noćas nisam sanjao.
da putujem brzim vozom za veneciju,
čitam njujoršku trilogiju, jer u vozu, iz nekog razloga volim čitati pisce poput ostera,
slušam muziku iz amelije, baš ovu, da,
ne osećam ništa
i razmišljam o tome kako je to stanje savršene, zaboravljene smirenosti;
s vremena na vreme bacim pogled kroz prozor, upalim cigaretu,
progovorim reč dve sa nepoznatom devojkom koja sedi pored mene,
zaspim,
pa se probudim.
naposletku stižem u taj čarobni grad i smejem se.
ne.
sanjao sam kako me iznova budiš i pitaš sa kim pričam u snu. kako zbog toga zaboravljam šta sam ustvari sanjao.