KUPATILO i KARLEUŠA
U omalenoj sobi paralelnih zidova često dolazi do slaganja reflektovanih zvučnih talasa, a kad se nadolazeći preklopi sa odbijenim talasom, nastaje konstantan ili stojeći talas ("standing wave") većeg intenziteta od originalnog.
Ova pojava se možda najbolje može uočiti u kupatilu, gde mnogi propevaju pod utiskom da sami sebi ne zvuče uopšte loše, no za «operski glas» zaslužna je fizika zvučnih talasa koji se odbijaju o paralelne zidove i sumiraju, a ne geni kako se na trenutak može pomisliti. Neki doduše ostaju ubeđeni u svoje sposobnosti i van ove prostorije, pa je tako svako od nas imao priliku da bude na meti ovih hrabrih pojedinaca, od kojih su neki, za divno čudo dospeli i na srpsku estradnu scenu, feel free to name a few...ajde ja prva, ne mogu da odolim: J.K.
TRUBE i SIRENE
Već sam u prvom delu napomenula da ljudsko uvo ne čuje sve frekvencije jednako, i da je pogotovo osetljivo u srednjim frekvencijama zbog ušnog kanala dimenzije 25x7mm koji je prirodni rezonator za frekvencije ljudskog govora. Takođe, ljudsko uvo ima sposobnost adaptacije. Ako čitate knjigu u miru i tišinu na terasi, i ispred vas vozač odjednom nalegne na sirenu, percepcija jačine tog zvuka (posle faze mirovanja) biće intenzivnija nego kada upadnete u svatove na putu, i svuda oko vas trube kola već nekoliko minuta. Iako je jačina zvuka iz ova dva primera (teoretski) ista, broj nervnih impulsa poslatih mozgu iz unutrašnjeg uva smanjuje se sa dužinom trajanja zvučnog signala, pa dobijate utisak da je dugotrajan zvuk tiši nego onaj iznenadni. Adaptaciju ste verovatno iskusili i ako ste slušali neki live bend, kada zvuči mnogo glasnije na samom početku nego posle par minuta svirke. (U vezi sa zaštitom sluha, da napomenem da danas možete kupiti high-tech čepove za uši koji su tako dizajnirani da filtriraju "važne" frekvencije, ali umanjenog intenziteta za oko 20-30dB, za razliku od onih domaćih naprava od sunđera ili vate koje blokiraju podjednako važne i nevažne frekvencije).
KAFANSKA PEVAČICA i MP3
Efekat maskiranja ću spomenuti zato što on ima jednu praktičnu tehničku primenu o kojoj svi znaju. Ali prvo da ga objasnimo: ako čujete zvuk od 500 Hz i potom zvuk od 550 Hz ali za 20 decibela tiši, onaj prvi zvuk od 500 Hz će potpuno maskirati ovaj drugi tiši zvuk. U sledećem primeru, ako čujete dva zvuka od 500 Hz i od 1000 Hz za 20 decibela tiši, ova 2 zvuka moći ćete razlikovati kao dva distinktna zvuka iako je drugi tiši jer su frekvencijski (po visini tona) dovoljno udaljeni jedan od drugog.
U društvu, pogotovo srpskom, efekat maskiranja je poznat i kao «nadglašavanje»: dok pričate normalnim glasom sa drugaricom, kum počinje glasno o politici, a onaj do njega upada još glasnije sa psovkama, onda vi, iz petnih i vratnih žila zapinjete da završite rečenicu, a rezultat je da svi nešto glasno pričaju, a slabo ko sluša ili čuje zbog efekta maskiranja. Još ako ste žrtva preglasnog benda ili pevaljke u omalenoj kafani, efekat maskiranja je grublji, to jest, maskira se ceo raspon frekvencije ljudskog govora, i ostaje vam samo da pijuckate, i postepeno maskirate pamćenje. Gore sam pomenula tehničku primenu efekta maskiranja, a to je takozvani MP3 fajl. Kada jedan «.wav» muzički fajl prebacite u «.mp3» format da biste ga mogli poslati preko e-maila, eliminišete nekih 50-100 megabajtova ili 9/10 CD fajla. Upravo ti signali koji su maskirani, koje ionako ne bismo čuli u pesmi, se brišu, a samim tim je količina digitalne memorije znatno umanjena. Meni je uspevalo samo u vrlo retkim slučajevima da uočim razliku između mp3-upakovane pesme i iste pesme na CD-u, negde je to lakše a negde teže uočiti, u zavisnosti koje frekvencije i koliko drastično su eliminisane (prilikom prebacivanja u mp3 format).
MOLIMO ZA FINU TIŠINU
Za kraj bih nešto rekla o malom ratu, na engleskom kršten kao «Loudness War» kojem ste verovatno svakodnevni svedoci, a ne razumete da se taj rat vodi preko vaših glava i zbog sadršaja vaših novčanika. Sigurno vam se dogodilo da gledate neki film na tv-u i kada počnu reklame, počinjete mahinalno da tražite daljinski da stišate, ili, dok ste u kolima i tražite radio stanicu sa nekom dobrom muzikom, odjednom naiđe jedna koja je 2 do 3 puta glasnija od drugih. Sve je ovo, dragi moji, propaganda, da se zadobije vaša pažnja, ili promoviše sopstveni proizvod, a omogućeno je spravicom koja se zove KOMPRESOR. Funkcioniše, pazite sad, ne tako što povećava intenzitet (decibele) cele pesme, nego umanjuje dinamiku, to jest razliku između glasnih i tihih momenata u pesmi, reklami, itd. Rezultat je takav da se dinamički raspon drastično smanjuje; proporcija između tiših i glasnijih signala, posebno uočljivih, na primer, u klasičnoj muzici, potpuno se eliminiše na uštrb tiših signala. Za današnju pop/rock muzičku produkciju karakteristična je zvučna «kobasica» (pored na slici obeležena godinom 2008), ili traka konstantno glasnih signala tokom trajanja cele pesme ili reklame.
Ljudski mozak ne može da izdrži ovakav "napad" konstantno glasnih zvučnih signala, pa zato potežemo za daljinskim da stišamo i umanjimo «Frusterlebnis» (frustirajuće iskustvo). U Nemačkoj je čak osnovana organizacija «Pleasurize Music Foundation» sa ciljem da ponovo uvedu dinamiku u popularnu muziku i učine je prijatnijom. Da li može biti kao što je nekad bilo, sumnjam, ali teza pod garancijom je da nam svakako sleduje još mnogo odlične muzike u životu, u najgorem slučaju...