Ja obožavam subotu. Subotom pravim veliko spremanje i konkurišem glasnom muzikom komšijama iz kafane Kalašnikov. Treba mi ritam dok ribam.
E ali danas je nedelja i to ne bilo kakva nedelja. Pa kako nam se i država uskoro ne bi zvala kao kafana u mom komšiluku u centru Novog Sada ritam je danas nešto drugačiji.
Ne znam kako vi, ali ja sam žrtva propagandnog materijala. Ja želim da kupim sve praškove, sjajeve, paste, tečnosti, šminku i svu hemiju koju vidim u reklami.
I sad, mene zanima šta će se dogoditi kada belo ne bude moglo da bude belje nego što jeste?
Kada trepavice ne budu mogle da budu duže, gušće i raščešljanije (sa karakterom, dakako) nego što jesu?
Kada se u hladnoj morskoj vodi oko Grenlanda bude jednim zamahom mogla oprati činija od pihtija?
Dokazano je da veniš zaista izvlači sve fleke, jeste, stvarno izvlači, ja probala sto puta, zbog čega i dokle ćemo onda gledati reklAMU ZA VENIŠ?!!! Da li će nam i za dvadeset godina, kada moja deca, koju još nemam, budu velika, i dalje objašnjavati da ima belje od beljeg i kako da izvučemo fleke koje mi već odavno možemo da izvučemo?
Ali vrhunac je kada gospođa dođe kući sa posla i da samo znate šta je zatekla... mašina se pokvarila... njeni peškiri... njena kupaonica... Procurilo je čak i kod komšije. Čuj molim te. Pa koliku mašinu imate gospođo? I kako ste je tek tako ostavili da radi i otišli na posao? To je veoma neodgovorno. Komšija je u pravu. Šta bi se desilo da je nestalo vode? I onda dođe majstor i zgrozi se nad gospođinim ponašanjem – Pa zar vi gospođo ne koristite ovu-lepo-upakovanu-i-skupu-sodu-bikarbonu? I zamislite on njoj i svima ostalima preporuči nešto što će, kako sam tvrdi, sprečiti da se mašine za veš kvare. I upropasti čovek sam sebi posao, a da nije ni trepnuo. Ko je mogao napraviti ovakvu reklamu?
I još nešto, da li neko osim „malih ljudi iz televizora“ broji sekunde i minute reklamnih blokova? Ako broji, ko broji?