"Lumiere et compagnie" ["Limijer i društvo"] je jedan veoma zanimljiv dokumentarni film britanske fotografkinje i rediteljke Sare Mun [Sarah Moon] snimljen sada već daleke 1995. u saradnji sa francuskom televizijom CANAL+ a povodom stogodišnjice prvog prikazivanja filma braće Limijer 1895. godine načinjenog uz pomoć njihovog čuvenog izuma sa kraja XIX veka - prve filmske kamere Kinematograf [Cinematographe]. U ovom filmu, pojavljuje se 40 međunarodno, više ili manje, priznatih reditelja koji su pozvani da uzmu učešće u ovom velikom internacionalnom projektu i da, uz pomoć originalne kamere braće Limijer, nakon jednog veka od njene prve upotrebe, zabeleže svoje sopstvene kratke filmove. Bila je to prava filmska avantura ili - kako na jednom mestu u filmu stoji - igra sa tri važna pravila tj. ograničenja koja su učesnici morali da poštuju:
[a] kratki film nije smeo trajati duže od 52 sekunde [što je odgovaralo dužini 17 metara originalne filmske trake koju su koristili Ogist i Luj Limijer snimajući svoja prva ostvarenja]
[b] zvuk se naknadno montirao na sliku
[c] reditelji su imali na raspolaganju maksimalno tri pokušaja
Rediteljka Sara je, uz snimatelja koji je [od]lično rukovao kamerom Braće Limijer, obišla gotovo celu planetu [od Johanesburga u Južnoafričkoj republici, Uagadugua, glavnog grada najsiromašnije države u Africi Burkina Faso, preko Kaira i piramida u Gizi, veličanstvenog kineskog zida, do Hirošime, zatim nezaobilaznog Holivuda, Njujorka, Barselone, Beča, Štokholma, Pariza, Atine, Dablina i drugih svetskih metropola] i postavljala učesnicima tri veoma upečatljiva pitanja.
I evo šta su neki od njih odgovorili:
[1] Zašto ste pristali da koristite kameru braće Limijer?
DAVID LYNCH: Pomislio sam kako mi je ukazana velika čast što mi ponuđeno da snimim film pomoću originalne filmske kamere.
GABRIEL AXEL: Pa, mislim da kada reditelj čuje reč "ograničenje" on je oduševljen zato što je u pitanju izazov.
THEO ANGELOPOULOS: Ne znam. Iz znatiželje.
COSTA GAVRAS: Zbog igre, a kako su neke kolege želele da se igraju...
LUCIAN PINTILIE: Bilo je nešto i radosno i melanholično u vezi toga. Nije mi mnogo vremena trebalo da se odlučim da to radim ali opet, nisam to uradio iz nekih ozbiljnih pobuda.
RAYMOND DEPARDON: Zbog izazova.
YOUSSEF CHAHINE: Volim grad Lion, volim ljude koji su izmislili osnove mog posla, volim hranu u Lionu i imam mnogo prijatelja tamo.
JACQUES RIVETTE: Nikada nisam video kako radi i želeo sam da radim s njom, ukoliko je jedan reditelj uopšte sposoban da ju koristi... ili neko ko se pretvara da je reditelj.
JERRY SCHATZBERG: Sigurno ne zbog novca.
IDRISSA OUEDRAOGO: Zbog slave!
FERNANDO TRUEBA: Volim da snimam na ovaj način sa tako jednostavnom i prelepom kamerom. Kamerom braće Limijer. Za mene, to je privilegija.
RÉGIS WARGNIER: Da bih video!
HUGH HUDSON: Da se prisetimo braće Limijer i stradanja Hirošime.
CÉDRIC KLAPISCH: Kamera braće Limijer je relikvija. Nešto poput Svetog Pokrova. Ljudi pripadaju različitim religijama. Ja pripadam religiji filma. Zbog toga sam želeo da snimam pomoću ove kamere.
[2] Zašto pravite filmove?
DAVID LYNCH: Volim da pravim filmove zato što volim da odem u drugi svet. Volim da se izgubim u drugom svetu i film je za mene magični medij koji vas tera na sanjarenje, dopušta vam da sanjate u mraku i prosto je fantastična stvar da se izgubite unutar sveta filma.
THEO ANGELOPOULOS: Snimam da bih usporio protok vremena.
COSTA GAVRAS: Ne znam i ne želim da znam. Možda zbog užitka koji dobijam iz toga. Skoro da dosežem stanje egzaltacije kada sam sa publikom koja gleda moj film.
LUCIAN PINTILIE: Mislim da snimam da bih preživeo. To je najefikasniji način da se preživi. Ne poznajem niti jedan drugi način da preživim bez snimanja.
RAYMOND DEPARDON: Ne razmišljam o tome, zadržaću to za sebe.
YOUSSEF CHAHINE: To mi pričinjava izvanredan užitak, gotovo telesni.
JACQUES RIVETTE: Za mene odgovor ne može biti ništa drugo do duga upitna tišina.
IDRISSA OUEDRAOGO: Zato... Prosto zato.
CLAUDE MILLER: To je veoma neskromno pitanje. U stvari, ne pitanje već odgovor. Snimam filmove zato... zato što želim da me vole.
MICHAEL HANEKE: Nikad ne pitaj stonogu zašto hoda jer će se spotaći.
WIM WENDERS: Zato što ne postoji ništa drugo.
ALAIN CORNEAU: Mislim da je to neka vrsta opsesije, opsesija je kada izgubite svu racionalnost, kada ne možete da ju izrazite pa krećete da snimate, da pokušavate i saznate zbog čega. Tako da nisam u stanju da vam ponudim neki skladan odgovor.
MERZAK ALLOUACHE: Snimam zato što volim subverziju.
RÉGIS WARGNIER: Da bi živeo!
HUGH HUDSON: Da bih naučio nešto više o sebi i o životu.
PETER GREENAWAY: Uživam da se igram sa tekstom i slikom i film upravo predstavlja pravu arenu gde to mogu da činim.
JOHN BOORMAN: Stvaram ih čitav život i - poput alkoholičara - ne znam kako da prestanem.
ABBAS KIAROSTAMI: Snimanje filmova za mene predstavlja užitak ali to ja ne shvatam tako ozbiljno. To je za mene jedno igralište baš kao kad sam bio dete.
PATRICE LECONTE: Volim da vidim stvari ili da ih zamišljam I stavljam ih u okvir kadra. To ukvirivanje koje imam na umu jeste ono u čemu najviše uživam kod pravljenja filmova.
LASSE HALLSTRÖM: Pravim filmove da bih pokrenuo i zabavljao ljude.
BIGAS LUNA: Volim da snimam zato što ne želim da umrem.
ARTHUR PENN: Dva su razloga. Prvi je da si ne mogu pomoći. To je ono što najviše volim da radim, tu vrstu posla najviše na svetu volim da obavljam, a drugi razlog je taj što osećam da bih trebao da radim nešto poput toga, bilo da je u pitanju film, video, pozorište...
[3] Da li je film smrtan?
DAVID LYNCH: Priče su besmrtne. Znate, one su deo ljudske prirode. Tako da, u jednom ili drugom obliku one nikada neće izumreti.
GABRIEL AXEL: Da li je smrtan? Mislite, da li je besmrtan!?
RAYMOND DEPARDON: Ne mislim da je film smrtan. Mislim da ima veliku budućnost. To je šou, to je fantastika...
MICHAEL HANEKE: Naravno da jeste, poput svega.
GASTON KABORE: Dok god postoje mašta i pamćenje ljudi će uvek nastojati da zapamte i odštampaju tu memoriju negde.
WIM WENDERS: Priče neće nestati. Potreba za slušanjem i gledanjem priča neće izumreti.
ALAIN CORNEAU: Nema tu neke posebne tajne u vezi toga. Verujem da je film vrsta ekspresije kao i sve druge nastale pre njega. On nije ništa više ili manje smrtan od njih.
FERNANDO TRUEBA: Možda je film ostario ili postaje star? Nije me briga. Ponekad su stari ljudi lepši od mlađih.
RÉGIS WARGNIER: Ne verujem, on je poput sećanja, uspomena.
HUGH HUDSON: Film će izumreti ako ga pustite da izumre.
PETER GREENAWAY: Zaista mislim da je film smrtan, već postoji mnogo dokaza da umire na kolenima.
CLAUDE LELOUCH: Nemoguće! Kao prvo ja uopšte ne verujem u smrt a ponajmanje u smrt filma! Nemoguće!
KIJU YOSHIDA: Gde god postoji rađanja postoji i smrt. Film bi mogao jednog dana da umre.
BIGAS LUNA: Ja verujem da sam ja smrtan.
CÉDRIC KLAPISCH: Mislim da jeste i mislim da je to dobro.
ARTHUR PENN: Mislim da ako smo mi smrtni i film će biti smrtan, ako mi živimo, ako ljudska rasa preživi, tada će i film preživeti. Nisam siguran niti u jedno od toga.
Pored gore navedenih autora u izradi filmova učestvovale su i tri dame Nadin Trintinjan, Helma Sanders i Liv Ulman [svojevremeno velika muza Ingmara Bergmana], zatim poznati španski reditelj Vinsente Aranda, Spajk Li i drugi. Naravno, svih 40 kratkih filmova uvršteni su u ovaj dokumentarac i ljubiteljima filmske umetnosti toplo preporučujem da ih pogledaju.
[priredio i sa engleskog preveo: Bojan Ljubomir]