Priča o Zmaju i mladim lavovima

mladen.mladen RSS / 16.06.2009. u 21:32

Iza sedam mora i sedam gora, kod ušća dveju reka, živeo je Zmaj. Nije imao Internet. Često ni ribu nije imao, niti mu je ko prinosio deve na žrtvu. Okolna sela, pa i ono najveće od svih, nije terorisao. Jednoga dana u svoju pećinu uvede Internet. Strašan urlik se već u prvo predvečerje proneo preko sela i šuma i sela najvećeg od svih:

Jebote! Gde ja živim?!

Zahvaljujući tom urliku, strašnom, ubrzo je u pećinu stiglo par deva i ponešto od onih resto. To nije bilo to. Morao bi otići daleko, daleko, od ušća, od planine, od sela najvećeg od svih da nađe to što je želeo. Nije odlazio. I danas, ponekad, pred monitorom, pred svetlima Interneta, otme mu se uzdah, pre nego krik: Jebote... gde ja živim...

Kada su prvih dana 1942. godine, samo mesec dana od japanskog napada na Perl Harbor, mladi američki lavovi prošli prve obuke i bili upućeni na pacifičko ratište, severnoafričko kopno ili Ostrvo da se pridruže avijatičarima RAF-a, napustili su Ameriku, odavno ogrezlu u građanštini i moralu, devojkama koje ne daju pred udaju ili bar tako pričaju, majke svoje i devojačke koje gledaju u zemlju da bi posramile sagovornike i očeve koji vredno rade i ne zbijaju masne šale.

Ti mladi američki lavovi ginuli su za ko zna čiju korist pod MekArturom, Ajzenhaurom i drugim budućim predsedničkim kandidatima, generalima, i borili su se hrabro. Balavci, daleko od vekovne priče Nemačke i ostatka Evrope, daleko od decenijskih rasprava kojim putem iz brutalnog kapitalizma, da li ka socijalizmu ili fašizmu, ili pak nekom trećem obliku demokratske vladavine koja će suzbiti nezadovoljne radnike i sačuvati bogatstva država, one nekolicine, i onih par bogatuna u njima.

Balavci, opijeni džezom i tvistom, odrasli u predgrađima industrijskih gradova, pred kojima je život donosio sve što treba i kako valja, devojku iz kraja, sa loknicama i u soknicama, koju voli majka, posao kod oca u radionici ili fabrici ili školovanje pa povratak u rodni grad, i deca, novi, treći, peti ili deseti naraštaj rođenih Amerikanaca.

Balavci, lepi kao sa postera sa kojih su ih nacrtani lepotani iz stripova i sa filmskih platana slali u rat, pozivali uz svoje čvrsto, muško rame, sa detinjstvom i čistom dušom u očima, sa vetrovima srednjeg zapada i Stenovitih planina u dečačkim čupercima, sa osmejkom na usnama i šalama , daleko tamo, kod kuće, zabranjenim.

Balavci, kojima je Vlada u džepove slala pin-up devojke, tako realno nacrtane da su poneke ličile na one u soknicama i loknicama ostavljene kod kuće. Samo, ove devojke, sa špilova karata za igru na čeliku tenkova, krila Mustanga i paluba razarača, one su gledale pravo u oči, nekako veselo, čežnjivo i pospano, nekako strasno, vragolasto. Na usnama im je igrao osmejak ili prezir: kad prođeš prvi napad Kamikaza ili Štuka, kad prvi metak prozviždi pored tvoje glave a tvoj ostane pod šlemom Švabe, tada ćemo pričati...

Delila je Vlada svojim balavcima pin-up kartice što staju u gornji džep bluze, pešadijske ili mornaričke, ili se lako zadenu kao amajlija na šlem, da ih čuvaju, delila im je Vlada mesto obećanja da će ponovo videti svoje livade, i svoje konje, i svoja predgrađa, i devojke u soknicama.

I svaki se mladi lav sećao svoje devojke sa loknicama, i znao je da je sad porasla kao što je njega rat uozbiljio, sada i ona više nije devojčica, sada se i ona tako smeje, vragolasto, sada i ona nosi fine čarape od najlona koje se sijaju, sa tom paklenom linijom na zadnjoj strani butina. I voleli su mladi lavovi one koje su ih čekale, ne znajući da čarapa nema, da su sve pretopljene u padobranske kupole...

Išli su od pobede do pobede. Logorovali na prvim ostrvima, svako malo sve bliže do Japana, i već bili sigurni u rovovima pred linijom iza koje je napade smišljao Romel, Pustinjska Lisica, već su ih lečili u bolnicama, sa lepim, ozbiljnim, pažljivim i nežnim evropskim sestrama, i one su se smeškale onom jednom oku koje je mladim lavovima u glavi ostajalo od nemačkog šrapnela ili zrna mitraljeza.

I prođe tek godina i po njihovog rata i već su nogom kročili na evropsko tle. Sicilija. Kažu, tu je iza prvog brda i Nemačka, i Berlin, i Hitler u njemu, samo naći ga, i rat će biti gotov. Ali, na Siciliji, pa u južnoj Italiji, oko njih su se našle prezrene dame, devojke i žene mobilisanih, izginulih po Libijama i uzaludnim talijanskim napadima na Malte i druge tvrđave Čerčila koji je već sa onom dvojicom krojio buduću sliku sveta. Pin-up devojke sada su postojale...

Sve ono što su pričali avijatičari da ima u Britaniji, sada je bilo i ovde, sa golim nogama pod mediteranskim suncem, belim grudima i preplanulim polovinama dojki, sada je bilo ovde. Evropa, iz koje su njihovi pradedovi za hlebom i slobodom od gazda i fabrika otišli, sada im se činila kao davno zaboravljena zemlja predaka, kao Raj iz koga su nekom nepravdom izgnani.

A tamo, na drugoj strani sveta, pacifička bitka već je prešla prva ostrva i konvoji mornarički sve bliže su bili Fudžijami. Devojčice Azije, prerano odrasle, nudile su im se za šaku pirinča i kockicu čokolade, a mladi lavovi, voleli su ih kao i svoje kod kuće, samo što sada ta ljubav nije bila uslovljena, ucenjena, već ljubav slobodna, srećna, oslobođena, i svaki se vratio, i svoju poveo kući, ako je preživeo do onog groznog avgusta.

I nisu se mladi lavovi poveli za devojkama evropskim. Kada je proleća i ranog leta 44. spreman konačni udar oni su se odvojili iz zagrljaja u plesnim dvoranama, popili svoja piva do dna, lupili krigle o šankove, nasmejali se još jednom svojim evropskim devojkama, prijateljicama, sestrama, i otišli u kampove odakle će, nisu još znali, na koju stranu, samo su znali kud će morati stići na kraju.

I uskoro, pod strašnom paljbom pozadinske teške artiljerije jezdili su na desantnim čamcima ka Omahi i Juti, bivali pokošeni mitraljezima iz neprobojnih bunkera rasprostrtih svud po obali Normandije, i ginuli su strašno. Još se i danas među francuskim seljacima, kažu, sećaju tih lica, mladih lavova, u pesku, kako još dugo trule među mrežama i ribarskim čamcima, još dugo pošto je poslednji plotun, tamo negde na drugom kraju sveta, utihnuo, u plaču zapaljenih nuklearnom bombom.

Evropa je bila slobodna. Od Ostrva, Italije i Francuske, gladnih Nemica, probuđenih Holanđanki i očajnih Jevrejki, svuda su mladi lavovi nailazili na žene, ogoljene, ratom naučene, da mnogo toga u njima ostaje i kad se izgubi ono malo lažnog stida pod haljinama do rata sakrivanog, sada nevažnog, prevaziđenog, ispraznog i suvišnog. Sretali su žene koje su preživele najgore, i ono malo u njima života i volje što je ostalo, sada se budilo u kom god trenu da ih je rat zatekao, u kojoj god godini, stanju, braku ili ulozi, sada se budilo kao priroda uproleće, kao mladice što probijaju šumske, posle požara koji je ogoleo sve. Oh, ta žudnja za životom...

I već kad je bilo jasno da je ta strašna priča sasvim završena, da sada slede sahranjivanja, gladi, rekonstrukcije kamena i gradova, da slede suđenja, povratci, suze za nestalim, i pitanja, šta se to zbilo, tada su mladi lavovi krenuli kućama.

Željni doma, ograde i tremova u preriji po kojoj trče konji, zelenih travnjaka i ulica iskapanih uljem iz Fordova, i fabričkih dimnjaka koje su kao dečaci sanjali da ih ugljem poje, kao što to čine tako ponosno njihovi očevi, mladi lavovi stigli su kućama.

Devojke su im potrčale u zagrljaje. Bile su zaboravile na običaje pa su ih čak tu, pred svima, u čelo, u obraz, ljubile. Suze na sve strane, majka kroz grcaje već unuke pominje i otac posao, sve je sređeno, sve za veterane. Za veterane...

I kada je prošao prvi talas, i kada su se iz svih silnih zagrljaja izvukli i stali, pogledali okolo ti mladi lavovi, i videli svoja predgrađa, ulice i drvorede, komšije u foteljama na ljuljanje, majke sa ispeglanim kućnim haljinama i bele očeve okovratnike, kada su videli svoje gluve planine i travu koju vetar povija neprekidno, toliko uporno da je na stranu počela da raste, kada su videli svoje dvocevke, karabine, uglačane, trofejne, i svoje dečačke sobe sa zastavicama omiljenih bejzbol klubova... i na posletku, kada su videli soknice na svojim devojkama... i njihova predobra bezizražajna lica... oteo im se strašan uzdah u grudima:

Jebote! Gde ja živim?!

Svaki metak koji ih je promašio, svaki drug koji im je uz rame poginuo, svaka ruka koja je tamo na frontu ostala, svaka kap krvi i znoja kojom su natopljena nepoznata brda, neznane prašume i pesak Afrike i Omahe, svi su im sada mahali, po ramenu ih tapšali dok su odlazili, dalje, što dalje od svojih kuća, od svojih upeglanih očeva i smernih majki, od svojih dosadnih verenica sa glupavim licima i nikada viđenim butinama. U ritmu usiljenog koraka kojim su onako hrabro gazili ka Berlinu gde god on bio, praćeni zbunjenim pogledima, mladi lavovi su odlazili u život.

Žao im je bilo, ali nemoguće je bilo, objasniti se. Žao im je bilo prepuklih srca kod kuća, ali njihova će deca jednog dana živeti slobodno i živeti Rock n' Roll...

Ovo je ključni momenat američke istorije. Devojke u soknicama, instiktom i evolucijom gonjene, samoćom i sopstvenom dosadom drugima pokrenute, naučile su od tada ponešto, i uče svakoga dana šta je život, i sloboda, i kako se živi i kada se čini da je u rukama. Naučile su da je vredno nešto drugo, a ne to pod haljinama i da je lepo nešto treće, a ne pegle i dugmad na granicama. Iz zapećaka interesovanja izborile su se za svoje lavove, i ne svaka za po jednog, nego svaka pojedinačno za mnogo njih, ponekad odjednom.

Da, nema rata na tom kontinentu, ali ima Interneta, čak i ovde. I kada na ušću, kraj velikog sela, Zmaj sedne pred monitor, i vidi neke druge, vragolaste, srce mu se cepa kad posle mora izaći iz kuće, u svoje predgrađe, u svoj propisani život, i voleti devojke u soknicama na glavama, tupih pogleda i tako, oh toliko jadno, raširenih butina.

Naučile su da ljube pred roditeljima, da namignu, mada nevešto, da se nasmeju i da, kao, zavode, naučile su i da se daju u kolima pred brakovima, pod okriljem noći i pred jutarnjim autobusima, ali ništa se neće promeniti dok god nema lavova.

Posrani muški naraštaji Balkana, ljubomorni, besni na sebe i na njih, srećni kad negde ulete i još srećniji kad se priča o tom, jadni u svom prećutanom svetu, u svojim tišinama za žene, u svojim pristajanjima na osrednje, na pola, da davanje kroz moranje i čekanje i gradacije ljubavi: prvo ovde, pa posle ovde, a posle, ako me baš budeš voleo i ja tebe, onda možda može i ovde.. ali možda! i to naglase, i oni, još jadniji, prećute, ne ustanu, i ne odu, ili izbace, ako su kod svoje kuće. 

Možda će ovo biti moje i tvoje najbolje ikada. Svako drugo možda mene ne zanima. A ovo sada možda si upravo sjebala.

 



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 01:53 17.06.2009

..........

Pročitah u dahu.... Privuklo me samo ime... da sam se rodila kao ''bata'' zvala bih se Mladen.

A da.... i ja se pitam gde ja živim??? Nema lavova na vidiku ... :(

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana