Eh, da nije ambrozije

Još da nije ambrozije

Uvečer će, taman pred spavanje, na javnom servisu ili nekoj drugoj televiziji sa nacionalnom pokrivenošću gostovati kakav ministar ili neki političar iz opozicije, svejedno je to, i onako, u Vučićevu maniru i istim tremolnim glasom prigodničarski iskazati solidarnost sa "teškim životom izbeglica". To uvjek patriotski zvuči, lijepo je za čuti a ništa ne košta.

Sutradan, neumitno sviće novi dan, i sve pokriva blaženi zaborav.

Već četrnaest godina je tako i biće sve dok našoj vlasti izbjeglice budu potrebne kao izgovor i politikantski adut skriven u rukavu, a ne kao velika grupacija ljudi sa stvarnim problemima koje je neophodno rješavati.

Nespremnost i nedostatak volje da se nešto sistemski uradi na rješavanju izbjegličkoga pitanja nastupila je onoga momenta kada je 2003. godine pala Vlada Zorana Živkovića. Tad je potpuno skrajnuta Strategija za zbrinjavanje izbjeglica donijeta 2002. godine, rasturen odbor za praćenje provođenja strategije i nastavljena priča iz Miloševićeva vremena. Sve akte i ideje o rješavanju izbjegličke krize koje je predlagala i iza koga bi stala "međunarodna zajednica", a ticalo se regiona, nepogrešivo je i u najvećoj mjeri opstruirala Vlada Srbije. Od "Sarajevske deklaracije" pa na dalje. Sva sredstva dobijena iz Evrope za zbrinjavanje izbjeglica naša vlast je potrošila u potpuno druge svrhe. Kredit Banke Savjeta Evrope u iznosu od 20 miliona eura, namjenjen rješavanju stambenih problema izbjeglica potrošio je Velja Ilić na saniranje klizišta kod Trstenika i posljedica poplava u Srpskoj Crnji, Sečnju i drugim mjestima.Trebalo je to sanirati ali nikako od tih para.

I danas postoje sredstva Evropske komisije za rješavanje pitanja izbjeglica koja su na raspolaganju našoj vladi. Ko ih i kako troš, nepoznato je. Srbija je jedina evropska zemlja koja nema završnih računa i u kojoj je nemoguće znati kako se troši budžetski novac.

O namjernom opstruisanju bilo kakve sistematske brige prema izbjeglicama svjedoči ponašanje potpredsjednika Vlade Srbije Jovana Krkobića protekloga decembra u Ženevi. Tada je Visoki komesarijat UN za izbjeglice koji vodi dugogodišnji portugalski premijer Antionio Gutijereš uvrstio Srbiju među 5 zemlja u svijetu koja ima probleme dugogodišnje izbjegličke krize. Gutijereš je priredio konferenciju na koju je pozvao predstavnike vlada u regionu i ponudio model rješavanja pitanja izbjeglica. Nudio je tom prilikom zajednički nastup hrvatske i srpske vlade koje bi preko zajedničkih radnih grupa definisale potrebe, rokove i finansijska sredstva potrebna za postizanje trajnih rješenja za izbjeglice. Nudio je Gutijereš pored ostaloga i organizovanje velike donatorske konferencije gdje bi bio prikupljen novac za rješavanje tih pitanja, no i vlade bi imale obavezu da same obezbjede dio sredstava. Krkobabić je to glatko odbio uz komentar da je to problem Hrvatske.

Gutijereš će u avgustu doputovati u Beograd, nebi li u potrebu da pomogne ubjedio važnije ljude iz srpske vlasti od Krkobabića. Nisam optimist, mada se može dogoditi da naša vlast jednom bude i racionalna.

Prije dva - tri mjeseca, Jovan Krkobabić je posjetio izbjegličko naselje "Busije" u zemunskoj opštini. To je ono isto naselje građeno na državnoj zemlji koju je izbjeglicama prodao Vojislav Šešelj za tadašnjih 6 miliona maraka, uz prećutno saglasnost SPS-a u čijemu je najužem rukovodstvu bio Krkobabić. Koliko se sjećam, bio je baš tada član izvršnoga odbora SPS-a Srbije. Naravno, u javnosti je saopštena da je ta zemlja ustupljena džaba. To naselje još nema elementarnu infrastrukturu, a i to što ima njegovi stanovnici su sami finansirali. Odsjedio je Krkobabić nekoliko sati sa "svojim zemljacima", jer on je rodom iz Koljana u Dalmaciji, a kad je izašao napolje na pitanje novinara kako mu izgledaju Busije, odgovorio je lakonski....

- Dobro je, samo ima ambrozije....

Eto, ta ambrozija, to je najveća izbjeglička mora...