Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka smatralo se da je neko dosegao zrelost ako je bio na derbiju ili nekoj od evropskih utakmica Crvene Zvezde, ako je nešto kresnuo i ako je išao u Trst da sebi kupi farmerke. Baš ovim redosledom.
Ja sam svoje prve farmerke upravo zato kupio sam. Dve nedelje pre osamnaestog rodjendana izmaltretirao sam majku da garantuje za mene kako bih dobio pasoš, da bih onda krenuo na hodočašće na Ponteroso odakle sam se ponosno vratio sa svojim prvim Wrangler farmerkama.
Trst je dugo vreme smatran zanimljivim, mondenskim mestom, svojevrsnom raskrsnicom Centralne Evrope i Juga, sa posebnim slovenskim šmekom. Kako je od 1719. godine uživao status slobodne luke, oslobodjen taksi, mnogi trgovci uspeli su da se obogate, pa su onda sa jačanjem počeli i da ulažu u kvalitet života, dovodeći ovde umetnike sa svih strana Evrope. Nosio je inspiraciju umetnicima, posebno pesnicima, te je smatran prestonicom literature i muzike. Pored domaćih Umberta Saba, Itala Sveva, Đuzepea Kardučija i drugih, ovde su boravili i stvarali i Džejms Džojs (tu je napisao Portret umetnika kao mladog čoveka i skicirao najveći deo Ulisisa - Odiseja), Stndal, Rajner Marija Rilke i drugi. Bio je naseljen Slovenačkim življem, što je pogodovalo da postane i jedno od mesta okupljanja Srba u izgnanstvu. Odavde je Dositaj Obradović pošao u Srbiju, nakratko oslobođenu od Turaka u Prvom srpskom ustanku, da uspostavi osnove prvog obrazovnog sistema u nas. Živeo je tu i Joakim Vujić, otac srpskog pozorišta, i mnogi drugi učeni ljudi tih vremena.
Trst je bio deo Austrougarske monarhije sve do njenog raspada, kada je pripao Italiji kao nagrada za njihovo učešće na strani saveznika u Prvom svetskom ratu. Italijani su proterali što god su mogli Slovenaca i potpuno promenili nacionalni sastav stanovništva. Na kraju Drugog svetskog rata, naša Vojska je oslobodila grad i jedno vreme ga držala u svojim rukama. Nažalost, trgovinom velikih sila morali smo da ga vratimo Italiji. Ništa nisu vredele parole tipa "Trst je naš a Gorica nije". Tenzija oko graničnih nesporazuma trajala je sve do usvajanja Osimskih sporazuma koji su obezbedili stabilniju situaciju.
Trst ima izuzetno dobar geografski položaj. najbliža je velika morska luka Beču, pa samim tim i Budimpešti i drugim gradovima Centralne Evrope. To je i odredilo profil i duh grada: Trst je oduvek velika luka i trgovinski centar. Kako je bio na granici sa Jugoslavijom, i kako smo tih godina mogli lako da putujemo svetom, bio je prva i najzanimljivija odrednica za sve koji su hteli da osete dah Zapada, posebno uvek zanimljive i prestižne Italijanske mode. Sa prvim znakovima oslobađanja i pozicioniranja "istočno od zapada i zapadno od istoka", naš narod nahrlio je u Trst koji je spremno odgovorio pretvorivši se u ogroman prodajni centar, mnogo veći od današnjih giganata koji otvaraju tajkuni po Balkanu. Centralni deo grada svakodnevno se pretvarao u ogromnu mešavinu svakojakih prodavnica koje su nudile sve i svašta: od kvalitetne robe pa do šarenih laža. Prirodno, pored najvećeg broja nas koji smo jednom godišnje odlazili da sebe i ponekog iz porodice ili društva snabdemo osnovnim, a tako željenim i modernim odevnim predmetima, manje ili više organizovane grupe švercera izgradile su cele sisteme krijumčarenja raznovrsne robe namenjene daljoj prodaji. Mnogi su cela bogatstva stekli švercujući iz Trsta. Obično se tu počinjalo, da bi se onda sa razgranavanjem posla odredište kupovine selilo više na zapad, ka Monfalkoneu, pa Veneciji, Bolonji, sve do Napulja.Najtraženija roba svakako su bile farmerke, bilo kvalitetne marke svetskog glasa, bilo Italijanske koje su takođe dobro služile. Dugo smo ih birali zagledajući ih na drugima po Beogradskim ulicama, da bi se onda sa razrađenim planom upućivali ka Trstu i kupovali baš to što smo danima sanjali. Delili smo se na one koji nose ove ili one marke. Eto, tih godina ja sam bio na pomenutom Wrangleru, nasuprot mnogima koji su preferirali Leviske. Farmerke u obično trajale jedno leto (tada smo farmerke sami cepali, nošenjem dokle god se ne raspadnu; a ne da ih kupujemo iscepane kao što se to danas radi), pa je to određivalo i učestalost odlazaka u Trst.
Donosili smo i prve Starke, bilo patike, bilo majice, nebrojeno modela odličnih italijanskih cipela (osim nas nogatih koji su izazivali kolutanje očiju omanjih italijanskih picopevastih prodavaca kada im zatražimo brojeve preko 45), legendarne vetrovke Tankerice koje su kasnije zamenile kraće i efektnije Vijetnamke, vreće za spavanje, tranzistore, gramofone (najpre one male, u koje su se singlovi ubacivali kao danas diskovi u radio aparate u kolima), Zipo i druge upaljače, hemijske sa starletama koje se "skidaju" kada se okrenu nadole, prve pornografske časopise ... ko zna šta već ne.
Prirodno, moralo se nešto doneti i za kuću, pa su široke narodne mase obavezno vukle plastične makete venecijanskih gondola i one fabričke "tapiserije za zid" sa motivima renesansnih slika - polugole, gospojice pomalo zamašnih oblina, jeleni i lovački kerovi, mali anđelčići da ulepšaju sliku. Mi, tipična "deca cveća" muku smo mučili da pronađemo nešto zanimljivo i lepo, što će se dopasti majkama i očevima a ne biti pravi kič. Tako sam ja jedini put platio carinu kada sam jednom poželeo da obradujem majku kupivši joj 5 metara nekih nevelikih i ništa posebnih zavesa. Za utehu, majka ih i dan danas povremeno koristi - barem su bile kvalitetne.
U godinama kada su kriza i ludi dani počeli da nam kucaju na vrata, na nestašice na našem posustalom tržištu Trst je spremno odgovarao pojačanom ponudom tražene robe. Sećam se dana kad je svako nosio po barem 2 kilograma kafe, a neki se opasivali oko struka ili nogu dodanim kilogramima, ili nestašica praška kada je is svake torbe cureo belo plavi prah deterdženata.
Švercovana ili roba koja nije pogodila ukus onih kojima je namenjena prodavala se u Komisionima. Bilo ih je nekoliko velikih u Beogradu. Ja se sećam onog pored Grgeča, preko puta Pravnog, koji mi je bio na putu ka Gimnaziji i u koji sam svraćao barem jednom nedeljno da vidim šta je novo na ponudi u Trstu i dodam to u svoj spisak za kupovinu kad naredni put krenem.
U Trst se išlo samostalno, kad zatreba, a često i u društvu ili organizovano. Dešavalo nam se da sedimo u "Brankovini", pa nekom padne na pamet ideja i onda se rastrčimo kućama po pasoše i pravo na stanicu pa na voz. U vreme kada je država još podržavala putovanja mladih ne bi li im dala priliku da upoznaju svoju domovinu i svet, mislim da je veliki broj čuvenih "objava za kolektivno putovanje" koje su omogućavale popust od 70 odsto na putovanje grupa mladih do 27 godina starosti upravo bio za "putovanja" do Sežane ili Kopra, odakle se posle lako prelazila granica ka Italiji.Put je uključivao dve noći klackanja u praznom ka tamo a dupke punom vozu odande (mislim: vozu u kojem su iznad nas visile bale nakupovane robe), i ceo dan bazanja po prodavnicama. Ko god je mogao od nas išao je u Trst samo u muškom društvu. Ako se zajebeš da kreneš sa ribom, nije ti ginulo zapaljenje mišića i proširenje vena na nogama od obilaska bezbroj prodavnica i jačanje bicepsa od nošenja kesa sa robom.
Kako sam kupovao za sebe, a na osnovu precizno razrađene liste potreba (koja je morala da se uklopi sa nevelikim sredstvima koja su mi bila na raspolaganju), sa godinama sam razradio ekspresnu turu za Trst. Odlazio sam nešto ranije uveče, vozom koji je išao samo do Ljubljane. Već u Zagrebu hvatao sam voz koji je iz Budimpešte išao ka Trstu. Tako sam stizao oko pola 7, što mo je omogućavalo da u nekoliko prodavnica koje sam znao i u kojima sam kupovao pregledam izloge i napravim definitivan plan kupovine. Od samog otvaranja radnji uspešno bih pokupovao šta mi treba i već u pola 11 hvatao voz kojim sam u Beograd stizao već iste večeri. na taj način skraćivao sam put za jednu noć!
Osnovna tura po Trstu bila je kratka i jednostavna, Sa železničke stanice, preko trga se stizalo do ulice Karlo Gega, gde je već bio dovoljno prodavnica za skoro svu kupovinu. Ova nevelika ulica zalama na levo i ubrzo izbija na Trg Dalmacija, odakle široka glavna ulica vodi skoro do Ponterosa. Kada se to obradi, izlazi se na široki Korso Kavour koji će vas vratiti nazad na stanicu.
U sporijim varijantama, dozvoljavao sam sebi da vidim ponešto od grada, mada je bilo teško obilaziti znamenitosti sa torbom punom kupljene robe. U Trstu sam pojeo prvu picu u životu. Obavezno smo jeli nadaleko čuveni Italijanski sladoled i pili najbolji espreso na svetu. Pijuckali smo originalnu Vekiju (a boga mi i nosili kući) ili hladno Nostro Azuro u danima kada nas žega smlati.
Eh, ta romantična vremena.
Danas Trst izgleda sasvim drugačije. Lude godine, a zatim i potpuno otvaranje zemalja Balkana odnele su kupce koji su hrlili ka ovom pograničnom gradu. Konačno, od prošle godine Slovenija je pristupila Šengenskom sporazumu te se danas prolazi kraj nekadašnjih Fernetiči - Vila Opićina prelaza kao pored Turskog groblja.
Trst je danas, nažalost, dosadan, monoton grad, koji se oslanja samo na svoju luku, ma koliko se gradske vlasti trudile da igraju na kartu povratka tih lepih vremena s kraja devetnaestog veka. Par mojih prijatelja sa Zapada su mi rekli da su grdno pogrešili kada su planirali obilazak grada u sklopu svog putovanja po Italiji i Dalmaciji. Moj prijatelj Slovenac iz Kranja bio je u Trst samo jednom u životu, pre par godina, u prolazu. Da nisam, pre nedelju dana, vozio koleginicu na voz ka Veneciji, ne znam ni da li bih i ja otišao. Zaista, nema posebnog razloga, osim možda nostalgije za nekadašnjim vremenima.Ono što je danas osobenost Trsta je kafa. Ne samo da su Tršćani najveći potrošači kafe, sa popijkenih oko 10 kilograma godišnje što je dvostruko više od proseka, nego se u gradu nalazi fabrika kafe Illy koja Italijanskom tržištu isporučuje nekih 40% ukupne količine crnog napitka u raznim varijantama. To Trst svrstava na prvo mesto u prometu kafe u Sredozemnom moru i privlači sve koji se kafom bave: od uzovnika, trgovaca na veliko, pročostaša, pržitelja, dilera, degustatora i stotine malih i velikih ugostitelja.
Jeste da je bila nedelja oko podne, ali jedina živost koju sam primetio desila se u Opićini, i to zbog izbora za Evropski parlament koji su se tog dana održavali.
One brojne prodavnice svakojake robe spale su na mestimične kineske "sve za evro" butige. Na Ponteroso zvrjale su prazne bašte. Nismo imali nikakvih problema da nađemo mesto i uživamo u prolećnom suncu i sladoledu. Nema više ni one picerije na početku glavne ulice u kojoj sam pojeo tu svoju prvu picu.
Začudo, jedino je živo bilo u i oko naše pravoslavne crkve. Bebica od nekoliko meseci dremuckala je u naručju majke tokom ceremonije krštenja kojoj je prisustvovalo stotinak gostiju i zbunjeni sporadični turisti. Crkva se renovira, i drago mi je da i dalje stoji tu i okuplja naš narod.Da, čuje se naš jezik, kako god ga zvali i sa kog god dela Balkana dolazio. Čini mi se, ipak, da ga najviše govore oni koji su morali da napuste svoje kuće i otisnu se u tuđinu pred najezdom ostrašćenih nacionalista svake vrste.