Dnevne novine Borba: 24.06.2009
Šokantni snimci u kojima učenik srednje škole verbalno i fizički zlostavlja svoju profesorku dok ostali učenici to nemo posmatraju još jednom su pokazali sa kakvim se teškoćama susreću naši prosvetni radnici ali bez sumnje i nivo kulturne svesti koje pojedini učenici donose iz svojih domova.
Zaprepašćujuće vesti slične sadržine već duže vreme stižu iz prosvetnih ustanova širom zemlje koje upućuju na veoma alarmatno stanje koje vlada među našim mladim naraštajima. Indikativno je da se ovde ne radi o nekom pukom sociopsihološkom epifenomenu već o svojevrsnoj epidemiji nasilja među mladima u kojem su u poslednje vreme sve češće žrtve upravo njihovi profesori i pedagozi.
Postavlja se pitanje, koji je uzrok ovakvom talasu nasilja među mladim generacijama i koji to faktori utiču na ovako devijantno ponašanje među omladinom? Najširi oblik nasilja koji prethodi ovakvim pojavama jeste upravo emotivno i fizičko nasilje koje se dešava u porodici, a koje se kasnije neminovno reflektuje na šire društveno okruženje zlostavljane osobe i kao takvo je sve prisutnije u školskim ustanovama. Ono je tamo prisutno u vidu fizičkog, verbalnog i seksualnog nasilja koje se odvija kako među samim učenicima tako i između učenika i drugog osoblja škole.
Istraživanje pokrenuto u 4 pilot škole u Srbiji pokazalo je da je nasilje široko rasprostranjeno u našim školama. Skoro jedna trećina učenika osnovnih škola je bar jednom doživela neku vrstu nasilja, bilo da je u pitanju fizičko ili verbalno nasilje. U isto vreme, ta ista deca su priznala da su i oni omalovažavali ili fizički napadali svoje vršnjake. Ovo jasno pokazuje da je nemoguće podeliti decu na onu koja se nasilno ponašaju i na onu koja su žrtve nasilja. Mnoga deca spadaju u obe grupe, što pokazuje da postoji jedan uzročno posledični lanac obostranog nasilja.
Porast nasilja među mladima eskalirao je u toku devedesetih godina prošlog veka. Posle 2000. godine uočen je blagi pad i stagnacija, ali se poslednjih godina ponovo beleži rast. Moralna i kulturna degradacija društva, nedovoljna pažnja roditelja, kriminalni uzori s TV ekrana i iz javnog života, nekritičko prihvatanje nacionalističkih ideoloških obrazaca doveli su do toga da agresivno ponašanje među mladima postane gotovo endemična pojava. U Srbiji je 65 odsto učenika bar jednom bilo žrtva nasilja, a 24 odsto njih je nasilje pretrpelo više puta. Najčešće je zastupljeno verbalno nasilje, vređanje i ponižavanje, a nešto manje od toga je zastupljen fizički oblik nasilja.
Problem je multisistemski, pa i rešavanje mora biti takvo. Mladi ljudi su akteri i ključni partneri u svim aktivnostima iz ove oblasti pa je neophodno da oni budu upoznati sa preventivnim mehanizmima kako bi sprečili eventualnu pojavu nasilja. Veoma je važno prepoznati žrtvu nekog oblika nasilja kao i znati kome se obratiti i kako reagovati i kome prijaviti ukoliko se sumnja da je neka osoba počinila zlostavljanje.
Sasvim je jasno da se državni organi moraju mnogo više uključiti u rešavanje problema nasilja i netrpeljivosti kod mladih. Afirmacija adekvatnih programa edukacije, prevencije i dalja institucionalizacija celokupnog problema predstavljaju ključnu kariku u lancu rešavanja problema nasilja kod mladih.
Realni optimizam daje nam program „Škola bez nasilja" koji je započet zbog zabrinutosti građana. U partnerstvu sa ministarstvima i drugim institucijama, UNICEF trenutno realizuje ovaj program u 165 škola u Srbiji i uključuje više od 110.000 učenika i oko 10.500 nastavnika i drugih zaposlenih u školi a usvojeni su „Protokol za zaštitu dece i učenika od nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja u vaspito-obrazovnom sistemu" i Okvirnini akcionini plan za prevenciju nasilja .
Jasno je da će praktične implikacije ovakvih i sličnih edukativnih programa biti mnogo jasnije i da će se moći evaluirati tek u godinama koje dolaze. U međuvremenu, u prilično kasnoj reakciji države i pristupanjem dugom procesu otklanjanja uzroka višegodišnje kulture nasilja i rata, državne institucije biće prinuđene da kao i do sada leče i saniraju njegove posledice.
Bez sumnje da su porodično vaspitanje i kultura još jednom pali na ispitu, pa tako i samo društvo, je mladi su budućnost društva. „Non scholae sed vitae discimus" - „ne za školu već za život učimo" kaže stara latinska izreka. Današnja mladež očigledno previđa ovu činjenicu.