Protiv stvarnosti
Razmimoilaženje između slike stvarnosti koju stvara politika i samog života toliko je da je struna koja ih spaja napregnuta do pucanja. Već je jedna velika nit prekinuta i ošinula je gradski DS na lokalnim izborima, a preti i da popuca u potpunosti. Ta opasna napetost vibrira na sve strane - osim na loklanim izborima, naročito izoštreno na temi korupcije.
Tako su dvojica najjačih državnih funkcionera, Tadić i Dačić (za drugu priliku otkud baš njih dvojica i koji se pokazuje kao jači), najavili borbu protiv korupcije tako oštro da smo svi pomislili da će uhapsiti bar jednog tajkuna ili makar tri ministra, kad ono - pade neki predsednik Aranđelovca, pa još opozicionar i to neomiljeni, za vrednost jednog luksuznijeg stana u Beogradu. Dobro, uhvatili lopova, još sud da dokaže, nemam ništa protiv. I pomislili bismo da je to deo tekućeg policijskog posla, da nije Tadić lično, i to iz inostranstva, sa regionalnog samita na Cetinju, onako odrešito, strogo, stisnute vilice, čeličnog pogleda i smrknutih veđa, govorio o državnoj odlučnosti, pa ga potpomogla još i izjava tužioca Radovanovića. Prethodno je, da pocrta burlesknu nemoć države, Dačić povukao ono što je bilo zazvučalo kao ozbiljna pretnja.
To li je, dakle, ta nemilosrdna bitka sa mangupima u sopstvenim redovima: ode radikal! A ni reči ni o jednom ozbiljnom korupcionaškom pregnuću, ni o jednoj sumnjivoj kupoprodaji, ni o jednoj neutemeljenoj dozvoli, o zakonu ili uredbi donetim da bi se ostvario nečiji interes, na uštrb interesa države, ni o jednoj trgovini i poslovima sklopljenim sa državom, ali ne u njenu korist, već na štetu, ni o jednom monopolu, sukobu interesa, nameštanju procenata, manje ili više otvorenoj krađi... Tu i tamo, pomene se još po koji lekar za par stotina evra, profesor za manje i kraj, a država ne samo da tone u korupciju, ne samo da potplaćivanje, mito i ugrađivanje postaju model ponašanja i način na koji radi sistem, nego korupcija postaje svrha, a sistem joj je u službi. No, to se već uveliko vidi golim okom, oštro da oštrije ne može biti, i ne treba nikakav medij da kaže šta bi bila borba protiv korupcije, a šta je pokušaj pukog zamazivanja očiju.
Ili, drugi primer, sad ovo oko lokalnih izbora. Zapeli bili na sve strane, pa poklanjaju kompjutere od par stotina evra, farbaju šaltere i za manje, posećuju izbeglice, hendikepirane ili kojegod manjinske grupe čiji je predstavnik blizu i zgodan je da se poseti, pa beše gužva u onoj nekoj romskoj organizaciji (niko da se dohvati kontroverznih gejeva, to još uvek više odvlači nego što privlači glasove), utrkuju se u ispraznim obećanjima, zatrpavaju upaljačima, skakuću sa TV na TV k'o kuglica u fliperu, nesvesni da je svima jasno da pokušavaju da tom sićom i jeftinim pričicama kupe propusnicu za hiljadama puta veće opštinske budžete i mogućnosti sklapanja poslovnih aranžmana. Pa što ih je više po medijima, što više predizbornih akcija organizuju, to gore prolaze - odziv pokazuje da de facto nisu izašli da glasaju ni svi članovi stranaka, uprkos partijskoj disciplini i ličnom interesu. DS, budući na vlasti, po prirodi stvari je u vreme krize, pa još na loklanim izborima na kojima se opozicija lakše mobiliše, loše prošao, ali poruku bi valjalo da shvate i svi drugi: prazna priča i jeftine doskočice ne rade. A sva ta obećanja, tako van konteksta političke temperature koja se dobija na nacionalnim izborima, ne samo da se pokazuju kao šuplja, neostvariva i prazna, nego se vidi sva njihova licemernost, hipokrizija i neistinitost, što do pornografije ogoljuje neutemeljenost i impotentnost političkog diskursa.
Počelo je zamenom teza, da je svrha politike doći na vlast, kao da vlast nije samo tek najbolje sredstvo za ispunjavanje političkih ciljeva, ideologije, interesa socijalne osnove stranaka... Kada je vlast postala cilj po sebi, onda je i upotrebljena na jedini tome sledstven način - za korist, pre ličnu, mada ponekad i stranačku. Politička sfera, sa svojim orbitama medija, poslova i trećerazredne međunarodne diplomatije počela je da funkcioniše u čistoj samodovoljnosti. Ostala je bez ipak neophodne joj supstance realnog, stvarnog života, koji ju je prozreo čim se od te političke sfere odvojio, shvativši da ona ni na koji način ne utiče istinski niti na jedno relevantno pitanje, od takozvanih državnih i nacionalnih, do onih drugih, životnih, svakodnevnih, običnih. Obesmišljena i ispražnjena, politička sfera će morati ili da nađe smisao nazad u realnosti, što će joj biti teško jer se čak ni svetska ekonomska kriza nije pokazala dovoljno stvarnom da ih trgne, ili će otpultati u potpuno ništavilo, a neki novi sistemi i strukture će je zameniti. Samo ona politička struktura koja prepozna mogućnost ponovnog priključivanja stvarnosti, ima šanse da opstane i da predupredi neminovnu dekompoziciju političkog i društvenog sistema.
(objavljeno u Borbi)