Ja sam bogami odstajala: odnosno moja drugarica umesto mene. Čitavu noc a ja sam došla rano ujutru i čekala da nas puste u stanicu milicije i podele brojeve. Ali nije to sve tako jednostavno kao što zvuči.
Dan ranije, spremajući se da krenem sabahajle pred moju stanicu gde se pravi narodni spisak po redu dolaženja, čujem od drugarice sa druge opštine da je kod njih doleteo neki besan građanin, ćapio spisak i jednostavno ga pocepao jer nije bio na njemu. A onda ga POJEO. Pošto taj narodni spisak nema nikakve veze sa policijom koja se ne meša u narod jer smo mi njima valjda svi isti, pod rednim brojem, onda je policija podelila te brojeve onako random, ko se tu našao u tom trenutku.
Elem uplašena mogućnošću siledžijstva, moja drugarica i ja smo držale naš spisak strogo u svojim rukama. Krug žena i poneki muškarac koji su probdeli manje više ispred stanice milicije složno i strogo je podržao našu akciju čuvanje narodnog spisak od nasilnika. I kad se otvorio šalter, odredili su mene da stojim pored šaltera i da kontrolišem izdavanje brojeva po spisku. A još pre otvaranja šaltera samoorganizovani građani su se postrojili na ulici u red po spisku tako da ne remete saobraćaj a ni naš red. Dakle ko kaže da srpski narod ne voli red i pravdu? Ja mislim da svi građani sveta vole red i pravdu, naročito kad njihovi lični životi zavise od tog uređenog društva. Stajali smo mirno i dostojanstveno u tom redu, kao da čekamo za hleb. Posle nekog vremena uopšte nije bilo ni važno šta čekamo: važan je bio red i to po spisku. Svaki građanin/ka kad prozvan bi odmah ponovio svoje ime i broj i zahvalio se meni i ostalima. Ja sam bila treća na spisku i nisam htela da ispustim papir iz ruke sve dok poslednji broj nije bio podeljen za taj dan. Tad sam na miru ušla u prostorije da mi se uradi biometrijski pasoš.
Ta ista službenica koja je bila besna na mene što sam isuviše blizu stajala njenom šalteru kontrolišući red, sada me je fotografisala i legitimisala.
Kaže moja drugarice: kako je sve to ponižavajuce. Ti redovi, ti brojevi, te grozne fotke, ti otisci prstiju. Ja zapravo ne znam koju bih reč upotrebila za taj danonoćni provod, tako srpski za poslednjih dvadesetak godina. Kad se samo setim u kakvim sam sve redovima stajala i za šta sve. Znam da sam devedestih za vreme praznih radnji baš donela odluku da ne stojim po redovima jer mnogo stvari koje nemamo zapravo nam i ne trebaju. I da sam se onda zaista jednom osetila ponižena kad sam stajala za Novu godinu u redu na Kaleniću za vino točeno iz cisterni. Po hladnoći, po snegu, satima, da bih saznala kada je na mene došao red da je vino Arkanovo. Strašno.
Ovaj biometrijski pasoš je ipak jedini koji posedujem. Za američki green card sam se još više ponižavala a i fotka mi je još gora. Ali kao što rekoh, ne bih to zvala ponižavanjem. Pre bih rekla da je to neka vrsta igara za narod: dajte nam gladijatore, dajte nam koride i bikove, dajte nam redove, biometrijske i ostale vizne lilihipe i neka se zabavljamo, da ne mislimo na vlast. Međutim, u tom zamajavanju po redovima, kakve sve viceve i priče čovek može da čuje! Moram da priznam da trenutno Dačić ima najveću popularnost , njegove izjave citiraju se doslovce i s veselom nevericom. Njegov lik i delo sad već imaju neku zaokruženu priču još iz vremena Miloševića koja se proteže ka ujedinjenoj Evropi gde ga na primer čeka zagrljaj sa Berluskonijem.
Ono što sam ja naučila iz ovog danonoćnog reda jeste da sunce izlazi nešto posle četiri sata i da se svetla gase tačno pred zoru i da je taj momenat još uvek čaroban kao nekad kad sam kao klinka na Mljetu svako jutro čekala izlazak sunca. Može ta idila da se desi i u centru Beograda, ispred jedne stanice milicije i to i grupi manje više ljutih građana koji imaju iskonsku potrebu za redom i pravdom. Ja nam svima doduše želim da tu plemenitu težnju izdignemo sa biometrijskih pasoša na sve teme, od ličnih dokumenata do ratnih zločina.