Posle prve, na red je stigla i druga lekcija, tačno onakva kakvu sam i pretpostavio i tačno odakle je logično da dođe:
„Ako hoćete da postanete veliki antifašista, potreban vam je i veliki fašizam. Niko vam neće dati glasove ili pare da se borite protiv bizarne i socijalno marginalne organizacije od dvadesetak članova. Ali, ako tu organizaciju prikažete kao udarnu pesnicu jednog masovnog pokreta... „Iza pojedinih neonacističkih i klerofašističkih organizacija”, veli Nenad Čanak u jučerašnjim novinama, „krije se DSS i Koštunica”. E, tako treba! Sada vam već rastu šanse da dobijete još neki glas zbunjenih i uplašenih. I novi „grant” za vašu NVO.” (Slobodan Antonić, Politika, 4. Oktobar 2007).
Elementarna pristojnost mi nalaže da upotrebim reči „ne slažemo se u razmišljanjima“ onda kada mislim drugačije ili naprimer da kažem da nisam ekspert za onaj deo koji se tiče dobijanja glasova, ali vezano za deo „dobijanja para“, moram reći da gospodin Antonić ne govori istinu, a to se na novo-srpskom kaže „Lažeš!“. Jako mi je žao onih čitalaca koji bi da upotrebim neku blažu reč, međutim nisam uspeo da je pronađem u rečniku. Još više mi je žao što ovakve „analize nezavisnih analitičara“ padaju na plodno tlo, pa u takve neisitine veruju ljudi iz bukvalno svih političkih partija.
S obzirom da 4 godine radim u organizaciji koja u Srbiji nastupa kao donatorska, a da sam još 4 pre toga radio sa donatorima, učestvovao u planiranju mnogih strategija za finansijsku i ekspertsku pomoć ne samo u Srbiji već i u drugim zemljama, sa potpunom odgovornošću, na osnovu sopstvenog višegodišnjeg uvida mogu sa vama podeliti sledeće:
1. Svaki donator sredstva daje isključivo u skladu sa strategijom koja se piše najčešće ma 3, ponekad na 5, a retko na godinu ili dve. Strategiji prethodni planiranje, analiza itd. U izradi uvek učestvuje jako veliki broj ljudi, često su tu i nezavisni eksperti, dosta se razgovara sa svima na terenu (od novinara, NGO, nezavisnih eksperata, predstavnika vlasti itd). Politička situacija je u celoj strategiji nešto što ide u „background“ a nikako neki TARGET. Situacija je bila drugačija jedino pod Miloševićem, ali tu cilj nije bio „skinuti Miloševića“ nego „slobodni i fer izbori“ i projekti koji su bili sa tim u vezi. Ukoliko ne vidite razliku između ove dve stvari, onda mi je jako žao. Ukoliko mislite da je ovo drugo, samo formalno pokriće za ovo prvo, onda sva dosadašnja propaganda deluje i na vas. Uzgred, strategije su često dostupne na internetu, treba se samo malo potruditi i pročitati.
2. Ja se zaista ne sećam ama baš nijednog projekta (ne samo u Srbiji, već i na Balkanu i šire) gde je cilj, naslov ili slično sadržao „borbu protiv fašizma“ ili pridev „antifašistički“ ili nešto slično. Ne vidim kako bi neka organizacija mogla dobiti više ili manje para zato što Nacionalni stroj ima 100 ili 1000 članova. Apsolutna je neistina da će „više para“ dobiti bilo ko zbog više fašizma.
3. Što se tiče veze stranog novca i političkih partija, u tom delu zaista nisam ekspert, ali ono što znam je da većina partija kod nas jeste članica neke „internacionale“. Kakva tu pomoć postoji sem treninga, seminara itd zaista nisam upoznat. Verovatno će i „Jedinstvena Rusija“ nekako pomoći bratskom DSS-u, ali to nije tema ovog bloga.
4. Svi donatori posle 2000. podržavaju projekte koji imaju veze sa jačanjem institucijama. To znači da najveći deo novca sa bilo koje strane (naročito onaj novac koji dolazi od stranih vlada) ide direktno institucijama (ministarstva) ili sudskim i vansudskim mehanizmima zaštite (npr. Specijalni sudovi, Ombudsman itd). Često donatori objavljuju posebne dodatke u novinama kako bi povećali vidljivost svojih aktivnosti, a neki naprosto preteruju sa trudom oko vidljivosti (npr. USAID i CHF table ispred škola i drugih objekata). Ako vama sve ovo liči na podrivanje države, sistema ili vam zvuči kao nešto protiv srpskog naroda, onda zaista nemam komentar.
5. Što se tiče podrške nevladinim organizacijama, garantujem da od celokupne strane pomoći, ovaj deo pomoći čini manje od četvrtinu. Čak i kada ga dobiju NGO, taj novac se najčešće (opet) troši na nešto što ima veze sa jačanjem institucija. Naime, ako dobijete novac da radite monitoring zatvora, vi time doprinosite da se poštuju standardi ljudskih prava u zatvorima, a ne suprotno. Ako dobijete novac da pišete izveštaj o torturi, onda ćete u izveštaju imati nalaze i preporuke, a verovatno ćete deo novca potrošiti kako bi na okruglom stolu raspravljali sa policijom o nalazima. Što se tiče onoga što neko zove „srpskim žrtvama u ratovima“, time se takođe neko bavi, ali u zemljama u kojima su se zločini nad pripadnicima ovog naroda desili. U čemu bi bila poenta objašnjavati javnosti Srbije neki ratni zločin nad Srbima u Hrvatskoj. To se radi u Hrvatskoj, jer tamošnja javnost mora da se suoči sa činjenicama o tome. Ako govorimo o Kosovo, mnogo izveštaja je napisano o položaju Srba, time se bave i kosovske nevladine organizacije, dok je jedinu publikaciju o nestancima ne-Albanaca objavio upravo Fond za humanitarno pravo. Što se tiče argumenata „zašto nevladine organizacije ne urade nešto nego samo pišu izveštaje i sl.“, nemojte zaboraviti da su nevladine upravo samo NEVLADINE, a zna se ko je vlast i ko treba da je vrši. Ne samo u Srbiji, nego bilo gde.
6. Ako se pitate za kriterijume po kojima neko dobija „grant“, oni su posve jednostavni. Prvo, najveći deo odluke se donosi na osnovu projekta, a to uključuje da objasnite šta ćete time postići (koju pozitivnu promenu), koji su ciljevi, da li je to sve realistično itd. Ponavljam, posle 5. oktobra, element uključivanja institucija je često ključan, čak i u projektima za koje ne biste očekivali (npr. LGBT organizacije organizuju trening za predstavnike vlasti). Drugo, bitno je kakva je organizacija : od vrednosti koje zastupa, sistema odlučivanja, kapaciteta, fokusiranosti itd. Izgleda da je spor kod nas upravo oko VREDNOSTI. Naime, donatori na koje se kod nas misli podržavaju projekte i organizacije koji se bave ljudskim pravima, vladavinom prava, tolerancijom, slobodnim medijima, manjinskim grupama, monitoringom rada sudova, policije, zatvora, slobodnim izborima, regionalnom saradnjom. Takođe mi je veoma žao ukoliko bilo šta od nabrojanog vidite kao pretnju Srbiji.
7. Jedan od razloga davanja novca nevladinim organizacijama u bilo kojojzemlji jeste jačanje civilnog društva. Zašto? Pa zato što je u svakom društvu potreban „korektiv“, koji nije deo vlasti, neko ko prati (naročito ljudska prava), daje preporuke za promene na BOLJE. Tu je još jedna tačka nerazumevanja. Kada kritikujete, ne radite protiv XYZ zemlje, nego upravo da bi institucije te zemlje bolje funkcionisale. Kada saopštavate da je policajac udario nekog, onda želite da on bude kažnjen, a policija time dobije veći kredibilitet kod građana. Ako ćutite, policiji građani neće verovati. Isto je i sa manjinskim pravima, jer svaki građanin ima ista prava bez obzira na etničku pripadnost, seksualnu orijentaciju, hendikep i slično. Imali smo Albance isključene potpuno iz sistema, pa smo videli odgovarajuće rezultate. Ako vam nije jasno, ne znam kako da vam objasnim. Ako mislite da su Albanci sami sebe isključili jer „oduvek hoće nezavisno Kosovo“, onda je propaganda u vašem slučaju sasvim uspela.
8. Neki donatori koji će biti sve bitniji u budućnosti (npr. EU) odlučuju sasvim na osnovu projekata. Tu tek nema mesta nikakvim „fašizmima“ „antifašizmima“, niti će gomila birokrata koji pregleda svaki projekat tokom višemesečne procedure da se seti marša u Novom Sadu. Lično mislim da EU upravo treba da više uzima u obzir stanje na terenu.
9. Gospodin Antonić govori o „parama za vašu NVO“. Ono što ja znam je da nijedan donator neće dati novac nekoj organizaciji koja je bliska političkoj partiji. Međutim, neki od ljudi u organizacijama (NVO i donatorskim) imaju privilegiju srpskog građanstva, pa kao građani glasaju za ovu ili onu partiju. Velika je zabluda da su svi ti ljudi istomišljenici. Ako mislite da neko prilikom odlučivanja uzima u obzir svoju stranačku pripadnost, onda mi je takođe žao. I dalje postoje ljudi koji savesno rade svoj posao. U mom primeru, svaku moju odluku odobravaju još 3 osobe posle mene, a često i Board u kome sedi 13 ljudi (niko od njih nije sa Balkana, niti je na bilo koji način blizak vlastima zemlje čiji su državljani, naprotiv).
10. Nova Srpska Politička Misao u kojoj gospodin Antonić piše je takođe dobijala novac od donatora, njima najomraženije države, upravo praveći istraživanje o etničkoj distanci. Koliko znam, tada donatora nisu plašili velikim ili malim fašizmom, nego su podneli projekat koji je imao neku poentu.
Gospodine Antoniću, to što ste Vi napisali se može braniti slobodom izražavanja, bez obzira da li je Vaš napad na NGO veliki ili mali, ali i zbog toga što (još uvek) ne pozivate na nasilje. Ono što rade sve organizacije pod firmom srBstva je već skoro deceniju, sistematsko, otvoreno i kontinuirano pozivanje na nasilje protiv civilnog društva, etničkih manjina, malih verskih zajednica, LGBT zajednice, nezavisnih medija i partija koje se zalažu za suočavanje sa bliskom prošlošću. Ono što oni rade nije „malo“, a čak i da jeste – kažnjivo je i neprihvatljivo u svakom civilizovanom društvu.
Moj prijatelj koji piše magistarski rad na temu fašizma me upravo pita da li je relativizacija fašizma – ustvari nov fašizam. Šta da mu odgovorim, profesore?