Pero Tomov

gorran2 RSS / 18.06.2009. u 18:11

20375.jpg

Ćetković Toma Petar, 1907-1943, kapetan kraljevske jugoslovenske vojske u aprilskom ratu, u NOB od 13. VII 1941, prvi komandant Prvog (Lovćenskog) bataljona Prve proleterske, zatim komandant Prve dalmatinske brigade, poginuo u Nevesinjskom polju 28. III 1943, kao komandant Treće udarne divizije NOVJ.

Potiče iz siromašne seljačke porodice iz selu Mužovića, nahije Riječke, a plemena Ljubotinjskog. Završio je sedam razreda gimnazije na Cetinju, a zatim je stupio u vojnu akademiju. U aprilskom ratu 1941. godine, imao je čin kapetana. Iz Sušaka, gde se tada nalazio, probio se sa pedeset vojnika do Crne Gore.
Bio je jedan od velikog broja oficira tadašnje vojske koji su bili veoma nezadovoljni sramnim raspadom tadašnje vojske i države, i osećali se lično osramoćenim time. Još gori utisak na njega ostavilo je operetsko proglašenje "nezavisne" kvislinške Crne Gore pod patronatom fašističke Italije.
Čim je planuo ustanak, na dan 13. jula 1941, pridružio se ustanicima. Dokazivao se od početka - uzeo je pušku kao običan borac među drugovima. Kao hrabar borac ubrzo je postao komandir čete, a zatim i komandant bataljona Lovćenskog partizanskog odreda.
Novembra 1941. prijavio se kao dobrovoljac u Crnogorski odred za operacije u Sandžaku, i bio u njemu komandant Lovćenskog bataljona. U nesrećno vođenom napadu na Pljevlja 1. XII 1941, jedino njegov bataljon do kraja je izvršio zadatak, upao u grad i zauzeo zgradu gimnazije. Zbog toga se našao u izuzetno teškoj situaciji, i tokom samo tog dana pretrpeo gubitke od 79 poginulih. Što se bataljon uopšte izvukao iz kritične situacije, u velikoj meri zaslužan je komandant Ćetković.
Iako nije bio član komunističke partije (u koju je primljen kasnije) u stroju u Rudom 21. XII 1941, on je stajao kao komandant ispred svog bataljona. Njegov bataljon, kome je pripojena četa Komskog bataljona, postao je Prvi bataljon Prve proleterske brigade.

Ako je postojala jedna legendarna jedinica u NOVJ, to je bila Prva proleterska, a njen Prvi bataljon unutar nje. Ne bez ponosa, na pitanje "koja je to jedinica", njeni borci imali su običaj da lakonski odgovore:

Prvi Prve.

Oštre borbe i teškoće nisu se prekidale. Igmanski marš, teške borbe protiv Italijana, Nemaca, ustaša, četnika... Nakon neuspeha na Pljeviljima, bataljon je nanizao veći broj lepih uspeha tokom sledećih meseci: Vrdnići, Semizovac, Kalinovik, Konjic, Livno, Duvno.11128.jpgPero Ćetković, komandant Prve dalmatinske (desno) u Dalmaciji, 1942.

Kao pouzdan, umešan, hrabar i energičan komandant, postavljen je za komandanta Prve dalmatinske brigade.

14864.jpg
Sa formiranja Prve dalmatinske brigade u Dobrom kod Livna 6.IX 1942. Vicko Krstulović, komandant IV operativne zone predaje zastavu štabu brigade koju prima Pero Ćetković.

14867.jpg
Štab Prve dalmatinske brigade u vreme njenog formiranja. Sleva na desno: Vlado Šćekić, Pero Ćetković, Ante Kronja i Božo Bilić - Marjan.

Kad su formirane divizije, 1. XI 1942,, Pero Tomov postavljen je za komandanta Treće udarne divizije.
Odmah po formiranju, Divizija je sa uspehom prihvatila centralnu ulogu u borbama za Jajce, pa zatim u dolini reke Bosne.
15639.jpg
Pero Ćetković, komandant Treće divizije, sa članovima štabova: 10. hercegovačke, 5. crnogorske i 1. dalmatinske brigade.
U operaciji na Neretvi, Treća divizija je dobila centralni zadatak: prodor preko Prozora i Konjica. Nakon neuspeha u noći 15/16. II, njegova cedulja sa četiri reči koja je kružila među komandantima brigada i bataljona okupljenim u štabu Divizije, ušla je u legendu:

Noćas Prozor mora pasti.

Prozor je pao, ali ne i Konjic. Nakon dvonedeljnih borbi, u Konjic je pored italijanskog garnizona, koncentrisana cela nemačka 718. divizija (bez dva bataljona), zajedno sa ustaškim i domobranskim snagama jačine tri bojne, i ove snage su uspele da potisnu delove Divizije daleko niz Neretvu, preko Ostrošca.
Onda je Tito naredio proboj preko Jablanice, i Divizija je dobila naređenje da odbije Nemce i obezbedi bok. Smelim manevrom Desete hercegovačke preko planine Bitovnje, u koordinaciji sa nastupanjem Pete crnogorske uz reku, komandant Ćetković je rastrojio Nemačke pozicije, i u borbama 5-9. III potukao ih i naterao na povlačenje. Nakon toga poslao je još jedan svoj lakonski izveštaj u četiri reči:
Neprijatelj bačen u Konjic.

Nakon prodora preko Prenja u gornji tok Neretve, partizanska glavnina se razvila u dva pravca: na istok, prema Kalinoviku, i na jug, prema Nevesinju. Ovu južnu predvodio je štab Treće divizije. Ona je nezadrživim naletom zauzela Nevesinje 22. III 1943.
Međutim neprijatelj je iskoristio propust da se na vreme adekvatno obezbedi pravac od Mostara preko Podveležja, pa je borbena grupa "Skoti" ("Scotti" - sastavljena od četničke pešadije i italijanske artiljerije, motorizacije i logistike) upala u Nevesinsko polje i Nevesinje je 24. III moralo biti napušteno. Štab divizije na čelu sa komandantom Ćetkovićem u Nevesinjskom polju prikupljao je snage i pravio plan napada radi ponovnog zauzimanja Nevesinja.
Tokom dana, 26. III, budući da je vreme bilo vedro i lepo, Pero je sa grupom članova štaba držao sastanak napolju, pod krošnjom jednog drveta. Istaknute kuće su izbegavane, zbog stalnih naleta i bombardovanja italijanske avijacije.
I tog dana pojavio se u visini jedan avion, očigledno radi izviđanja. Članovi štaba ostali su nepomični ispod drveta, smatrajući da je tako najsigurnije, i da imaju dobre izglede da ostanu neprimećeni.
Avion je neko vreme kružio, i onda se iznenada ustremio pravo na njih, mitraljirajući u niskom letu.
Komandanta Ćetkovića pogodilo je pet metaka u predelu grudi. Kad je avion otišao, saborci su ga prebacili u kolibu, i stavili mu njegovu kožnu oficirsku torbicu pod glavu. Boreći se za dah, Pero je pozvao svog načelnika štaba Rudolfa Primorca, i rekao mu da iz njegove torbice izvadi sekcije - drugih u štabu nisu imali.
To su mu bile poslednje reči. Posle dva dana, 28. III, komandant Ćetković je umro.
Istog dana njegove jedinice u nezadrživom naletu ponovo su zauzele Nevesinje.
Ćetković je sahranjen u Nevesinjskom polju, a Vrhovni štab mu je posmrtno dao čin generalmajora, i odlikovao ga Ordenom narodnog heroja
12140.jpg
  Sahrana Pera Ćetkovića, komandanta 3. divizije, u Nevesinjskom Polju marta 1943. Kovčeg nose Perov otac Tomo, Sava Kovačević, i politički komesar divizije Radomir Babić.



Komentari (14)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

gorran2 gorran2 23:18 18.06.2009

zastava

...
15. априла (1942), у Фочи је Врховни командант предао пролетерску заставу 1-ом батаљону. Примајући заставу командант батаљона Перо Ћетковић је одабраним ријечима, и као да се заклиње у име свих бораца, рекао Врховном команданту, да ће се под овом пролетерском заставом 1. црногорски батаљон борити до последњега за велике идеале ослобођења и побједе над окупатором и његовим слугама, свуда и на сваком мјесту гдје то затреба. Из командантових руку заставу је прихватио барјактар батаљона Блажо Попивода. Од тог тренутка батаљон је, и симболично, кренуо — под стегом црвеним у одлучни бој.
Непосредно послије овог славља батаљон је из Фоче кренуо за Црну Гору. На његовом челу вила се високо подигнута црвена пролетерска застава, а цијела колона је пјевала:
Ој свијетла мајска зоро
Мајко наша, Црна Горо...


(Prvi bataljon Prve proleterske, sjećanja boraca...)
omega68 omega68 00:26 19.06.2009

Re: zastava

се високо подигнута црвена пролетерска застава,

A kako je onda sveštenik na ovoj slici?
gorran2 gorran2 01:10 19.06.2009

Re: zastava

omega68
се високо подигнута црвена пролетерска застава,

A kako je onda sveštenik na ovoj slici?
To je izjava jednog od boraca u knjizi sećanja kome sam zaboravio ime. Primetićep da i u njegovoj parafrazi Ćetković govori isključivo o borbi protiv fašizma, ne i o revoluciji.
Inače, i proleterske brigade imale su svoje vojne sveštenike.



Na slici: prota Jevstatije Karamatijević, vojni sveštenik 3. sandžačke proleterske brigade.
gorran2 gorran2 02:04 19.06.2009

Pljevlja 1. XII 1941.

...
30. novembra (nedelja) krenuli iz s. Ljeljanice i kroz dva sata stigli na položaju kod samog Pljevlja bili u rezervi radi napada na Pljevlje.

1. decembra (Ponedeljak) oko 2 sata noću počinje napad, čuju se topovi, bacači, mitraljezi, puške, bombe, razni uzvici: neprijateljski — talijanski. Reflektor osvetljava položaje, biju topovi, u samom gradu vri kao u paklu, strahota. Dočekuju se Ljudi na noževe, ginu, ranjavaju se, viču razne uzvike "ura", "smrt fašizmu", "naprijed" — itd. ovakvo stanje traje puna četiri sata.
Od metaka vidi se blesak zore, naša četa dobija zadatak da izvrši upad u Pljevlja, krećemo svi niz brdo zvano "Golubinje" — sretaš kako se nose ranjenici, lakše ranjeni idu i sami, dovikuje se iz grada i okoline "napred drugovi". Veliko oduševljenje. Neko povika odstupaj! Nastaje komešanje neki jedva čekaju, drugi se bune neće da odstupaju, vraćaju svoje drugove. Nazivaju ih raznim: kao napr. "Izdajnici", "Kukavice" itd. Vidiš kako neki Vasojević (Gledate ranjen u nogu previjen i ponovo hoće da uđe u grad) čuješ ga gde veli "Hoću da idem ostali su moji drugovi tamo". Neki ga zadržavaju, ali bez uspeha. Kada sam vidio tog heroja zaplakao sam. Neki su taj postupak osuđivali govoreći: "Ne treba ludo ginuti" itd.
Borba se još vodi u gradu, jedni su napustili grad idu uz brdo — već je dan. Talijanski topovi biju kao grom. Nekima to ništa ne smeta ponovo se vraćaju da spase svoje drugove. Mnogi se nije više ni vratio — poginuo je. Neki ranjenici umiru uz put prilikom prenosa, drugi pak pošto su izneti i donošeni u kuće meštana iznad Pljevalja. Jedinice se izvlače iz borbe koncentrišu se u okolna sela. Štab ide u s. Adroviće, izlazim gore, pristižu ranjenici, ima ih veliki broj. Kada je borba delimično prestala moja četa prva (Gornjo— Moračka — Rovačka) određena za zaštitnicu jedinica koje se povlače iz Pljevalja.
U samu zoru bio sam na položaju zvano "Golubinje" samnom je bio iz moje jedinice jedino Vuko D. Vlahović i Milivoje D. Bulatović koji su tog strašnog momenta pokazali nevjerovatnu "hrabrost i požrtvovanje". Borba i još nije završena. Pojedinci su ostali u samom gradu. Mnogi su poginuli a bilo ih je i takvih koji se nisu hteli predati pa su izgoreli u kućama koje su Talijani zapalili i do poslednjeg momenta nanosili neprijatelju smrt. Bilo je ranjenika koji su odbili da ih iznose usled toga što su bili smrtno ranjeni go-voreći: "ostavite me — ja sam smrtno ranjen", naprežući i poslednju moć gađajući neprijatelja i kličući "Živela sloboda". Mnogima je to bila poslednja izreka i ispustio je svoju hrabru — plemenitu DUŠU.
Kada sam stigao na položaj "Golubinje" iznad samog Pljevlja, sreo sam kako mnogi izlaze iz grada...Malo kasnije izlazi komandant Komskog odreda narodni učitelj Jagoš Rabrenović iz Polja Kolašinskog. Hladan znoj mu oblio lice — usnice mu drhte, crn kao zemlja, neustrašiv i on primer hrabrosti, hrabro je poveo svoj bataljon u borbu za slobodu. Njegov bataljon se hrabro borio, mnogi su heroji izginuli, žao mu bješe drugova. Čuo sam gde kaže "kamo sreća da sam poginuo". "Na mene neće zrno". Bijaše gotov da se ponovo vrati u grad Pljevlja. Dolazimo u s. Adroviće, tu se nalazi štab crnogorskog odreda. Pronose vijest da će da se formira "Proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada", koja će imati zadatak da ide za Srbiju i Bosnu gde će nanositi neprijatelju udarce. Neki hoće, neki neće, neki se grupišu idu svojim kućama.
Bataljon "18 oktobar" — Piperi — Bratonožići i Kuči, vodili borbu na Jabuci između Pljevalja i Prijepolja, imao sjajne uspjehe, pored mnogih mrtvih i ranjenih bilo je zarobljeno 72 Talijana koje sam našao u s. Adroviće, pa se vratio u s. Ljeljanicu kod Pljevalja.
2. decembra (utorak) iz s. Ljeljanice otišli na položaj kod samog Pljevlja, gađali u samu varoš na Talijane, gde se je moja prva četa razbjegla, otišla kući u s. Ljeljanicu.
3. decembra (sreda). Iz s. Ljeljanice otišao u s. Adroviće tražeći nekoga iz moje jedinice, pa kada nikoga nisam našao, otišao sam na Jabuku, gde sam se priključio bataljonu "18. oktobra" — Piperskom — Kučko—Bratonoškom, gde smo bili na zasedi na putu zvanom "Savin lakat". — Gde smo imali uspjeha, u borbi ubili oko 20 Talijana, zarobili 8, među njima i jednog sanitetskog oficira.
...

(Iz dnevnika Milije Vlahovića
Napomena: 26. februara 1942. poginuo u napadu na Ulog kod Kalikovika.)
gorran2 gorran2 03:17 19.06.2009

Prozor - strategijska pozadina

Polazeći od iskustava narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji, Vrhovni štab, a i mnogi drugi štabovi nezavisno, razvili su sopstvenu originalnu strategiju koja je bila spoj sveprisutnog gerilskog rata sa vođenjem kompleksnih operacija uz koncentrisanje znatnih snaga.
Osnovni princip je bio ofanzivnost.
Budući da je neprijatelj bio mnostruko brojniji, i raspolagao stotinama puta većom vatrenom moći, uporno frontalno branjenje slobodnih teritorija pokazalo se kao pogrešna i gubitnička strategija. U situaciji definisanih frontova, zahvaljujući svojoj vatrenoj premoći, neprijatelj je mogao da nasilnim izviđanjem ustanovi partizanske položaje, i onda ih sistematski uništava sa bezbedne udaljenosti, ne rizikujući sopstvene snage.

Jedino rešenje bilo je u sveprisutnosti gerilskog rata na komunikacijama, protiv transporta, postrojenja i straža, kombinovanom sa operacijama zauzimanja većih garnizona i stvaranjem slobodnih teritorija u što više delova zemlje.

Tako bi neprijatelj bio nateran da koncentriše snage za rešavanje sopstvenih problema, i strateški bi bio nateran na defanzivu.
U slučaju ofanzive - koncentracije nadmoćnih neprijateljskih snaga u jednom delu zemlje, ispravan odgovor bio je prenošenje borbe i stvaranje novih žarišta u drugim delovima.

Suština je u tome da se neprijatelju moraju nametati problemi, i to što veći, i to bržim tempom nego što on može da ih rešava.

Time se, između ostalog, smanjivala mogućnost sistematskog čišćenja zaposednutog terena od strane neprijatelja i zločina nad stanovništvom, budući da je on bivao prisiljen da se neprekidno prebacuje sa jednog mesta na drugo, da bi parirao partizanskoj ofanzivnosti.

Tokom operacije Weiss I (20.I - 15.II 1943.) NOVJ je možda čak i suviše koristila frontalno suprotsavljanje neprijateljskom nadiranju (doduše sa priličnim uspehom).

Vrhovni štab odlučio je da ne ponovi tu grešku. Ustanovivši pipreme za nastavak neprijateljske ofanzive (Weiss Ii je trebalo da počne 25. februara), Vrhovni štab je rešio da preduhitri neprijatelja, i započne svoju ofanzivu, i to ranije.

Ta ofanziva trebalo je da unapred obesmisli neprijateljski cilj (zaposedanje teritorije između Drvara i Neretve), prebacivanjem težišta partizanskih dejstava istočno od Neretve, u istočnu Hercegovinu, Crnu Goru i Sandžak.

Iako je 2. divizija već bila u naletu koji je korespondirao sa ovim planom (9-10. II zauzela je Imotski i Posušje), za pravi početak ofanzive NOVJ može se smatrati 15. februar.
gorran2 gorran2 03:18 19.06.2009

Zašto Prozor?

U Prozoru je od aprilskog rata bio italijanski garnizon.
Polovinom 1942, vlasti NDH su poverovale da im je "država" nešto ojačala, pa su "Zagrebačkim sporazumom" juna 1942. dobili od italijana kontrolu nad jednim brojem garnizona, među kojima je bio i Prozor.

13.07.1942. ojačana 3. proleterska brigada razbila je posadu od tri čete ustaša i zauzela Prozor. Nakon toga, neko vreme Vrhovni štab boravio je u Prozoru.

Nakon što se u avgustu težište ofanzive proleterskih brigada pomerilo na zapad, Italijani su preduzeli operaciju ponovnog zauzimanja Prozora (operacija ALFA). Za ovu operaciju angažovali su 2.100 četnika pod komandom Petra Baćovića.

U dolini Rame, na pravcu italijansko-četničkog nastupanja, nalazio se u to vreme samo 3. (Mostarski) bataljon 10. hercegovačke. Drugi bataljoni bili su suviše udaljeni da bi se mogli efikasno upotrebiti.

Štab brigade, ocenivši da Mostarski bataljon još nije dovoljno vojnički sazreo da prihvati odbrambenu bitku protiv mnogostruko nadmoćnijeg neprijatelje, i da bi time rizikovao da bude razbijen, naredio je njegovo povlačenje.

Tako su Italijani, zajedno sa četnicima, bez borbe nastuili dolinom Rame i zauzeli nebranjeni Prozor. Pri tome su, prema italijanskom svedočenju, četnici počinili pljačke, paljevine i masakr u kojem je izgubilo život 700 civila.

Od tada su Petra Baćovića smatrali za nezamenljivog saveznika.

S druge strane, Mostarski bataljon je kasnijim borbama dokazao neosnovanost podozrenja štaba brigade, i afirmisao se kao jedna od najboljih jedinica NOVJ.

U zimu 1942. Prozor se ponovo našao u centru pažnje.

Za planirani prodor na istok, Vrhovnom štabu NOVJ kao najprirodnija se nametalo područje između Sarajeva i Mostara, velikih i dobro branjenih centara. Otprilike na podjednakoj udaljenosti između Sarajeva i Mostara, nalazila se glavna prepreka: na liniji Prozor - Rama - Ostrožac - Konjic, sa garnizonom Jablanica nešto južnije, u zahvatu operacije, nalazio se niz italijanskih otvrđenih garnizona divizije "Murđe".

Njihovo uništenje nametnulo se kao sentralni zadatak koji bi omogućio prodor na istok. Taj zadatak dodeljen je Trećoj diviziji, dok je Prva imala zadatak da obezbedi zonu operacija sa severa, iz pravca Sarajeva, a Druga iz pravca Mostara.

Prozor je bio prvi u nizu.
gorran2 gorran2 03:19 19.06.2009

Odbrana Prozora

Italijanske snage u Prozoru su, prema prikupljenim obaveštajnim podacima, imale oko 700-800 vojnika iz sastava divizije "Murđe". Kasnije se pokazalo da su te neprijateljske snage bile znatno jače. Pored velikog broja teških mitraljeza i ostalog pešadijskog naoružanja, (kompletan bataljon pešadijski divizije "Murđe" ) Italijani su imali delove artiljerijskog puka divizije: bateriju haubica 100 mm, dva protivkolska topa 47 mm, četiri minobacača 81 mm i nekoliko teških minobacaca, i oklopnih jedinica divizije: 20 lakih tenkova i 12 oklopnih transportera.

Neprijatelj je izvanredno organizovao kružnu odbranu Prozora. Imali su 29 betonskih bunkera, a u međuprostorima izgrađeni su zemljani bunkeri, kao njihova dopuna. Ispred i između bunkera bila je postavljena žičana prepreka u jednom redu. Na žicu su stavljena razna zvonca, klepetuše - kutije od konzervi. Pri najmanjem dodiru žice sve bi zvonilo. Taj znak signaliyirao bi lokaciju i aktivirao bi pripremljenu vatru.

Na taj znak italijanski vojnici su otvarali paklenu vatru iz svih vrsta oružja. Veoma precizno su isplanirali zaprečnu vatru iz svih oružja i oruđa, tako da ni jedan metar zemljišta ispred i između bunkera nije ostao netučen vatrom. Vatra iz bunkera bila je tako planirana i međusobno povezana da je štitila prilaze susednom bunkeru.

Italijanska vojska u WW2 patila je od jednog bitnog problema: vojnicima je nedostajala hrabrost i motivacija da izdrže na liniji vatre, i da nastave organizovano dejstvo, tako da su njihove snage u otvorenoj borbi bile veoma ranjive i osetljive.
Međutim, s druge strane, italijanske vojne škole bile su odlične, i proizvodile su, sa strukovne strane, izuzetno kvalitetan oficirski i podoficirski kadar. Po pitanjima utvrđivanja, organizovanja zaprečne vatre, koncentrisanja i preciznosti vatre teških i automatskih oruđa - dok se sami ne nađu pod vatrom - bili su nenadmašni.


Tako su od Prozora nakravili pravo udžbeničko utvrđenje kojem se ni sa koje strane ne može prići bez trpljenja organizovane, precizne i guste vatre.

Problem koji se postavio pred štab 3. divizije sastojao se dakle u tome: kako što brže savladati brisani prostor i žičane prepreke, i dohvatiti se prvih koća, odakle bi iz relativnih zaklona mogli da uzvrate vatru, čime bi poremetili italijanski vatreni sistem.

Štab 3. divizije razradio je plan napada na Prozor. Svaka brigada sačinjavala je napadnu kolonu na svom pravcu napada.
Desnu napadnu kolonu obrazovala je 1. dalmatinska brigada, koja je napadala iz rejona sela Šćita opštim pravcem: Gradina (kota 1057) - selo Paljike - Prozor, sa zadatkom, da uz podršku artiljerije probije neprijateljsku odbranu u rejonu sela Paljike i da u sadjejstvu, levo sa 5. crnogorskom, desno sa delovima 10. hercegovačke brigade, očisti varoš od neprijateljskih snaga. Po likvidiranju neprijatelja u Prozoru da produži nastupanje preko sela Borovnice u pravcu sela Luga.
Srednju napadnu kolonu obrazovala je 5. crnogorska brigada, koja je napadala na pravcu Makljen - selo Gmići - severozapadni dio grada sa zadatkom probijanja neprijateljske odbrane na pravcu napada i da u sadjejstvu sa 1. dalmatinskom i 10. hercegovačkom brigadom očisti grad od neprijateljskih snaga.
Za podršku jedinica formirana je artiljerijska grupa od diviziona Vrhovnog štaba i jedne baterije 3. divizije. Zadatak artiljerijske grupe je bio da za vreme artiljerijske pripreme neutrališe neprijateljsku artiljeriju u rejonu Agaja (na sjevernoj ivici grada). Poslije neutralisanja neprijateljske artiljerije da prenese vatru u centar grada. Štab artiljerijske grupe odredio je dva protukolska topa za neposrednu podršku bataljona 1 dalmatinske brigade. Ovi topovi poslužili su za gađanje betonskih bunkera u rejonu sela Paljike.

Početak napada određen je za 15. februar 1943. u 21 čas.
gorran2 gorran2 03:19 19.06.2009

Prozor - kako?

Tokom 20 meseci rata komande i jedinice NOV razvile su neku vrstu doktrine o napadima na neprijateljske garnizone. Ukratko, karakteristični elementi te doktrine bili bi:

1. Iznenađenje. S obzirom na neuporedivo veće neprijateljske resurse u pogledu žive sile, kao i transportnih kapaciteta, bilo je veoma poželjno prikriti od neprijatelja koncentrisanje snaga za napad, kao i neko vreme pred napad obustaviti aktivnosti u okolini, da se ne bi izazvalo dovlačanje dodatnih neprijateljskih snaga pred napad..

2. Energičnost. S obzirom da se taktička prednost u okviru opšteg odnosa snaga mogla na mestu napada održati samo relativno kratko vreme, bilo je poželjno da se napad odvija što je brže moguće, da se što pre dopre do ključnih tačaka odbrane i da se one što brže likvidiraju. S obzirom da je neprijatelj u pravilu raspolagao velikom vatrenom moći, dnevni napadi su predstavljali rizik, pa su napadi po pravilu počinjali u ranim večernjim časovima, da bi se ostavilo što više vremena da se glavne vatrene tačke odbrane likvidiraju u toku noći.

3. Izolacija. Bilo je neophodno obezbediti napadnim grupama dovoljno vremena za likvidiranje odbrane. Pošto su napadi u pravilu izazivali slanje borbenih kolona iz obližnjih garnizona u pomoć napadnutom, od ključnog značaja bile su snage odvojene za odbijanje ili zaustavljanje ovih prodora. Često su te snage za izolaciju prevazilazile po snazi one određene za likvidaciju odbrane. Ponekad je napad na utvrđeno mesto bio samo demonstrativnog karaktera, a glavni cilj operacije bio je u postavljanju zasede i tučenju kolona koje pokušavaju da pruže pomoć.

4. Infiltracija. U pravilu se neprijateljska odbrana sastojala od periferijske linije bunkera i bodljikave žice, i središnjih utvrđenih tačaka na kojima je bila razmeštena artiljerija, veza i komanda. Ova dva dela odbrane bila su u međuzavisnosti, i najpoželjnije je bilo napasti ih oba udjednom. Pokazalo se najuspešnijim da se, ukoliko postoji mogućnost, jedan broj snaga (na primer snaga) tajno infiltrira u utvrđeno mesto, i počne napad na unutrašnje objekte odbrane istovremeno kad glavnina počne napad na spoljašnju liniju.

5. Koncentracija i istiskivanje. Već posle prvih pokušaja, partizanske jedinice su došle do posebno zanimljivog pronalaska. Naime, ako bi mesto bilo napadnuto sa svih strana odjednom, neprijatelj bi bio primoran na odsudnu borbu iz utvrđenih objekata, što je, s obzirom na uobičajen nedostatak artiljerije, uvek zahtevalo vremena, žrtava i napora. Zato su planovi napada uvek uključivali ostavljanje neprijatelju otvorenim jednog pravca za evakuaciju. Time se umanjivala odsudnost i odlučnost odbrane. Na taj pravac za prinudnu evakuaciju postavljane su po dubini zasede koje su trebale da tuku i unište neprijatelja na otvorenom, što je u pravilu lakši zadatak od likvidacije utvrđenja.

Osim toga, postojao je još jedan, možda najvažniji princip, iako doduše neformalnog karaktera:

Samoinicijativa, improvizacija i snalažljivost na terenu, u kombinaciji sa dobrim vezama i kvalitetnim jedinicama. Ni najbolji plan nije u stanju da predvidi sve mogućnosti, i tokom bitke redovno dolazi do neočekivanih i iznenađujućih obrta, na koji se može odgovoriti samo samoinicijativom, čvrstinom i energičnošću jedinica.

Prozor februara 1943. dozvoljavao je primenu samo jednog dela ovih principa.

Neprijatelj je par dana pre napada postao svestan koncentrisanja snaga NOVJ, tako da je tajnost bila kompromitovana. Takođe, mesto je bilo izuzetno pedantno utvrđeno, što je onemogućilo tajnu infiltraciju. Izolacija je bila olakšana jer je Prozor bio istureni garnizon, sa samo jednom vezom sa svojom bazom - preko kanjona Rame, prema Jablanici, Ostriošcu i Konjicu. Sa druge strane, od Bugojna, gde su bili Nemci i ustaše, nalazile su se jake snage NOVJ, tako da to nije bio problem 3. divizije.

S obzirom na limitiranu mogućnost komuniciranja prozorskog garnizona, primenjen je princip broj 5. Nije bilo tajna da će, kad bude potisnut, prozorski garnizon pokušati da se probije dolinom Rame. Budući da je taj put davao idealne mogućnosti za postavljanje zaseda, ocenjeno je da je za zatvaranje tog puta - i odbijanje eventualnog pokušaja pomoći od strane drugih garnizona - dovoljan jedan bataljon. Taj zadatak je dodeljen 1. bataljonu 10. hercegovačke brigade, koji je postavio zasedu na najpogodnijem mestu, kod Marine pećine u dolini Rame.

Budući da je spoljna linija odbrane neprijatelja bila veoma jako utvrđena i dobro organizovana, štab Divizije naložio je žtabovima brigada da podele svoje snage u dva ešalona, pri čemu bi prvi ešalon imao zadatak da stvori otvore u spoljnoj liniji odbrane, kroz koji bi se zatim drugi ešalon infiltrirao u dubinu grada i u pozadinu ostalih bunkera.

Prve noći, međutim, napad je završen neuspehom. Jedino su bataljoni Prve dalmatinske u značajnoj meri izvršili zadatak, ali i to prekasno, tako da je štab Divizije pred zoru naredio izvlačenje iz borbenog kontakta.

Osim toga, jedan događaj iz prve noći pokazao se značajnim za dalji tok napada. Naime, jedna četa Mostarskog bataljona 10. hercegovačke pronašla je pred zoru put ua infiltraciju. Radilo se o dubokom potoku, koji je bio zaprečen višerednom bodljikavom žicom. Na obalama su bili bunkeri. Pošto žica nije dosezala do dna udubljenja, Italijani su na dno nagurali trnja. Budući da je samo dno useka bilo u mrtvom uglu (nije bilo izloženo vatri ni iz jednog, ni iz drugog bunkera) četa Mosarace uspela je da se provuče ispod žice - sva isečena i raskrvavljena, ali bez gubitaka i sposobna za borbu.

Tako je prvi napad do neke mere poslužio i kao nasilno izviđanje. Sledeće noći, 16/17. II, ove uočene slabosti su iskorišćene. Kroz usek potoka odmah se infiltrirao ceo Mostarski bataljon, bataljoni 5. crnogorske takođe su uspeli da otvore breše u odbrani na svom sektoru, i već posle 3 sata orbe, odbrana je počela da popušta. Među braniocima nastao je haos, nered i panika.

Oni koji su se izvukli i organizovali, formirali su oklopno-motorizovanu kolonu za proboj.

Nju je dočekao i "obradio" Prvi Desete.
gorran2 gorran2 03:19 19.06.2009

Prozor - prvi napad

Štab 1. dalmatinske brigade je odlučio da napad izvrši sa 2. i 3. bataljonom i jednom četom 1. bataljona, a da 1. bataljon bez jedne čete i 4. bataljon zadrži u brigadnoj rezervi. Glavni udar usmeren je na pravac sela Paljike sa zadatkom da probiju neprijateljsku odbranu u rejonu tog sela, a zatim produže sa napadom u centar grada.
Odbrana se sasotjala od sistema bunkera koji je pokrivao vatrom brisani prostor ispred sebe, koji je bio zaprečen bodljikavom žicom. Prilazno područje bilo je takođe pokriveno projektovanom artiljerijskom vatrom sa artiljerijskih položaja u gradu.

Štabovi su borcima dali zanimljive instrukcije za juriš preko bodljikave žice: Pred kretanje na juriš, predviđeno je da jurišne grupe poskidaju šinjele, presaviju ih, i nose pod miškom, te da ih prebace preko bodljikave žice, i da ih zatim iskoriste kao platformu za prebacivanje preko žice.

Raspored bataljona u napadu je bio:
Drugi bataljon je napadao sa polaznog položaja: kota 799 u pravcu Mlake - kota 703, zahvatajući cestu sa obe strane. Zadatak bataljona je bio da u sadejstvu sa 3. bataljonom probije neprijateljske odbrambene položaje u rejonu Mlake, a zatim da produži sa napadom u pravcu kote 703 i da sadejstvuje sa jedinicama 5. crnogorske brigade u oslobođenju severozapadnog dela grada.
Treći bataljon dejstvovao je sa polaznog položaja između kote 799 i 1059 u pravcu selo Paljika - centar varoši, sa zadatkom da u sadejstvu sa 2. bataljonom i jednom četom 1. bataljona probije odbranu neprijatelja u rejonu sela Paljike, a zatim da produži napad u centar grada i u sadejstvu sa 2. bataljonom očisti taj dio grada od neprijatelja.
Prva četa 1. bataljona napadala je desno od 3. bataljona na pravcu Kolivret (kota 1174)-bezimeni potok - južni dio grada. Zadatak čete je bio da sadejstvuje sa 3. bataljonom u proboju neprijateljske odbrane u rejonu sela Paljike i da štiti njegov desni bok.

Ostala dva bataljona nalazila su se u brigadnoj rezervi: 1. bataljon u rejonu sela Ploče, a 4. bataljon u rejonu sela Podbor.

Artiljerijska grupa sa vatrenih položaja Ripci otpočela je sa vatrenom artiljerijskom pripremom u određeno vreme i 15 minuta tukla vatrene položaje neprijateljske artiljerije.
Čim je naša artiljerija otvorila vatru, Italijani su reagovali otvaranjem vatre iz svih raspoloživih oružja i oruđa ispred svojih odbrambenih položaja. Čete su krenule u predviđeno vreme u napad i podilazile neprijateljskim položajima. Nadirale su iako je neprijatelj otvarao na njih paklenu puščanu i mitraljesku vatru. Juriši su vršeni u grupama, koje su ostali borci za to vreme pokrivali vatrom. Oko bunkera se razvila žestoka borba. Italijani nisu napuštali bunkere, već su otvarali ubitačnu mitraljesku vatru, nastojeći da odbiju napad. Bilo je vrlo teško približiti se bunkerima na domet ručnih bombi. Značajno je bilo neutralisati vatru u jednom bunkeru pa da nastane breša u sistemu neprijateljske mitraljeske vatre.

Nakon višesatne borbe, bataljoni Prve dalmatinske konačno su uspeli da naruše liniju odbrane.
Dejstva dva protivtenkovska oruđa nisu bila naročito efikasna. Topovi su bili malog kalibra i nisu mogli da ruše betonske bunkere, ali su ipak uspeli gađanjem u puškarnicu da neutrališu vatru jednog bunkera što je omogućilo četama 3. i 2. bataljona da probiju neprijateljsku odbraniu u rejonu sela Paljike i da zauzmu nekoliko bunkera. Kao primer izvanredne hrabrosti, snalažljivosti i odlučnosti treba istaći da je komandant 3. bataljona Petar Radević uzeo štit od teškog mitraljeza "švarcloze" nosio ga ispred sebe i išao prema otvorima bunkera iz kojeg je mitraljez neprijatelja neprekidno gađao, sledili su ga mitraljezac Prnjak, desetar Ševo, Ivan Košćena i drugi. Zahvaljujući tome zauzet je prvi bunker i potom sledeći, i time otvoren put za ulazak 3. bataljona u grad. Ovim je bila probijena neprijateljska glavna odbrambena linija u rejonu sela Paljike. Čete 2. i 3. bataljona, posle proboja italijanske odbrane, izbile su do reke Prozorčice i produžile napad na grad. Borci 3. i 2. bataljona su zaplenili šest mitraljeza i velike količine municije. Četa 1. bataljona probila se niz bezimeni potok kod džamije u jugoistočnom delu grada. Time su bataljoni 1. dalmatinske brigade izvršili glavni dio zadatka jer su uspele da probiju glavnu odbrambenu liniju neprijatelja.

Međutim, noć je već bila pri izmaku.

Peta crnogorska i 10. hercegovačka brigada, uspele su da likvidiraju nekoliko bunkera i utvrdenih položaja, ali su zadržane i zaustavljene dobro organizovanom neprijateljskom vatrom. Njihov napad zapao je u krizu, i štabovi tih brigada su sugerisali su štabu Divizije da se jedinice povuku pred zoru na polazne položaje.
Štab divizije prihvatio je procenu da su njihovi dalji napadi bezizgledni, i ocenio uspeh Prve dalmatinske nedovoljnim da se garnizon dokrajči . Pošto je bilo negomuće zadržati iste položaje preko dana, gde bi bili na meti italijanskoj velikoj vatrenoj moći, naređeno je povlačenje na polazne položaje.
Štab Prve dalmatinske brigade, štabovi brigada, i borci brigade, bili su frustrirani ovom odlukom. Desetine njihovih drugova, mrtvih ili tepko ranjenih, još su bili zapleteni u bodljikavoj žici. Štab divizije međutim nije uvažio njihove proteste. Tada je štab brigade naredio svojim bataljonima da povuku glavninu svojih jedinica na polazne položaje ali da ostave svoje delove u zauzetim bunkerima, kako bi olakšao sledeći napad. Međutim, pošto je štab 3. divizije izvešten o odluci , smatrao je to suviše riskantnim, pa je i to zabranio. Naredio je štabu brigade da povuče ostavljene delove iz bunkera, s tim da se čitavi zaplenjeni materijal iznese iz bunkera, a da se bunkeri unište. Ti betonski bunkeri nisu mogli da se unište jer nije bilo eksploziva, tako da su ih Italijani ponovo poseli.

Nevoljno, bataljoni su se izvukli iz grada i povukli na polazne položaje, gledajući svoje drugove koje nisu uspeli da izvuku na bodljikavoj žici.

U monografiji Prve dalmatinske, pored imena 50 boraca piše "poginuo u borbi kod Prozora 1943". Ranjenih je bilo oko 80.
gorran2 gorran2 03:20 19.06.2009

Noćas Prozor mora pasti

u pripremi
gorran2 gorran2 21:43 20.06.2009

x

x
gorran2 gorran2 21:43 20.06.2009

Druga noć na Prozoru, Peta crnogorska

Smirila se noć oko Prozora i počeo dan. Nekoliko kilometara odmakli su partizanski bataljoni od njega. Tužni su borci, tužni kada moraju da se povlače a nisu izvršili zadatak. Drugo je to kada uspiješ, makar sjutra morao da napustiš osvojeni položaj, ako je tako predviđeno ili procijenjeno da je bolje. Napuštaš ga kao pobjednik. Ali ovako, ne. Jer si pobijeđen. Bilo je otpora pri povlačenju. Bunili su se borci koji su se dohvatili grada. Najteže je bilo Dalmatincima. Oni su najdalje bili prodrli i mnogo ih je izginulo. Ali ono što se ne vidi iz osvojene kuće, vidi se sa osmatračnice čitave bitke.
Ostao je na položaju samo jedan bataljon Hercegovaca, onaj što je zatvarao put ka Rami.
Gorak je ukus neuspjeha. Povratak tužan i težak. Dan će proteći u odmoru i razmišljanju o prošloj noći. Da njeno iskustvo i gorčina doliju snagu onoj što dolazi...
Druga noć što je nalik na pakao. Ove druge noći — Prozor mora pasti. To je izravno, direktno naređenje vrhovnog komandanta druga Tita. A kada tako nešto on kaže, onda je stvar više nego ozbiljna, onda se odlučuje nešto veliko, značajno. Ove noći će se ginuti, i izginuti možda, ali cijene pobjeda više nema. Bilo kako bilo, makar Treća divizija ostala sva na njemu, Prozor će morati pasti. Situacija je takva.
Teža nego juče. Nijemci nadiru iz raznih pravaca. Oko Šćita i tamo do sela Ravnog nekoliko hiljada ranjenika čeka da prođe putem koji vodi kroz Prozor.
Titovo naređenje je prenijeto svim borcima. Sava je dodao da je neprijatelj našim ranjenicima podnio nož pod grlo. Svi borci znaju na čemu su. A svako za sebe, makar duboko zapretan, nosi jedan strah od noći što dolazi. Ne strah da neće izdržati, već onaj drugi: da li će odlučnost i volja, koja neće znati za uzmak, biti dovoljne da se uspije.
Pao je mrak. Kiša raskvasila puteve, one iste kojima su borci već išli ka utvrđenom logoru neprijateljevom.
Niko nije znao te noći da je i talijanskom garnizonu stiglo naređenje slično onom koje su dobile jedinice Treće divizije. Istog dana, čak, komandant divizije "Murđe" naredio je komandantu prozorske posade da se drži do kraja i uputio mu jednu motorizovanu kolonu iz Konjica, da pojača garnizon.
Peta brigada je napadala istim pravcem. Ništa se nije izmijenilo sem jedinice u rezervi. I to još, što su joj borci Prve proleterske poslali u pomoć jedno teže oruđe — haubicu. Od posljednje okuke pred Prozorom, na oko kilometar daljine od grada, ispregli su konje koji su vukli haubicu. A onda su je polako gurali naprijed, do pred sam Prozor.
Pucaju topovi iz Prozora, iz predostrožnosti, da plaše. Ko zna šta misli prozorska posada? Je li joj uspjeh ulio samopouzdanje ili strah? Nisu li, možda, postali manje budni?
Teško je pohvatati konce velike bitke što se brzo zametnula i razgorjela u kišnoj noći. Opet je plameni obruč opasao Prozor. Borba se vodi oko grada, na njegovim prilazima, oko bunkera. Veza se zbog mraka i kiše teško održava, pa niko, sem po vatri, ne može sigurno pratiti šta se dešava. Ni talijanske rakete ne mogu obasjavati teren pred bunkerom kao prošle noći. Slilo se sve u zaglušnu huku, što ječi i urla i razbija noć. Bombaši i puškomitraljesci krče put drugovima. Ka bunkerima pužu kroz blato, negdje s uspjehom, negdje bez izgleda na to.
Ko bi mogao sastaviti mozaik velike bitke koju skriva noć?
Peta je i noćas na pravcu glavnog udara. Bunkeri su tako "podijeljeni" njenim bataljonima da nikom ne bude krivo.
Sa raznih strana čuju se uzvici "ura", "naprijed".
Teško je vjerovati da su to one iste bodljikave žice i oni isti bunkeri. Ove noći mnogo su ranjiviji, nestaju, padaju.
Najveće iznenađenje vjerovatno su doživjeli borci Trećeg bataljona Pete. Pred jednom njihovom četom na omanjem uzvišenju kočoperio se betonski bunker s velikom kupolom. Prvo su k njemu prišli bombaši, ostali su zauzeli položaje na groblju. Dva duga sata su tu. A bombaši mile preko čistine. No njihove bombe su slabe da naškode betonu bunkera. Otvori su uzani da bi ih kroz njih ubacili unutra. A iz bunkera sipa vatra, ubitačna i precizna. Od jedne grupe ostao je živ samo Simo Eraković, ali i on bez očiju i sa slomljenim rukama. Vraća se i vođa grupe bombaške Pero Roganović, teško ranjen.
Četvorica boraca Trećeg bataljona polaze ka bunkeru. Upadaju u rov pun blata i vode. Umjesto iz bunkera, na njih sipa vatra sa strane. Ranjen je komesar čete Janko Burić. Pristiže i druga četvorka. Talijani odmah raniše drugaricu Stanku Ramović. Pogibe začas i hrabri Dalmatinac Jovo Bilanović, u trenutku kada se grudima izvio iznad rova, s puškom okrenutom prema bunkeru. Neprijatelji su na njega osipali vatru i dalje; ličio je na borca koji se sprema na skok. Pristižu novi borci u rov.
Tada je bljesnulo nešto iznenada, zasjenilo za trenutak borce, a zaglušna eksplozija u vrh kupole bunkera zatalasala je vazduh.
To je haubica koju su poslali proleteri! Komandant brigade je dopremio na stotinak metara pred velikim bunkerom, i nišaneći kroz cijev postigao je pun pogodak. Četa pred bunkerom, kao na krilima vjetra, pošla je u svoj najljepši juriš. A Talijani su bježali iz bunkera, koliko ih noge nose.
U to vrijeme već su se vodile borbe u gradu. Tamo na pravcu Četvrtog bataljona borci su likvidirali neke bunkere, pa su komandant i politički komesar bataljona uveli kroz brešu cijelu jedinicu u Prozor, ostavljajući za sobom najtvrđi bunker. Na tom pravcu bila je bombaška grupa koju je vodio Gojko Radović. Tražeći je, komesar čete našao ju je kako se mirno odmara. Začudio se i upitao:
— Gojko, šta to znači? A on mu, stari šaljivdžija, ozbiljno odgovori:
— Dva bunkera smo na ovaj način likvidirali, pa sad primjenjujemo istu taktiku i za ovaj treći.
A "taktika" je bila u tome da bombaši ćute, pa kad se iz bunkera dobro ispucaju, tek onda nastupaju... Tako je i bilo.

(iz spomen-zbornika Pete proleterske)
gorran2 gorran2 21:47 20.06.2009

Deseta hercegovačka na Prozoru

U selu Voljevcu održano je divizijsko savjetovanje. Komandant divizije Pero Ćetković saopštio nam je, kao strogo povjerljivo, odluku Vrhovnog štaba da se napadne i oslobodi Prozor.
"Bataljone treba dobro da pripremimo", veli nam Pero. "Jer, ovako umorni i gladni ne smijemo se upuštati u akcije i napadati tako jako utvrđenje kao što je Prozor".
Poslije savjetovanja komandant divizije otišao je u Vrhovni štab da bi dobio podrobniji plan za ovu operaciju.
Po povratku iz Vrhovnog štaba sazvao je opet štabove brigada. Ovog puta, na savjetovanje smo došli bolje pripremljeni. Bili smo određeniji i znali šta hoćemo. Otkako imamo diviziju, evo već više od dva mjeseca, imali smo velikih borbi, ali komandant nikada ranije nije bio toliko zabrinut i ozbiljan kao sada. Kratkim i sažetim rečenicama opisao nam je naš položaj i zadatke naše glavnine operativne grupe.
"Otpočela je ofanziva velikih razmjera, na našu slobodnu teritoriju" — kaže nam komandant Cetković. — "Velike njemačke snage nadiru od Banije, Bihaća, Bosanskog Petrovca, već su stigle prema Livnu i Glamoču. Naše jedinice pružaju im žilav otpor. Najveće teškoće, našim snagama, su veliki broj ranjenika i tifusara, kao i narod koji se povlači pred njemačkom ofanzivom. Naš pravac napada je Prozor — dolina rijeke Rame — preko Neretve — Boračkim jezerima, sjeverna Hercegovina — u pravcu Crne Gore. Njemačka komanda, izgleda, ima namjeru da nas u kanjonu Neretve i Rame uništi, zato na ovom sektoru koncentrišu velike njemačke, talijanske, četničke, ustaške i domobranske snage."
"Naša divizija dobila je zadatak" — kaže dalje komandant — "da sa svim svojim snagama napadne i oslobodi Prozor, dolinu Rame, izvrši prelaz preko Neretve i dejstvuje u pravcu Konjica a i Boračkih jezera. Ovo je, drugovi, najteži zadatak koji je dobila naša divizija od njenog formiranja do danas. Prozor je najutvrđenije neprijateljsko uporište koje smo do sada napadali, zato moramo uložiti sve svoje snage da ga oslobodimo i na taj način da omogućimo izvršenje plana Vrhovnog komandanta o prelazu Centralne bolnice i ostalih naših jedinica preko Prozora".
Na savjetovanju smo donijeli zaključak da se održe konferencije po bataljonima i brigadna savjetovanja rukovodilaca. Trebalo je da upoznamo borce i rukovodioce sa težinom, važnosti i ozbiljnosti ove akcije.
Stab divizije i štabovi brigada prikupili su dosta podataka o snazi neprijatelja. Svaki čas stizali su nam novi podaci koji su upotpunjavali našu sliku o snazi Talijana u Prozoru i njihovoj savršeno izgrađenoj odbrani.
Primicala se ugovorena noć za napad. Više ni najmanje nismo sumnjali u to da su Talijani ovdje zaista koncentrisali velike snage, da raspolažu sa velikim naoružanjem i rezervama i da su se odlično utvrdili. Svi izvještaji koje smo dobavili sla-gali su se da su u Prozoru dijelovi talijanske pješačke divizije "Murđe", nekoliko baterija brdskih topova i tvrđavskih haubica, veliko skladište municije i ostalog materijala. Oko Prozora, na svim istaknutim tačkama, izgrađeni su bunkeri od armiranog betona i sve to opasano sa dva-tri reda bodljikave žice. Osim jedinica u Prozoru, Talijani raspolažu sa jakim snagama u Rami, Jablanici i Ostrošcu, koje drže čitav tok Neretve i vrlo brzo mogu u Prozor da bace svoja pogačanja.
Sastavljamo zapovijest za bataljone, biramo najpodesnije pravce i najvažmje objekte i uporišta. Sjetih se tada mog posljednjeg boravka u ovim selima, kuda je trebalo da prođemo. Jesenas, kad sam bio ovdje u blizini Prozora s jednim bataljonom, tek su Talijani bili zauzeli grad i odmah su počeli grozničavo da ga utvrđuju. Seljaci su tada govorili:
— Teško ćete ga vi partizani više ikad zauzeti. I sada oni isti ljudi naslućuju otprilike šta spremamo i zamišljeno vrte glavama. Kažu nam:
— Dabogda, dabogda, da ga zauzmete. Ali, teško je vjerovati!
Komandant divizije još jednom nas je obišao. Toga dana, 15. februara 1943. godine, u 21 sat naveče, trebalo je da počne juriš brigada na utvrđeni Prozor. Neprijatelj se pripremio i počeo veliku ofanzivu na našu slobodnu teritoriju, kako je neprijatelj nazivao "Titovu državu". Juče smo dobili vijesti da je Druga divizija, zajedno sa Devetom dalmatinskom divizijom, oslobodila Posušje, zatim Imotski.
I tako, pošli smo na položaje pred samim gradom. Još jednom smo pred borbu obišli borce, komandire i komesare. Objašnjavali smo im značaj predstojećeg juriša.
"Noćas moramo pokazati odlučnost, upornost, požrtvovanje i spremnost. Moramo zauzeti Prozor" — strujalo je kroz bataljone.
Bila je mutna i mračna zimska noć, puna snijega koji pada pomiješan s kišom i odmah se topi, iako se čini da je sve smrzlo. Naprežemo oči da kroz tamu vidimo Talijane.
Očekujemo kad će da grunu naši topovi. Od Vrhovnog štaba poslat nam je artiljerijski divizion. On je najprije trebalo da stupi u akciju. U divizionu je desetak haubica i desetak topova. I borci su znali da artiljerija treba da udari po bunkerima i po gradu. I mnogo su pri napadu očekivali pomoć od tog diviziona.
Artiljerijska vatra počela je nešto kasnije nego što je bilo ugovoreno. Talijani odmah odgovoriše. Prosuše plotune iz svojih mnogobrojnih oruđa, ne misleći gdje gađaju i ne pokušavajući da traže metu. Začas je plamtjelo svuda oko Prozora.
Imali smo dobru vezu s bataljonima i svakog časa uvid u tok akcije. U početku, izgledalo mi je da sve ide u redu i da ćemo do zore zaista biti na ulicama Prozora. Ali, već poslije dva-tri sata, borba poče da jenjava. Počeše da stižu izvještaji o grozničavom otporu Talijana.
Poslije ponoći bilo nam je jasno da se vrlo lako može desiti ono čega smo se pribojavali i ono što su seljaci iz okolnih sela naslućivali. Istina, oko Prozora i dalje jednako ključa. Naročito se vatra pojačava na istočnoj strani, prema Šćitu. Tamo je Prva dalmatinska. Mostarski bataljon izvještava da je jedno njihovo odjeljenje upalo u grad. Ali još niodkuda vijesti da je na nekom mjestu probijen ili bar poljuljan talijanski odbrambeni pojas.
Brzo izmiče noć. Borba se već gotovo utišala. S vremena na vrijeme pomišljamo da te noći Prozor nećemo zauzeti. Razmatramo položaj u kome se nalazimo. Imali smo već izvještaje i od Save (Peta brigada) i od Dalmatinaca. Ni kod njih stanje nije bilo ništa bolje. Istina, Prva dalmatinska je najbolje uspjela da zauzme neke bunkere na jugozapadnim prilazima grada. Ona je tu imala velikih gubitaka.
Rade Hamović i ja pođosmo do štaba Pete brigade da se s njima dogovorimo. Tamo nađosmo Savu Kovačevića i Andra Mugoša.
Upoznali smo drugove sa situacijom u našem sektoru. Razgovarali smo o tome u kakvom će se položaju naći naše jedinice ukoliko ih zadržimo na sadašnjim položajima, da ćemo u toku dana pretrpjeti gubitke od neprijateljske artiljerije i avi-jacije, a nećemo moći odmoriti borce. I zaključismo da se povučemo na polazne položaje, a da o svemu izvijestimo štab naše divizije. U tom dođe kurir štaba divizije, koji nam donese naređenje da se povučemo.
Osvanulo je. Naše jedinice izmakosmo nekoliko kilometara od Prozora, razmjestismo ih na nove položaje, gdje su se mogle odmoriti, pribrati i pripremiti za novi napad. Jedino nismo povlačili Prvi bataljon koji se pod komandom Vlada Tomanovića nalazio na cesti prema Rami. On je ostao tamo i preko dana, da osmatra i onemogući dolazak pojačanja od Konjica.
Nadamo se da ćemo naveče ponovo u napad. To je, izgleda, jasno i borcima, i to svi očekuju. Štab divizije nam je u međuvremenu javio da čekamo novo naređenje.
Do večeri ne dobismo ništa. Smračilo se, prolazio je sat za satom, zapovijest nikako da stigne. Mnogi su već i zaspali. Razgovor prestao. Ne znamo šta još da očekujemo: izgleda da noćas nećemo ni napadati, izgleda da je zasad, odloženo.
Oko deset sati slušamo posljednje radio-vijesti. Nismo ni obraćali naročitu pažnju na ono o čemu se u vijestima govori, isuviše smo bili zaokupljeni sadašnjom situacijom. Najednom, drugovi koji su pažljivo slušali radio-vijesti, povikaše radosno:
— Harkov slobodan! Crvena armija zauzela Harkov! To je bila tog dana najveća novost. Crvena armija oslobodila Harkov, jedan od najvećih gradova Ukrajine. Sovjeti nezadrživo napreduju prema zapadu.
— Neki dan Novočerkesk, prekjuče Rostov, a danas Harkov — komentariše se ...
— Uskoro će ih Rusi i preko Dnjepra da natjeraju. Zaželio sam da idemo u napad na Prozor. Činilo mi se da možemc izvršiti naređenje druga Tita.
Pojavi se kurir štaba divizije. Svi skočismo. Očekivali smo ga skoro čitav dan. Možda ćemo ipak još noćas da pođemo, još ima vremena, nadali smo se, dok je mladić raskopčavao kabanicu s koje se cijedila voda.
Napolju je padala susnježica.
Uzeo sam pismo. Jednim pogledom, pročitah:
"Prozor noćas mora pasti — Tito".
Naređenje Vrhovnog komandanta doslovce je prenosio štab naše divizije, ne dodajući tome nikakvo svoje objašnjenje. Pogledali smo se bez riječi. U tijesnoj seoskoj kućici isparavala se vodom nakvašena odjeća partizana, dimilo se ognjište, u rukama su dimile nedopušene cigarete. Nekoliko časaka potrajala je ta tišina. Zatim počesmo ustajati.
Prošlo je devet sati. U jedanaest mi moramo da otpočnemo sa napadom. Moramo smjesta krenuti!
— Zapovijest bataljonima nećemo pisati — kaže Rade. — Nemamo vremena, a nije ni potrebno, svi znaju svoje zadatke.
Mi iz štaba rasporedismo se po bataljonima. Tako smo usmeno prenijeli naređenje Vrhovnog komandanta.
Brigada je krenula. Kako je koja jedinica nailazila, davali smo joj pravac i priključivao joj se neko od članova štaba ili politodjela. Vojska je brzo odmicala u noć prema kotlini u kojoj se nalazio okupatorov ratni logor — Prozor.
— Prozor mora pasti —, prenosila se šapatom zapovijest Vrhovnog komaridanta.
— Drug Tito je naredio: Prozor mora pasti.
— Ili ćemo noćas svi izginuti, ili ćemo ga zauzeti.
— Zapamtiće Talijani ovu noć.
— Crvena armija oslobodila je Harkov, mi ćemo Prozor. "Mostarski bataljon treba da se što prije probije u sam grad, onom istom jarugom kojom se sinoć uvuklo jedno njegovo odjeljenje. I tamo da zametne borbu, da bunkere napadne s leđa i da izazove zabunu u neprijateljskim redovima. Tri naša bataljona udaraju frontalno, na sektoru koji nam je ranije određen.
Išli smo zajedno sa štabovima bataljona. Bez prestanka pada snijeg s kišom. Raskvasile se seoske staze. Pod nogama gmecka blato i voda. Jedva mičemo naprijed. Na ponekom mjestu, dolje pred nama, otpočela borba, već trešti. Sijevaju bombe i mitraljeski rafali. Sijevaju artiljerijske granate. Već su stupile u akcije i neke naše jedinice.
Privlačimo se iednom velikom bunkeru. Iz njega s vremena na vrijeme siplje vatra. Povećim skokovima približavamo se betonskoj utvrdi, koju naziremo u mraku pred nama.
— Bombaši i puškomitraljesci, naprijed! Brzo! Polazimo na juriš!
Nedaleko od nas, oko susjednog bunkera, bjesni borba. Tamo se već razhježe snažni i neodoljivi poklik:
— Uraaa ... Naaprijed ...
Nije više trebalo komandovati. I naša jedinica poletjela kao na krilima. Ispred nas grunuše bombe, osu se mitraljeska paljba.
Okolo plamti. Dolje, u gradu, na dva mjesta suču plameni jezici. Naši i Savini udarnici već su prodrli Talijanima za leđa i_tamo zametnuli krvavu borbu.
Jedan po jedan, brzo su padali tvrdi talijanski bunkeri. Za nekoliko minuta nestalo je visoke ograde ispletene od bodljikave žice. Udarnici su je isjekli, istrgali i rasturili kao da nikad nije ni postojala. U mraku se jedva moglo da primijeti kako Talijani istrčavaju pred našu vatru i mašu bijelim maramama.
Sve nas je zaokupila samo jedna jedina misao: "Ove noći Prozor mora pasti". "Ili ćemo svi izginuti, ili ćemo izvršiti zapovijest Vrhovnog komandanta."
I zaista, mi smo se nalazili u takvom položaju: prodrijeti ili izginuti. Nazad se više nije moglo. Uletjeli smo silovito, morali smo da produžimo dalje, da se ne vraćamo, ako nismo željeli da nas tu, usred neprijateljskih utvrđenja, na brisanom prostoru zateče jutro.
Talijanske zemunice su neoštećene padale u naše ruke. Čekale su nas zagrijane i lijepo osvijetljene prostorije u betonu, sa preplašenim vojnicima i još vrelim mitraljezima.
Bližilo se svitanje. Borba još nije prestajala. Već je stigao izveštaj iz Petog bataljona, čije su čete na jednom mjestu prodrle u grad.
Malo kasnije, komandant Trećeg bataljona javlja:
"Još iza ponoći upali smo u grad. Nekoliko glavnih magazina nalazi se u našim rukama. Povezali smo se sa crnogorskim bataljonom koji je takođe unutra".
Razbijale su se sumnje u našu snagu. Bio sam uvjeren da ćemo s čitavom brigadom, najdalje za pola sata, biti na prozor-skim ulicama. Međutim, zastadosmo pred jednim bunkerom iz koga je još uvijek žestoko sipala vatra. Propalo nam je nekoliko pokušaja da ga zauzmemo. S koje god strane počnemo da se privlačimo dočeka nas mitraljeski rafal. Sada je bilo malo svijetlije; kiša prestala, oblaci se razmakli — i oni iz bunkera mogu da primijete kad im se neko primakne na dvadeset koraka.
Pored nas je komandir topovskog voda — Dušan Dašić, sredovječan brkajlija sa bosanskom šubarom, seljak ispod Igmana. On nikako da se okani svoje ideje:
— Da primaknemo top? Topom njih treba! Topom, izbliza pa kroz puškarnicu. Nema druge! Vidjećete kako će brzo da bude sve gotovo.
Hajde da vidimo i to kako naša artiljerija gađa izbliza. Možda će se i naš protivkolac "Zelenko" noćas pokazati.
Brzo su privukli "Zelenka". To je bila polovica čitave naše brigadne artiljerije. Ne vidimo u mraku lice dobroćudnog brkajlije Igmanca, ali znamo da on sad sija od radosti. Čuje se kako psuje Talijane i izdaje naređenja svojim artiljercima:
— Privuci se još bliže, još, još! Sasućemo im pravo u ždrijelo. Brzo! Brzo momci!
Sa udaljenosti od pedesetak metara Dušan je okinuo granatu. Sinula je svjetlost nad bunkerom i onda eksplozija. Iznutra više nisu odgovarali, čula su se samo dva-tri usamljena hica. Nisam ni primijetio kad je Dušan pao. Neko od naših viknu:
— Poginu Dušan!
Stigli smo do njegovih ubica. I osvetili smo komandira baterije. Prije nego što je osvanuo dan osvetili smo i mnoge naše drugove koji padoše te nezaboravne noći.
Postepeno se razbijala pomrčina. Gazili smo blato, spuštajući se prema gradu. Iznad samih gradskih kuća sreli smo se sa .jedinicama Pete brigade. Naši se dovikuju i pozdravljaju s Crnogorcima. Pitaju jedni druge za stanje. Odjednom, čujem poznat glas, kako moćno probija kroz uzburkanu noć.
To me Sava zove. On je tu u blizini. Pita me za situaciju. Izgleda da su na njegovom sektoru već likvidirani svi bunkeri i neprijatelj daje otpor jedino još na staroj gradskoj kuli, pred kojom se Sava sada nalazi.
— Sad ću ja njih topom. Brzo će oni promijeniti mišljenje — viče Sava.
1 zaista, brzo je ućutala i stara prozorska kula. Sava je bio dobar nišandžija Tukao ih je topom sve dok se nisu predali. Kad sam nailazio ispod položaja na kome se on još nalazio, doviknu mi:
— Uspjeli smo! Ne treba zaboraviti da pobjeda ne dolazi bez krvi i napora.
Svanulo je. Našli smo se na sokacima Prozora, u dimu, među leševima, prosuta ratna oprema i materijal. Išao sam od kuće do kuće prema zgradi sreskog načelstva. Tu je jesenas bio smješten štab naše brigade. Još nisu bile pregledane sve zgrade iz kojih je neprijatelj doskora pružao otpor. Našao sam se ubrzo sa ostalim drugovima iz štaba i donijeli smo novu odluku: smjesta uputiti naša dva bataljona da gone Talijane, cestom niz Ramu, kuda su neki njihovi dijelovi pokušali da pobjegnu.
Dođe i Sava sa štabom Pete brigade. Po gradskim sokacima, tu i tamo, još puca. To se naši razračunavaju s pojedinim neprijateljskim vojnicima koji neće da se predaju. Kroz grad se motaju naše patrole i vode grupe zarobljenika. Promiču nosila s ranjenicima. Borci nose poginule drugove. Pristižu vijesti o ratnom plijenu:
"Sto zarobljenih, deset oficira, zaplenjen vagon municije, magazin s hranom, četiri ispravna tenka."
Izvještaji stižu i svaki čas se povećavaju ove brojke.
Prikupljamo podatke o gubicima. Mnogo drugova smo noćas izgubili. Peta crnogorska imala je velike gubitke. Isto tako.i Prva dalmatinska u kojoj je prošle noći palo preko sedamdeset drugova.
Tužan nekako izgleda mali Prozor. Jesenas tako živa i vesela varošica. Uređen i lijep partizanski gradić. A jutros, posijan leševima okupatorskih vojnika, ubijenim konjićima, ispreturanim zapregama i kamionima, krvavi sokaci i porušene kuće. Nigdje ni jednog mještanina. Nigdje poznatog čovjeka, kao da ih je sve zbrisala talijansko-četnička vladavina i noćašnja krvava oluja.
Ali, mi smo ipak radosni. Satrli smo ovo fašističko uporište i omogućili prolaz našoj glavnini. Izvlačenje Centralne bolnice je osigurano Nikakvi se gubici ne mogu ravnati s onim što smo učinili: izvršili smo naređenje druga Tita.
Rano sutradan, pošto smo sredili najvažnije u oslobođenom Prozoru, pokupili grupe zarobljenika, krenuli smo cestom niz Ramu, prema Neretvi. Tamo su već otišli naši bataljoni.
Iz Prozora se silazi niz strminu, dok se dođe na rijeku Ramu. Svuda načičkani talijanski bunkeri. Kako su ih samo majstorski izgrađivali i razmještali! Kako su se brižljivo i temeljito utvrđivali! Bunkeri jedan drugog brane vatrom. Daleko unaokolo posječeno drveće i ispletena bodljikava žica. Po žici obješeni grozdovi praznih kutija od konzervi, da lupaju čim neko dotakne žicu. Ipak im sve te mjere nisu pomogle.
Teško je opisati razbojište na putu Prozor — Rama. Prosto se ne zna ima li više šljemova ili leševa. Nikome ne pada na um da gleda prosuto oružje niti osjeća želju za brojanjem, toliko je toga mnogo. Naši su gonili Talijane i stizali ih svuda po cesti. Razmišljao sam o sudbini ovih mladića koji su došli izdaleka da svoje kosti ostave u tuđini, pored bučne rijeke Rame.
Kod Gračanice, pred kavanom, na putu stoji nekoliko tenkova. Isti, kao i oni što smo ih zaplijenili četrdesetprve, prve ratne zime na Vilusima. A unutra, talijanski vojnici napljačkali raznih stvari. Ima čak i seljačkih vunenih čarapa, suvih šljiva i mostarske žilavke — sve je to natrpano u tenkove.
— Ostavili su tenkove sa upaljenim motorima, a oni pobjegli — priča nam borac Drugog bataljona, koji tu čuva plijen da seljaci nešto ne izvuku.
Tenkisti iskočili iz tenkova, stavili šljemove na glave i pištolje u ruke pa nagli da bježe uz brdo! Ali, nije s njima bilo mnogo muke. Dosta je bilo za njima uputiti po jedan metak, pa da se predomisle, vrate i predaju.
Vlado Tomanović* im nije dao oka otvoriti. To ih je on sa Prvim bataljonom ovuda ganjao. Junačina je bio Vlado. Takvih junaka malo smo imali među nama.
Vrlo je malo dotada bilo ratnih prizora kakvih se moglo vidjeti sada u dolini Rame. Ideš, ideš i na svakome koraku — leševi, prevrnuti kamioni, nebrojeno oružje i municija.

Vlado Šegrt : SA 10. HERCEGOVAČKOM (za zbornik "Neretva" )

(Vlado Tomanović je poginuo juna 1943. kao zamenik komandanta 10. hercegovačke)
gorran2 gorran2 00:18 21.06.2009

Završni čin

NEZABORAVNA MARINA PEĆINA

U borbi za Prozor 1. bataljon (Desete hercegovačke) imao je specijalnu ulogu, a naročito naša Druga četa. Bataljon je određen u zasjedu, desetak kilometara ispod Prozora, u kanjon Rame, da posjedanjem obje strane druma i rijeke presiječe jedini mogući pravac odstupanja talijanskih jedinica iz Prozora. Glavnina bataljona ostala je na lijevoj strani, a Druga četa se, u sumrak 15. februara, preko brvnastog prijelaza prebacila preko Rame i stazama, koje su tipično bosanski vijugale goredolje, dočepala se stijena iznad ceste i Rame, nazvanih ko zna kada i po kojoj čobanici — Marina pećina. Sa četom je pošao zamjenik komandanta bataljona Milan Kukić, kome će na žalost to biti posljednja akcija.
Veče je već poodmaklo. U Prozoru i oko njega sve je mirno. Čekamo ispod stijena, buljimo u drum, osluškujemo kada će početi napad. Mokri smo, jer ne prestaje susnježica, a vatra se ne smije založiti. Negdje oko 20.30 sati, sa nekoliko mjesta iz pravca Šćita i Makljena, bljesnuli su prvi plamičci na ustima haubica, a potom se prolomio talas eksplozija u samom gradu. Uživali smo u tom koncertu koji partizani rijetko doživljavaju, da naša artiljerija neštedimice obasipa neprijatelja. Potom je počeo napad triju brigada, koji smo mogli pratiti samo po zvucima mitraljeske i bombaške vatre i treperenju raketa. Trajalo je cijelu noć, a na našem sektoru ništa novo. Talijam ne bježe iz Prozora, znači... Malo razočarenje, jer Talijane potcjenjujemo. Ali ovdje su utvrđeni i drže se.
Predanuli smo na istom mjestu, očekujući drugo veče. Znamo da Prozor mora biti zauzet, to je naredio drug Tito, od toga zavist sudbina ranjenika i realizacija proboja u pravcu Hercegovine i Crne Gore. Četa je bez hrane, a do nje se ne može doći. Neće to biti prvi ni poslednji put da se gladuje, samo da se izvrši zadatak. Oslobođenje Prozora nadoknadiće sve napore i žrtve. U toku dana ispred nas je projurila manja motorizovana kolona, sa pojačanjem ugroženom Prozoru. I da nas nije iznenadila ne bismo je napali, jer bi tako otkrili svoj položaj i namjeru.
Drugo veče 16/17. februara sve se ponovilo na isti način i u isto vrijeme. Najprije artiljerijska priprema, zatim sve faze napada. Ubrzo je počelo da krklja i gori u samom gradu, to su se naši bataljoni uvukli unutra i sada čereče neprijateljsku odbranu. Nema sumnje da će uskoro biti posla i za nas u tjesnacu Rame, mutne i nadojene naizmjeničnim padavinama snijega i kiše.
Kada se motorlzovana kolona "Murđe" u svitanje 17. februara iskrala iz slomljenog Prozora, njena sudbina je bila neizvjesna, ali su se Italijani ipak nadali da će dospjeti do svojih susjednih garnizona: Rame, Konjica, Jablanice ili Mostara. Realno gledajući imali su osnova za takvu pretpostavku. U ovoj koloni kretalo se 11 tenkova (6 ispred i 5 pozadi kolone) i 12 kamiona sa vojskom. Uprkos tome, sve se brzo svršilo. Gonjeni Drugim bataljonom Desete brigade, Talijani su uletjeli u mrežu našeg bataljona kod Marine pećine. Njihova tenkovska prethodnica uspjela je probiti slabu barikadu na drumu i pobjeći u Ramu, ali tih 6 tenkova bilo je sve što se spaslo iz Prozora. Više ni jedan Talijan iz tog garnizona nije živ vidio Neretvu, osim onih koji su poslije kao ratni zarobljenici nosili naše ranjenike i pratili komore. Unakrsna vatra puškomitraljeza sa obje strane Rame, sinhronizovana vještim prstima Vukote Nenadića i Miloša Bajovića, zatim kratka intervencija bombaša Druge čete, među kojima je bila i neustrašiva Mika Kojić, zanavjek ie izrekla presudu odstupajućem neprijatelju.
Prizor je blo stravičan. Kamion pun vojnika, zahvaćen Vukotinim mitraljeskim rafalom strovalio se snagom inercije u nabujalu Ramu i sada mu vire samo točkovi. Drugi su se ispriječili nasred druma. Tenkovski motori bruje, dok su njihovi vozači izišli van i predali se. Oficiri su se posakrivali u kamenjaru iza puta i odatle niču jedan po jedan i dižu ruke. Jedan poginuli Talijan stoji uz telefonski stub kao da se odmara, drugi i mrtav nije ispustio iz ruke spućenog pijevca. Poneki skaču u pobješnelu rijeku i dave se. Ambulantna kola su puna ranjenika, preklinju, vade fotografije bliskih i dragih.
Ovo razbojište skupo je stalo okupatora, oko 500 izbačenih iz stroja, što mrtvih što zarobljenih, uz to bogat plijen tehnike i naoružanja.
Među zarobljenima je bilo i nekoliko Pavelićevih "predstavnika". Jednoga od njih, za koga nije bilo sumnje da je ustaša, sveo je s puta Mišo Milošević, crnpurasti desetar iz druge čete. Ustaši je bilo sve jasno i zato se nije dvoumio. Čim e primijetio da su sami, skočio je na svog pratioca. Mišu puška nije pomagala, borba se vodila na način hvatanja za gušu. Naš odvažni desetar je poslije dosta muke savladao krvavog protivnika.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana