Anatomija ljudske duše - uvod

sigismund_freud RSS / 13.06.2009. u 04:14

Kao jedan od zaluđenika uzeo sam sebi za pravo da pokušam da maksimalno pojednostavim priče o ljudskom mozgu, njegovom funkcionisanju i bazičnim zakonitostima ljudskog ponašanja.  Kroz to želim  da koliko god je to u mojoj moći demistifikujem "svakodnevno znanje" o "svemu i svačemu" u ponašanju ljudi. Naravno, nadam se da ćete mi pomoći svojim dobronamernim komentarima u pokušaju da svoje znanje prilagodim svakodnevnom jeziku. 

 

Mozak je dobro prokrvljen organ sastavljen od velikog broja razgranatih  ćelija. Iako čini samo 2% telesne težine, mozak dobija 8-13% krvi i četvrtinu telesnog kiseonika i glukoze. Ti ogromni metabolički zahtevi potiču od utroška energije za naizmenični prenos informacija i signala duž ćelija mozga. Pomenuti biofizički procesi nam pružaju mogućnost da osećamo prisustvo, oblik i težinu nekog predmeta u ruci, da stegnemo jaje kako ga ne bi smo ispustili ali ne previše da ga ne polomimo, da refleksno podignemo podkolenicu kada nas doktor udari neurološkim čekićem po tetivi zgloba kolena, da brzo procenjujemo svoj položaj dok trčimo po neravnom terenu, da se osećamo uvređenima kada nas devojka nazove pogrešnim imenom... Uopšte, sve što opažamo, osećamo, pamtimo, zaboravljamo, izgovaramo, mislimo, prosuđujemo, potvrđujemo ili poričemo jeste direktno uloga našeg mozga.

Najosnovniji princip funkcionisanja mozga jeste: bez senzornog iskustva nema motorne aktivnosti. Ili, kako bi Džon Lok verovatno insistirao da napišem: "Ničega nema u razumu što prethodno nije bilo u čulu." Na primer, nećemo poskočiti kao da smo zgazili na ekser ako naš mozak ne dobije informaciju od čula da se to dogodilo. Tada reagujemo u deliću sekunde, a tek naknadno postajemo svesni šta se tačno zbilo. Jedan od najvećih psihijatara i filosofa Vilijem Džejms je na ovom principu zasnovao svoju teoriju emocija. Primer koji se često navodi u literaturi pored nepotrebno iscrpnog objašnjenja Džejmsovog gledišta je da mi prvo počnemo da bežimo od medveda koji nas juri, a tek onda osećamo strah. Karl Gustav Jung, danas sve aktuelniji švajcarski psihijatar, je pisao da afekte ne doživljavamo, već zatičemo njihove posledice. Da li Vam se ikada dogodilo da se naljutite na nekoga, uradite nešto što inače ne biste (od najobičnijeg podizanja glasa do najmalignijeg potezanja pepeljre) i posle se kajete zbog toga? 

Drugi bitan princip jeste: komunikacija sa spoljašnjom sredinom se uvek odvija putem mišićne aktivnosti. Ako razgovaramo sa slučajnim prolaznikom na ulici ili profesorom na fakultetu jedino što oni zaista mogu da percipiraju o nama je naša motorika. Na osnovu naših mišićnih kontrakcija oni stvaraju sliku o nama. Sve ono što izgovaramo se zahvaljujući vibracijama mišića glasnih žica pretvara u zvučne talase. Udaljenost u razgovoru (bliži intimniji ili udaljeniji zvaničniji stav), položaj ruku (prekrštene ili uz telo), izrazi lica (osmeh ili tuga), položaj tela itd., sve su to izrazi našeg mentlanog stanja i/ili sklopa putem mišićnih kontrakcija i relaksacija.

Treća zakonitost je: u mozgu se objedinjuju informacije pristigle iz čula i nakon njihove obrade se, u zavisnosti od našeg prethodnog životnog iskustva, određuju obrasci motorne aktivnosti koji se aktiviraju u ponašanju. Mozak poseduje tri osnovna nivoa integracije informacija koje u njega dolaze. Evolutivno najniži je refleks. Na lestvici iznad njega jeste emocionalno reagovanje tipa besa, straha, zadovoljstva i bola. Najviši nivo objedinjavanja jeste razumna svesna obrada. Ono u čemu mnogi greše je to što misle da se sve podređuje najvišem nivou funkcionisanja. Teorija i praksa neuronauka je pokazala sasvim drugačije, ali o tome drugom prilikom. 

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana