Autor: Rodoljub Šabić
Vademecum, interno uputstvo koje je, nedavno, pod tim imenom na adrese jednog broja svojih službenika dostavio Direktorat EU za trgovinu, je razlog zbog koga je, poslednjih dana, na adrese predsednika Evropske komisije Žoze Manuela Baroza i Evropske komesarke za trgovinu Ketrin Ešton stiglo neuobičajeno mnogo pisama izrazito kritičke sadržine, upućenih od nevladinih organizacija ili mojih kolega, poverenika za informacije zemalja članica EU.
Tim povodom sam se i sam, formalno, kao Poverenik za informacije oglasio javnim saopštenjem. Istini za volju, sa malim zakašnjenjem, i pre svega zahvaljujući Jelici Greganović, koleginici sa ovog bloga, koja me podsetila da je bez obzira na gomilu domaćih obaveza kojima sam bukvalno zatrpan, red da to učinim.
Vademecum je zaista vrlo ružna stvar. I to u svakom slučaju, bez obzira što je vrlo verovatno da će biti predstavljen kao stvar kojoj se daje preteran značaj, kao nekakav „tehnički" papir, bez suštinskog značaja i bez ozbiljne pravne ili političke poruke. Ipak, gotovo je groteksno da se jedan ovakav akt pojavljuje gotovo istovremeno sa usvajanjem prve Evropske Konvencije o slobodnom pristupu dokumentima, a indikativno je da ga je i nakon što je „provaljen" nemoguće pronaći u integralnom obliku.
Vademecum je uputstvo o postupanju sa zahtevima za slobodan pristup informacijama. Sa stanovišta, normalnog demokratskog shvatanja suštine ove slobode, najblaže rečeno je dubiozno to što sugeriše što restriktivnije tumačenje zahteva za slobodan pristup informacijama, pa čak i takvo sačinjavanje dokumenata da njihova sadržina pruža što manje informacija. A to što upućuje na mogućnost sačinjavanja dva tipa dokumenata, jednih za javnost i drugih „internih" je očigledno ugrožavanje te slobode, i kao takvo skandalozno.
Vademecum šalje poruke, opasne čak i za sredine sa dugom demokratskom tradicijom, a posledice čijeg etabliranja u tranziocionim sredinama kao što je naša teško je i sagledati. Pogotovo, što Vademecum, nema pretenziju da štiti nekakve bezbednosno relevantne informacije, podatke iz sfere odbrane, međunarodne politike ili sl. Naprotiv, ono što želi da štiti to su kontakti službenika „sa pojedinim preduzećima". Zamišljam samo s kakvom radošću bi poruke o „potrebi" uskraćivanja „informacija o poslovnim kontaktima" prihvatilli akteri nekih slučajeva s kojima sam se susretao poput npr. JP „Putevi Srbije" (slučaj „drumske mafije"), JP „Železnice Srbije" (nabavka „šarenih" kompozicija) ili NIS (plate, troškovi reprezentacije...) u kojima je javnosti pristup relevantnim informacijama uporno uskraćivan i omogućavan tek posle „borbe" koja je pored ostalog uključivala čak i podnošenje (nedopuštenih) tužbi Vrhovnom sudu protiv Poverenika za informacije.
Razvoj događaja u vezi sa njima, kao i mnogim drugim javnosti manje poznatim slučajevima, pokazao je kasnije da iza „problema u komunikaciji s javnošću" ne stoje apstraktni, još manje trivijalni razlozi već naprotiv, vrlo ozbiljni, surovo konkretni „razlozi" poput neracionalnog ili nezakonitog trošenja javnih sredstava, zloupotreba ili korupcije.
Vademecum je akt na koji pada ozbiljna sumnja da je „inspirisan" tim ili vrlo sličnim razlozima. Zato bi bez obzira koliko je ta sumnja opravdana i nezavisno od toga šta su zaista bili motivi njegovih autora, bilo najbolje da Vademecum nestane, da bude povučen. Iskreno se nadam da će tako i biti.