ili ipak, ne? Šta radite kada ste svedok nekog neprijatnog događaja ili znate ružne činjenice o nekome? Komšija tuče ženu, prijateljica zlostavlja dete, brat ima ljubavnicu, sestić se kocka... Sve ove stvari se događaju i neko je njihova žrtva. Reći, ćutati, pomoći, zažmureti? To su moralne dileme čije razrešenje uključuje puno faktora, emotivnih, racionalnih, svakakvih.. A kada su "manje" stvari u pitanju? Neko bezrazložno nekog uvredi, neko " nafiluje" priču da bude zanimljivija, niko ne ustaje Romkinji sa bebom u prevozu.. Da li smo "otupeli" na tuđe nepodopštine, na ljudske probleme, naročito one sitnije i saosećamo samo u velikim tragedijama, a bunimo se samo kada nepravdu osetimo na svojoj koži? Ili i dalje nosimo duh Don Kihota i stalno se sudaramo sa ružnom realnošću bez namere da se povučemo i pomirimo? Blogerka ines08 kaže: Mirna duša je najbolja ležaljka za odmor. Šta dušu čini mirnom? Koliko puta ste pomislili da je trebalo reagovati na nešto, a niste? Da li bi vam duša bila mirnija da jeste?
EDIT: Na predlog blogokolega i koleginica ipak otvaramo blog za komentare. :)