Ćetković Toma Petar, 1907-1943, kapetan kraljevske jugoslovenske vojske u aprilskom ratu, u NOB od 13. VII 1941, prvi komandant Prvog (Lovćenskog) bataljona Prve proleterske, zatim komandant Prve dalmatinske brigade, poginuo u Nevesinjskom polju 28. III 1943, kao komandant Treće udarne divizije NOVJ.
Potiče iz siromašne seljačke porodice iz selu Mužovića, nahije Riječke, a plemena Ljubotinjskog. Završio je sedam razreda gimnazije na Cetinju, a zatim je stupio u vojnu akademiju. U aprilskom ratu 1941. godine, imao je čin kapetana. Iz Sušaka, gde se tada nalazio, probio se sa pedeset vojnika do Crne Gore.
Bio je jedan od velikog broja oficira tadašnje vojske koji su bili veoma nezadovoljni sramnim raspadom tadašnje vojske i države, i osećali se lično osramoćenim time. Još gori utisak na njega ostavilo je operetsko proglašenje "nezavisne" kvislinške Crne Gore pod patronatom fašističke Italije.
Čim je planuo ustanak, na dan 13. jula 1941, pridružio se ustanicima. Dokazivao se od početka - uzeo je pušku kao običan borac među drugovima. Kao hrabar borac ubrzo je postao komandir čete, a zatim i komandant bataljona Lovćenskog partizanskog odreda.
Novembra 1941. prijavio se kao dobrovoljac u Crnogorski odred za operacije u Sandžaku, i bio u njemu komandant Lovćenskog bataljona. U nesrećno vođenom napadu na Pljevlja 1. XII 1941, jedino njegov bataljon do kraja je izvršio zadatak, upao u grad i zauzeo zgradu gimnazije. Zbog toga se našao u izuzetno teškoj situaciji, i tokom samo tog dana pretrpeo gubitke od 79 poginulih. Što se bataljon uopšte izvukao iz kritične situacije, u velikoj meri zaslužan je komandant Ćetković.
Iako nije bio član komunističke partije (u koju je primljen kasnije) u stroju u Rudom 21. XII 1941, on je stajao kao komandant ispred svog bataljona. Njegov bataljon, kome je pripojena četa Komskog bataljona, postao je Prvi bataljon Prve proleterske brigade.
Ako je postojala jedna legendarna jedinica u NOVJ, to je bila Prva proleterska, a njen Prvi bataljon unutar nje. Ne bez ponosa, na pitanje "koja je to jedinica", njeni borci imali su običaj da lakonski odgovore:
Prvi Prve.
Oštre borbe i teškoće nisu se prekidale. Igmanski marš, teške borbe protiv Italijana, Nemaca, ustaša, četnika... Nakon neuspeha na Pljeviljima, bataljon je nanizao veći broj lepih uspeha tokom sledećih meseci: Vrdnići, Semizovac, Kalinovik, Konjic, Livno, Duvno.Pero Ćetković, komandant Prve dalmatinske (desno) u Dalmaciji, 1942.
Kao pouzdan, umešan, hrabar i energičan komandant, postavljen je za komandanta Prve dalmatinske brigade.
Sa formiranja Prve dalmatinske brigade u Dobrom kod Livna 6.IX 1942. Vicko Krstulović, komandant IV operativne zone predaje zastavu štabu brigade koju prima Pero Ćetković.
Štab Prve dalmatinske brigade u vreme njenog formiranja. Sleva na desno: Vlado Šćekić, Pero Ćetković, Ante Kronja i Božo Bilić - Marjan.
Kad su formirane divizije, 1. XI 1942,, Pero Tomov postavljen je za komandanta Treće udarne divizije.
Odmah po formiranju, Divizija je sa uspehom prihvatila centralnu ulogu u borbama za Jajce, pa zatim u dolini reke Bosne.
Pero Ćetković, komandant Treće divizije, sa članovima štabova: 10. hercegovačke, 5. crnogorske i 1. dalmatinske brigade.
U operaciji na Neretvi, Treća divizija je dobila centralni zadatak: prodor preko Prozora i Konjica. Nakon neuspeha u noći 15/16. II, njegova cedulja sa četiri reči koja je kružila među komandantima brigada i bataljona okupljenim u štabu Divizije, ušla je u legendu:
Noćas Prozor mora pasti.
Prozor je pao, ali ne i Konjic. Nakon dvonedeljnih borbi, u Konjic je pored italijanskog garnizona, koncentrisana cela nemačka 718. divizija (bez dva bataljona), zajedno sa ustaškim i domobranskim snagama jačine tri bojne, i ove snage su uspele da potisnu delove Divizije daleko niz Neretvu, preko Ostrošca.
Onda je Tito naredio proboj preko Jablanice, i Divizija je dobila naređenje da odbije Nemce i obezbedi bok. Smelim manevrom Desete hercegovačke preko planine Bitovnje, u koordinaciji sa nastupanjem Pete crnogorske uz reku, komandant Ćetković je rastrojio Nemačke pozicije, i u borbama 5-9. III potukao ih i naterao na povlačenje. Nakon toga poslao je još jedan svoj lakonski izveštaj u četiri reči:
Neprijatelj bačen u Konjic.
Nakon prodora preko Prenja u gornji tok Neretve, partizanska glavnina se razvila u dva pravca: na istok, prema Kalinoviku, i na jug, prema Nevesinju. Ovu južnu predvodio je štab Treće divizije. Ona je nezadrživim naletom zauzela Nevesinje 22. III 1943.
Međutim neprijatelj je iskoristio propust da se na vreme adekvatno obezbedi pravac od Mostara preko Podveležja, pa je borbena grupa "Skoti" ("Scotti" - sastavljena od četničke pešadije i italijanske artiljerije, motorizacije i logistike) upala u Nevesinsko polje i Nevesinje je 24. III moralo biti napušteno. Štab divizije na čelu sa komandantom Ćetkovićem u Nevesinjskom polju prikupljao je snage i pravio plan napada radi ponovnog zauzimanja Nevesinja.
Tokom dana, 26. III, budući da je vreme bilo vedro i lepo, Pero je sa grupom članova štaba držao sastanak napolju, pod krošnjom jednog drveta. Istaknute kuće su izbegavane, zbog stalnih naleta i bombardovanja italijanske avijacije.
I tog dana pojavio se u visini jedan avion, očigledno radi izviđanja. Članovi štaba ostali su nepomični ispod drveta, smatrajući da je tako najsigurnije, i da imaju dobre izglede da ostanu neprimećeni.
Avion je neko vreme kružio, i onda se iznenada ustremio pravo na njih, mitraljirajući u niskom letu.
Komandanta Ćetkovića pogodilo je pet metaka u predelu grudi. Kad je avion otišao, saborci su ga prebacili u kolibu, i stavili mu njegovu kožnu oficirsku torbicu pod glavu. Boreći se za dah, Pero je pozvao svog načelnika štaba Rudolfa Primorca, i rekao mu da iz njegove torbice izvadi sekcije - drugih u štabu nisu imali.
To su mu bile poslednje reči. Posle dva dana, 28. III, komandant Ćetković je umro.
Istog dana njegove jedinice u nezadrživom naletu ponovo su zauzele Nevesinje.
Ćetković je sahranjen u Nevesinjskom polju, a Vrhovni štab mu je posmrtno dao čin generalmajora, i odlikovao ga Ordenom narodnog heroja
Sahrana Pera Ćetkovića, komandanta 3. divizije, u Nevesinjskom Polju marta 1943. Kovčeg nose Perov otac Tomo, Sava Kovačević, i politički komesar divizije Radomir Babić.