Vreo junski dan, u gradu puno nekih mladih ljudi, da ne kažem dece, koja nude prospekte agencija za letovanje..za metroe..za ideje..a medju njima i dva smušena deteta sa hemijskim olovkama u rukama, pokušavaju da kažu nešto oznojeno-umornim prolaznicima, ovi se žure, baš kao i ja i odlaze....
Kasnije, saznajem, da su to zaprvo djaci iz škole za decu ometenu u razvoju i da prodaju olovke na ulici pokušavajući da pribave neka novčana sredstva za svoju školu.
Vreo junski dan, vozim bicikl, vidim iste face na istom mestu, prilazim, devojčica i dečak drže po 20tak običnih belih plastičnih olovaka u rukama..2 za 50.
Nikada neću zaboraviti njihov srećan izraz lica, osmeh i sjaj u malenim okicama, kada sam reko , dajte mi dve, zbunjeni srećni, drhtavim rukama vade dve, broje novac i izgovaraju, teško razumljivo, HVALA.
Obična bela plastična hemijska olovaka, postala je moj nerazdvojan prijatelj, na poslu u kući na bridgu, fakultetu, uvek je tu, njome potpisujem sve te vredne i bezvredne papire, podižem novac, trošim isti, računam, polažem i padam...
i ne želim da je manjam, ona me podseća na njihove osmehe, podseća me na njih, na ljude koji su tu oko nas, koji nažalost nisu kao mi, a kojima malo treba...
ako neko želi da vidi sreću....neka uzme 50din. i krene u grad....