Beogradski novinar Dejan Anastasijević vratio je veru u čast novinarske profesije svojim svedočenjem na sudjenju Slobodanu Miloševicu pred haškim Tribunalom 2002. godine. Njegov iskaz na sudu važan je ne samo zbog utvrdjivanja istine u vezi sa počinjenim ratnim zločinima, već i za skidanje ljage sa srpskog novinarstva.
Ne sme se nikako i nikada zaboraviti da je Slobodan Milošević svoj politički uspon započeo i izveo upravo preko ledja ovdašnjih novinara. Najpre je to uradio na silu, progonom mladih novinara "Studenta", lista beogradskih studenata. U proleće 1987. godine Milošević je manirom tipičnog partijskog aparatčika isfabrikovao aferu u vezi sa naslovnom stranom "Studenta", koja je navodno vredjala lik i delo J. B. Tita. Žrtvujući jednu sjajnu generaciju mladih novinara, Milošević je tu aferu vešto iskoristio za održavanje čuvene "8. sednice", koja je bila uvod u "godine raspleta". A u tim godinama novinari su medjusobno bili oštro podeljeni, i to na one koji su izdali svoju profesiju podržavajući Miloševića i njegovu kamarilu u naopakom nacionalističkom poduhvatu, i na one koji su se držali kodeksa profesije, kritički se odnoseći prema ratu, ratnim zločinima i zloupotrebama Miloševićevog režima.
Zato je svedočenje novinara Dejana Anastasijevića pred sudom u Hagu 2002. godine od istorijskog značaja. Nije nimalo slučajno što je optuženi Milošević u unakrsnom ispitivanju Dejana Anastasijevića delovao smušeno i nepripremljeno. Jednostavno, protiv novinarske istine Miloševiću više nisu mogli da pomognu njegovi trikovi.
Ovo novinarsko svedočenje pred sudom u Hagu otvorilo je i pitanje odgovornosti onih novinara i urednika, koji su svoje znanje, zanat i talenat upregli u Miloševićevu ratnu mašineriju. Van svake je sumnje da su glavni urednici i kolegijumi jednog RTS-a ili dnevnih listova "Politika", "Politika Ekspres", "Večernje novosti"... iz vremena Miloševićeve vladavine odgovorni za počinjene ratne zločine, pa samim tim zaslužuju da se nadju na optuženičkoj klupi. Nije Milošević sam započeo i vodio ratove, nije on sam uredjivao TV dnevnike RTS-a i stranice nabrojanih dnevnih listova, odakle su ratni zločinci na terenu dobijali zeleno svetlo i reči podrške za svoja morbidna orgijanja nad nedužnim civilima i njihovim imanjima. Svakom ispaljenom metku ili granati na Balkanu prethodile su odapete strele putem medija u obliku govora mržnje. Ima dovoljno dokaza, u vidu arhiviranih novinskih članaka, snimljenih radijskih i TV emisija, kojima se lako može dokazati odgovornost pojedinih urednika i novinara za ratnohuškačku propagandu i širenje mržnje tokom poslednje decenije XX veka. Ako je u našem krivičnom zakonodavstvu jasno sankcionisano podstrekivanje na ubistvo, zašto to isto ne bi važilo i u slučaju podstrekivanja počinjenih ratnih zločina?!