Ne bih htio zvučati previše pesimistično, ali – ne sviđa mi se ovo što se posljednjih nekoliko dana događa u Sandžaku. Malo-pomalo, Sandžak postaje krizno područje, i to upravo u trenutku kad se najavljuje nova konferencija o Kosovu, i kad u zraku stoji pitanje (kojeg nitko ne izgovara, ali ga ni ne zaboravlja): što bi eventualna nezavisnost Kosova mogla značiti za budućnost drugih zemalja u regiji - prije svega Makedonije i Bosne i Hercegovine.
Uznemirenje u Sandžaku, bojim se, ima potencijal da stvori novo žarište krize unutar same Srbije, sada kad je Kosovo faktički izvan nje. Iako se radi prije svega o sukobu unutar jedne vjerske zajednice, činjenica da se u njega (potpuno nepotrebno i kontraproduktivno – kao da je htjela da se karakter sukoba skrene s unutar-vjerskog na međunacionalni) uplela i srpska policija, ostavlja ipak nešto prostora da se stvar rasplamsa. To je naročito slučaj zato što se bit sukoba vodi oko pitanja – koju ulogu u vjerskom (i političkom) životu sandžačkih muslimana treba imati Sarajevo. Prevagne li ova pro-sarajevska struja, to bi moglo voditi i stvaranju situacije ‘quid pro quo’, u kojoj bi se mogle ponovno čuti ucjene i prijetnje tipa: ‘ako ti možeš meni, mogu i ja tebi. ‘Ako Republika Srpska želi otcjepljenje od Bosne i Hercegovine, onda i Sandžak može tražiti isto to u odnosu na Srbiju!’
S jedne strane, ta situacija “ako ti meni, ja ću tebi” nije sama po sebi zabrinjavajuća – ona čak može doprinijeti stvaranju ravnoteže, u kojoj se na kraju neće ništa dogoditi. Ali, na drugoj strani, to u politički i društveni život opet uvodi radikalnu retoriku, a možda i radikalne akcije (potencijalno na obje strane) – a tome se nitko normalan ne može radovati. Kome treba povratak retorike iz devedesetih, naročito kad se radi o srbijansko-bosanskim, odnosno srpsko-bošnjačkim odnosima? Kome treba zaoštravanje odnosa između Sarajeva i Beograda? Takva radikalizacija bi gotovo neizbježno vodila daljnjim međunarodnim uplivima i arbitražama – ovoga puta oko Sandžaka! Ne treba spominjati da u svemu tome Republika Srpska ne bi ostala ni mirna ni pasivna, nego bi i u njoj krila narasla radikalnim snagama. I gdje smo onda?
Posebno zabrinjava to da se ovdje radi o potencijalno vrlo eksplozivnoj kombinaciji religijskih i nacionalnih pitanja, koja može imati posljedice po stabilnost gotovo svih zemalja u regiji. Budući da se radi o pitanju buduće orijentacije muslimanskih organizacija, to može imati i šire, možda čak i globalne posljedice, naročito ako u njima prevagnu radikalne snage. Balkan je do sada (srećom!) uspio ostati izvan glavnog sukoba kojeg snage radikalnog islama vode protiv “Zapada” (za njih “Zapad” uključuje i Rusiju i Srbiju, a ne samo Ameriku i Evropu – da se vratim na moj prethodni blog). Ali, nažalost, nema garancija da će to zauvijek ostati tako.
U okolnostima mogućeg otvaranja sandžačke krize ne može se izbjeći pitanje: jesu li srpsko društvo i država spremni za slučaj eventualnih ozbiljnijih akcija radikalnih islamista (možda i onih izvana), ako dođe do otvaranja ‘sandžačkog pitanja’? (Kosovo ti islamisti danas vjerojatno smatraju previše “prozapadnim” da bi ga uzeli u zaštitu – ali ako na samom Kosovu dođe do razočaranja onim što već sad neki proglašavaju prevelikim “oklijevanjem”, okretanje prema radikalnom islamu nije sasvim isključeno.) Ima li srpska politika odgovor na eventualni zahtjev za internacionalizacijom sandžačkog pitanja – ako tenzije eskaliraju?
Ne treba, naravno, paničariti – možda je ovo samo jedan manji incident, koji će sutra već biti zaboravljen. Nadam se da jest. Ali – što ako nije?