojom je, inače, bio u braku četrdesetisedam godina, sve do svoje smrti, odlazi u Kolorado, gde Vajat ponovo postaje krupije. U godinama koje slede, Vajat Erp obavlja poslove suca u boks mečevima, krupijea, zatim vlasnika kockarnica, a onda se bavi i potragom za zlatom na Aljasci. Dvadesetih godina dvadesetog veka Vajat i Džouzi Erp dolaze u Holivud, gde Erp živi do kraja svog života kao počasni šerif. U to vreme među najbližim prijateljima oko njega nalaze se buduće zvezde žanra vesterna, Džon Ford, Džon Vejn, kao i zvezde nemih vesterna, Tom Miks i Vilijem S. Hart. U ovom tekstu koji sledi kao dominantne motive kroz čiju prizmu treba posmatrati sve ostale doživljaje Vajata Erpa, uzima se njegova vernost - pa, kako bi se to danas reklo kad se želi hinjiti teorijski govor - „vernost događaju"; s jedne strane, vernost događaju potpune anihilacije klana Klentonovih, a s druge, vernost njegovoj supruzi s kojom je u braku bio četrdesetisedam godina. I jedna i druga vernost, smatra se ovde, govore nešto bitno o Vajatu Erpu.
[2] Jednom ovakvom akcijom oduševljeni je kako filozof naklonjen levici, Slavoj Žižek (Slavoj Žižek, Manje ljubavi - više mržnje, Beogradski krug, Beograd, 2001.), tako i holivudski ultra-desničar, autor filma Konan varvarin, Džon Milijus (John Milius), (http://www.cnn.com/2009/SHOWBIZ/Movies/03/09/john.milius.movies/index.html, pristupljeno 23. V 2009.).
[3] Ovo, pak, ne može a da ne podseti na ono čime Žak Lakan (Jacques Lacan) završava svoj XX seminar (Jacques Lacan, The Seminar of Jacques Lacan: On Feminine Sexuality - The Limits of Love and Knowledge: Book XX, Encore 1972-1973, W.W.Norton and Company: New York and London 1998, str. 146.). Lakan tu priča o svojem konsijeržu, koji "nije uspevao da promaši biće pacova", budući da ih je revnosno ubijao. Pogoditi nečije biće, kaže Lakan, može se učiniti ali po cenu da se onaj čije je biće pogođeno, uništi. Slično rezonovanje imamo u filmu Šakal (The Jackal, 1997), gde jedan lik kaže "On ima ime, ja imam metu!" Nečiji zahtev za "puninom bića", zahtev za identitetom I sl., sudeći po ovome, da se ostvariti, ali po cenu da ga ono pred čim je mapirao, postavio, svoje "puno biće", ili svoj "puni identitet" uništi i prevaziđe.
[4] Walter Benjamin, "Critique of Violence", у Selected Writings, Vol. 1, Belknap Press, Cambridge, 1996, стр. 236-252.
[5] Ovo je pouka izvedena iz sledećeg izvoda iz Lakanovog XVII seminara, u kom se kaže: "Ovim vas izazivam da dokažete na bilo koji način da je spuštanje nekim putem dugačkim 500 metara sa 80 kilograma na leđima, a onda, penjanje opet istim putem od 500 metara uspinjanje nazad, jeste nula, dakle, da rada tu nije bilo. Pokušajte ovo, sami mu dajet šansu, pa ćete naći dokaza za upravo obrnuto. Ali ako ovome nadredite označitelje, to jest, ako pođete putem energetike, sasvim je sigurno da rada nije bilo." Jacques Lacan, The Other Side of Psychoanalysis, Book XVII, W. W. Norton & Company, New York & London, 2007. Str. 49.
[6] Slavoj Žižek, Violence, Picador, New York, 2008, str. 196.
Iznad Vajata Erpa piše: „Tombstone Savings Bank will occupy this site". Radi se o jednom od poslednjih kadrova iz filma Šerif sa granice (Frontier Marshal, 1939).
Vajat Erp (levo) i Dok Holidej (desno).Plakat za film Obračun kod O.K. korala (Gunfight at the O.K. Corral, 1957).
Odmazda Vajata Erpa u filmu Čas za potezanje pištolja (Hour of the Gun, 1967).
Džejms Garner (James Garner) kao ubilački nastrojeni Vajat Erp u filmu Čas za potezanje pištolja (Hour of the Gun, 1967).
Vajat Erp kao krupije u filmu Tumbston (Tombstone, 1993).
Dok Holidej, Virdžil Erp, Vajat Erp i Morgan Erp pre obračuna kod O.K. korala u filmu Tumbston (Tombstone, 1993).
„Vendetta Ride" u filmu Tumbston (Tombstone, 1993).
Kevin Kostner (Kevin Costner) kao Vajat Erp u filmu Vajat Erp (Wyatt Earp, 1994).
Wyatt Earp
Josie Earp John "Doc" Holliday Wyatt EarpBatt Masterson i Wyatt Earp
Tom McLaury, Frank McLaury, Billy Clanton posle obračuna kod O.K. korala.
Vajat Erp (u sredini) kao tragač za zlatom na Aljasci.