Toronto je u mnogo cemu neobican grad u Kanadi. Uglavnom je neomiljen van svojih granica, cak i onih administrativnih pa tako ljudi u suburbiji, koji zive tu gde zive zbog mocne ekonomske egzistencije metropolisa i opstaju na njegovoj periferiji - mnogi nikada i ne dodju u grad, iz mesavine straha i nezainteresovanosti ali sve krive na saobracajne guzve - ga ne vole. Neki drugi kazu da je hladan, korporatni, Bay Street, gde se ovde odvijaju finansijske mahinacije, je pogrdna rec, izdanak Amerike, one njujorske, u odnosu na koji - Njujork - Toronto ima veliki kompleks nize vrednosti te se kao i svaki kompleksas trudi preko mere... i svasta jos mu se zamera. Ali Toronto je pun zanimljivosti. Jedna medju njima je da na aerodromu, na Terminalu I odakle se leti na destinacije u Americi, americka pasoska i imigraciona kontrola je prvi korak ka avionu posle chekiranja. To je prakticna stvar, nema sumnje, smanjuje redove na americkoj strani, a ovde ih povecava posto se radnim danima izjutra masovno leti u Ameriku. Ne ceka se dugo, doduse, vrlo su organizovani, i ponekad je i dvadeset linija otvoreno. I tako americki sluzbenici cuvaju americku granicu na kanadskom aerodromu, i jednom kad se prodje iza njih sa druge strane je jos uvek Kanada, ali i Amerika prakticno. To treba sagledati u svetlu najduze granice na svetu koju dele ove dve zemlje i koju prakticno niko ne cuva, ali one prave, zemljane. U svakom slucaju, sistem odlicno funkcionise vec godinama. Medjutim to sto sede u stranoj zemlji ne znaci da ce americki kontrolori biti manje americki tj. oni cuvaju Ameriku odavde budne paznje i nista im ne promakne. Vrlo su strogi, hocu da kazem. Kad smo klinka i ja preletale prosle godine preko Amsterdama za Beograd, i na tamosnjem aerodromu trebale da cekamo pet sati, kako je tamo vec bilo jutro, i mi smo htele dorucak u Amsterdamu, i jednu malu avanturu, pitale smo holandskog sluzbenika jel' mozemo mi da udjemo u njihovu zemlju, skocimo na voz do grada, prosetamo malo, i vratimo se? On se nasmesio i rekao ‘apsolutno' ali ostavite dovoljno vremena da opet prodjete kroz pasosku kontrolu, jer je u to vreme obicno guzva. Zvucalo je kao da se izvinjava sto tako neke stvari kao pasoske kotrole stoje na putu jednom tako simpaticnom planu. Na aerodromu u Torontu, americka sluzbenica je sedela iza pulta i na platformi koja je nju i njene kolege uzdizala iznad putnika, koji su im prilazili jedan po jedan, sa pasosem i detaljno popunjenim formularima. To mi je izgledalo dosta komicno, to menjanje perspektive, mozda zato sto su ljudi vecinom visi od mene i uopste me ne zastrasuje to sto neko ima pola metra iznad moje glave sve dok ne pocne da rezi, ali mozda ima efekta na druge ljude. Medjutim nisam ocekivala tako agresivan napad kojim me je docekala. Izmedju ostalog, odjednom vrlo ljuta sluzbenica je pitala da li firma koju cu posetiti sluzbeno nema nikog drugog, Amerikanca, za posao koji cu ja tamo obaviti. Pa to je ocigledno, Madam Sluzbeno Lice, zasto bih ja inace bila ovde? Zar oni ne mogu da nadju Amerikanca za taj posao, insistirala je - pri tom mi je sa svog postolja jasno dala do znanja da je uopste nisam impresionirala i da ne vidi kako je moguce da bilo koji Amerikanac ne moze da obavi posao ne samo bolje od mene, nego milion puta bolje. Vagala sam da li bi vredelo tog jutra, kad sam vec ustala u 5 sati i dosla ovde da slusam sluzbenicu nabildanu patriotizmom i slicnim hormonima svetih duznosti otadzbini, da joj jednostavno kazem da, ne, ne verujem da ce naci nekoga ovako dobrog kao ja, te da su i oni i ona i cela Amerika srecni da sam im tako blizu, ali da ona moze slobodno da ih pita, iako verujem da oni prosto slede americki nacin koji kao da je od Boga - ja im se vise isplatim. Umesto mastarija u kojima sam superherojina rekla sam samo - No, they don't have anybody else. Istovremeno sam pocela da shvatam da je vrlo verovatno da me ona uopste nece pustiti na let i u Ameriku, a na ime americke pravde, pretpostavljam, ali se onda neocekivano zadovoljila odgovorom da ce me platiti ljudi ovde a ne americka firma, sto bi bilo neoprostivo, i sto ona ne bi dopustila. I tako sam prosla na zemlju koja je bila i kanadska i americka, i nimalo drugacija od one iza, sva u plocicama.
Nije mi pokvarila raspolozenje, i bila sam time vrlo zadovoljna. Pomislila sam da uopste nije lako biti Amerikanac, i bilo mi ih je zao odjednom. Kad ti Amerika stoji nad glavom a nisi Amerikanac to varira od blage smetnje do tragedije, ali kad ti ona stoji u nosu, i kijas americki jer to je najbolji nacin na svetu, kao sto i sve drugo sto radis je americki i najbolji nacin na svetu, jer ti si Amerikanac i od toga nema bekstva, to mora da je jako zamorno. Pretpostavljam da ima i drugih rezima po svetu gde treniraju ljude u svrhu surovosti, sirovosti i intimidacije, i da ako nisi nizasta drugo u zivotu mozda bar dobro placaju, ali bilo je to sve dosta zalosno. A i smesno, ako neko ima takvu vrstu smisla za humor. Meni je bilo osrednje smesno.
Prvo sam letela vrlo kratko do Chicaga, pa tamo presedala na let do San Dijega. Cikaski aerodrom je bio vrlo dinamican, i odjednom je bilo sjajno sto neocekivano opet putujem. Na putu do moje kapije ka daljem letu na jug, sisla sam niz stepenice u prolaz do sledeceg terminala. Taj concours ispod aerodroma je bio jedno magicno mesto! Prava moderna fantazija, sa valovitim zidovima razlicitih boja, pokretnim trakama iznad kojih su se pruzale vijugave linije razlicitih neonskih boja i muzika koja je, cinilo se, bila uskladjena sa ritmom gasenja i paljenja elektricnih pruga, i sve je izgledalo kao jedna vizuelno-auralna simfonija. I onda sam videla americke vojnike. Dvojicu, u kamuflaznim pantalonama sa bledim mrljama pustinjskih boja, stil koji sam od tada uocila da se moze naci i u maloprodaji, za muskarce od 2 do 30+ godina. Neverovatni su Amerikanci kad je u pitanju roba i marketing. Ali ovo nije bilo smesno. Ta dvojica vojnika su bili toliko mladi da mi nije bilo jasno kako neko nije ucinio nesto tu odmah, na aerodromu, neka greska je bila u pitanju. Setila sam se onda filmova Michael Moore-a, u kojima Uncle Sam regrutuje decake iz, kako se to govorilo u zemlji koje vise nema, ‘pasivnih krajeva', tamo gde je ekonomija ugasila svetlo i zakljucala vrata za sobom. Krajevi odakle se putuje u druge delove sveta jedino u vojnom transportnom avionu, i obicno na destinacije koje niko ne bi izabrao osim velikog, bogatog ujaka sa njegovim velikim, bogatim interesima. Nije bila greska, ovo je strategija. Ne narocito obdarena deca - bez ambicije i podrske da se skoluju za bilo sta, od pekara do stomatologa - se nauce vestinama ubijanja, obuku ih u uniforme po meri, njih koji nikada nisu imali nista po meri, i kazu im da je sve to za Ameriku. Ma kako skupo kostala ostatak sveta, Amerika je verovatno najskuplja samim Amerikancima. Bili su to veliki momci, njih dvojica na cikaskom aerodromu, i mozda tek pola godine iznad onoga sto vecina zemalja na svetu smatra jos uvek decom. Ali otadzbina je u ratu, tamo negde sto se zgodno zove Srednji Istok, da se ne nabraja i ne uci pojedinacno, a u podzemnom prolazu aerodroma svira ona simfonija odu estetici, reklamni panoi ubedjuju prolaznike kako je svet lep i kako ce ih avioni odvesti do tih magicnih mesta na provod koji se pamti, i na sedistima poslovni tipovi u najboljim godinama prave deal-ove koji se broje u ciframa koje ovi decaci verovatno ne bi umeli ni da napisu sa pravim brojem nula a da se pre toga dobro ne zamisle, i... oni u stvari najvise lice na glumce obucene za audiciju. To nije predstava koja ce privuci puno gledalaca, vec prave filmove sa boljim skriptom, but life goes on, zar ne? Uvek istim putem.
U San Dijegu je aerodrom mali, niko me nigde nije nista pitao - prakticno sam na americkom tlu jos od Toronta - i izasla sam napolje u vreli dah cudljivog suvog vetra iz pustinje koji lokalno zovu Santa Ana, kao da je neko koga intimno poznaju. Nisam ocekivala da cu ove godine doziveti opet leto, ili videti okean. Bio je to lep susret.