Tunis, kao i sve arapske zemlje, raj je za ljubitelje cenjkanja i majušnih radnji punih svega i svačega. Raj je i za poklonike proizvoda od kože i keramike, nakita.. Postoje i u Tunisu radnje sa fiksinim cenama, što u praksi znači sa najvećim mogućim cenama koje su naravno podložne pregovorima u zavisnosti od toga koliko čega kupite. Radnje se nalaze po hotelima i te su naravno najskuplje, na šetalištima oko hotela i u sukovima unutar medina. U jednoj radnji se nalazi sve, keramika, diskovi sa etno muzikom, marame, papuče, preparirane (i zastakljene) škorpije i zmije, malene kamile od (gle čuda) kamilje kože, saharske ruže, torbe, nakit, prelep šah od drveta i kamilje kosti... I šta sve ne...
Mi nismo neki kupoholičari (odvratna reč, je l’ da? ), ali smo po nuždi već provog dana morali u kupovinu jer Žmu nije imao papuče. A papuče nije imao jer sam ja one od prethodne godine sklonila da ne smetaju i nisam imala pojma gde. Kao i obično, rekao bi neko.. I tako..eto nas.. Beli kao feta sir, tek pristigli, ulazimo u radnju dvadesetak metara od hotela. Crni Arapin mora da je u sebi zadovljno trljao ruke. Sve u svemu, plastične papuče za plažu, marama i napred pomenuta kamila + Mirka (zna Wlajco) koštali su nas oko 20 evra i paklu Lucky-ja 100s. (Ovo drugo me posebno pogodilo, jer sam pod parolom smanjivanja cigareta ponela čini mi se sedam kutija. Kasnije, kada sam bila prinuđena da dokupim cigarete, shvatila sam otkud tunižanska fasciniranost stranim cigaretama. Njihove domaće su jeftine ali grozne, a strane su jako skupe i nije neki izbor. Čini mi se da sam kupila neki Dunhill i neke njihove koje se zovu Mars.) Talenti za cenjkanje da ne veruješ, ja naročito. No, bar nas je slikao.
Kupovina br.dva bila je inspirisana neutaživom i neracionalnom žudnjom svih turista da svoje bližnje obraduju nepotrebnim glupostima, pa smo poučeni iskustvom kupovine br. jedan otišli u radnju sa fiksnim cenama. Kako to u praksi znači: Što više sitnurija i đinđuva kupite, koštaće vas manje, bacili smo se u razgledanje: -tunižanska ruža, komada 3; keramičke piksle!, komada 2; neke ogrlice i tako... Sve u svemu na kraju smo doterali do kraja živaca i mitsku ljubaznost tunižanskih prodavaca. Bio je naime, ramazanski post, padao je mrak i čovek nam je na kraju rekao da ceo dan nije jeo, pio, pušio i da požurimo. Dakle, uspeli smo da ga, ako ne iznerviramo, onda bar izmorimo.
Kupovina br. tri bila je ... hm..neobična. Otišli smo u stari Hamamet baš za bajramsko veče, tako da nije radilo apsolutno ništa. Vladao je i priličan mrak ... (Inače je medina grada Hamameta stara oko deset vekova. ) Zidine su velelepne. Onda se iz spleta uličica unutar medine pojavio poznat lik, momak koji je radio kao konobar u našem hotelu i poveo nas kroz taj splet u radnju svog brata. Siti smo se izrazgovarali o tome zašto je bolje da čovek ima jednu ženu nego više njih (pogađate, u pitanju su finansijski razlozi), ispalili po jedan cigar njihovog ljutog duvana, spasli se nekako ponude da popijemo čaj, i kupili torbu. Divnu, kožnu, teget, ručno rađenu, sa leptirom u crvenoj boji.. veličine malo većeg novčanika i nekoliko ogrlica od kamilje kosti. Pogađate otprilike da smo torbu platili kao da je zlatna i velika kao torba za pijacu. Samo da izađemo... Za to vreme naše prijatelje ispred radnje su ubeđivali da kupe hašiš.
Poslednji, četvrti pokušaj kupovine bio je nadasve uspešan. Verovatno zato što ga je planiranom akcijom izveo Žmu, pa će o tome on. Ja toliko da se radnja odigrala u medini grada Tunisa u koju se nismo usudili da zađemo dalje no što nam je bilo neophodno da se obavi narečena kupovina. Ne iz straha da će nam se nešto desiti, već iz straha da ćemo lutati kroz bazare iz Hiljadu i jedne noći dok ne poludimo od sjaja nakita, šuškanja svile, škripanja kože, zveckanja keramičke i bakra, mirisa jasmina, zvonkih osmeha i pretnji zagrljajem široko raširenih ruku. --Serbia? Yougislavia? Tito? If you were German this would be 80 dinars, English this would be 50 dinars. For you, because you are humble people as we are, 20 dinars!
(Ova medina još je starija od one u Hamametu,kapije datiraju iz sedmog veka i proglašena je za svetsku kulturnu baštinu, te je pod zaštitom UNESCO-a.)
Tunižani su zaista divni ljudi. Ljubazni, staloženi, veseli. Kao trgovci su ... kao i svi iz tog kulturnog obrasca. Neće vas vući za ruku, ali će vam biti teško da im odbijete ponudu ako uđete u radnju. Naravoučenije: ulazite u radnju i pitajte za cenu samo ako imate nameru da nešto stvarno kupite. Ili ako volite i umete da se cenjkate.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
suk - pijaca, najčešće pokrivena
medina - administrativni i verski centar, unutar nje se nalaze državne insitucije, džamija i suk; imali smo sreće da jedne večeri sasvim slučajno naiđemo na nekakav događaj povodom posete neke njihove državne delagacije Jasmim Hamametu, pa smo na trgu unutar medine posmatrali njihove narodne igre. (Divne su, samo smo mi imali loš foto-aparat).
tunižanska (pustinjska) ruža – kristalizovana so i pesak, svaka je unikatna, nastaje u malim jezera slane vode u pećinama, koja se, zbog velike koncentracije soli i pod dejstvom visokih temperatura, pretvaraju u slane kristale. Njih priroda vaja u vidu listića, nalik laticama ruža, sakupljenih u sitnije ili krupnije cvasti.
U sledećem nastavku: Tunis, kako smo se (sami) bolje upoznali, tj. vodič za samostalni obilazak