Piše: Uroš Milovanović
Postepeno otvaranje arhiva nacionalne diskografske kuće otkriva sve njene prednosti i nedostatke. Ustanovljeno je da mnogi materijali nisu uopšte sačuvani, tako da su diskografije mnogih eminentnih izvođača poprilično okrnjene. No, i pored toga PGP RTS se odlučuje za izuzetno pozitivan potez, sporadično objavljujući u proteklih par godina svojevrsne antologije velikih imena domaće pop i rok scene (Bisera Veletanlić, Olivera Katarina, Slađana Milošević, Korni grupa, Bebi Dol…). U svakoj od do sada objavljenih nalazi se pregršt zaboravljenih bisera, pesama koje su obeležile razvojni put umetnika ali i zemlje koja je nekada postojala. Duh prošlih vremena i razvoj pop muzike u SFRJ neizbežno budi nostalgična osećanja i, sasvim prirodno, generacijama koje su kasnije došle pruža osnovno edukativno štivo koje je, u svetlu ponovnog raspada medijske muzičke slike, apsolutno neophodno.
Ovo retrospektivno izdanje treba da približi vreme velike popularnosti, uspeha i karijeru koja je Nadu Knežević dovela u sam vrh jugoslovenske ali pre svega beogradske džez scene. Podjednako pisanom rečju i muzikom valja ispričati i argumentovati zašto je ona važna u istoriji domaće popularne muzike.
Publici koja nije živela to vreme potrebno je odgovarajuće štivo, koje će uz obilje bitnih informacija zaista predstaviti umetnicu. Ova antologija, u muzičkom smislu, najpre će obradovati kolekcionare koji su njena opskurna izdanja jurili na tzv. berzi ploča i, naravno, po internetu. Preko tri sata muzike podrazumeva presek Nadine karijere od prvih snimaka za potrebe Radio Beograda krajem pedesetih, pa sve do zabeleženih živih nastupa krajem prošlog veka.
Za razliku od sličnog izdanja Bisere Veletanlić, za koje je autorka morala preturati po sopstvenoj fonoteci ili čak “skidati” pojedine pesme sa vinila (jer masteri nisu sačuvani), sa Nadom Knežević je to, izgleda, bilo znatno jednostavnije. Prvenstveno zahvaljujući urednoj arhivi koju poseduje Radio Beograd, možemo da apsolutno uživamo u svakoj interpretaciji i pesmi, a prvenstveno njenom glasu. U prilici smo tako da budemo svedoci njenog interpretatorskog razvojnog puta, od tananog pop vokala pa sve do grubih i često režećih, bravuroznih džez improvizacija do kojih se dolazi istančanim instiktom i iskustvom. Treći disk, koji dobrim delom predstavlja kolekciju novijih Nadinih nastupa najbolje govori u korist njene ljubavi prema muzici i vešte interpretacije gde se njen glas i orkestar intezivno prepliću. Ta skladnost pruža potpuni užitak i prenosi uzbuđenje koje umetnici tokom koncerata razmenjuju. Dakle, što se zvuka tiče nećete ostati uskraćeni za kvalitet s obzirom da se tehničko osoblje svojski potrudilo da iz starih zapisa izvuče maksimum. Međutim, ono što je u najvećoj meri potrebno da bi ovo izdanje učinilo potpunim, ispostavilo se kao njegov najveći nedostatak.
Po ko zna koji put dolazimo do zaključka da domaći diskografi kao da nikada u svom životu nisu videli kako treba da izgleda jedno dobro opremljeno arhivsko izdanje (izuzev antologija grupa Pop mašina i Pekinška patka, realizovanih u tesnoj vezi sa autorima). Neoprostivo je da ovakvo jedno ostvarenje prati “knjižica” u pregradi koja se već raspada, sa desetak zaheftanih listova sa kojih o izvođaču saznajete skoro apsolutno ništa. Na tako tanušnom pratećem materijalu na kome piše “biografija”, već na sledećoj stranici otkrivate da ju je u crticama napisala sama autorka (?!), iznoseći relevantne faktografske podatke o sebi i svojim najvećim uspesima zaključno sa 1969. godinom! To bi mogao biti simpatičan antrefile u sklopu jednog šireg autorskog teksta na najmanje tridesetak stranica koji bi se ticao kompletnog umetničkog i privatnog života jedne ovakve veličine, napisan od strane kompetentnog hroničara ili bliskog saradnika. Ovako ona ostaje usamljena i nedefinisana.
Ostatak “knjižice” čine razbacani isečci iz novina, bez reda i smisla, printani pa potom sa strane prekucani krupnijim slovima. Sa vrlo malo autentičnih fotografija osvojenih nagrada i povelja, koje bi mogle jedino poslužiti samo kao pratnja nepostojećeg ozbiljnog pisanog i vizuelnog sadržaja. Deo sa printovima iz štampe prilično zbunjuje, jer bez ideje o hronologiji donosi nekoliko banalnih fusnota iz starih revija i nekoliko prikaza Nadinih koncerata i to najviše onog povratničkog u Domu sindikata iz 1995. godine. Ceo taj skandalozni osvrt na tako dugačku karijeru, zatvara jedina reprezentativna fotografija Nade Knežević sa prigodnim potpisom.
Tu, na žalost, još nije kraj. U nastavku sledi spisak pesama (uz detaljno potpisane autore, nazive originala i pratećih orkestara) koji se sa na drugom disku ne poklapa sa sadržajem. Aljkavost izdavača, odnosno misterioznog kompilatora, u ovakvom jednom vrlo ozbiljnom poduhavtu kulminira kroz nedostatak pesama (“Tetovirana ruža” i “Uspavanka u Opatiji”), što pride ostavlja gorak ukus da ste zapravo kupili mačku u džaku.. Samo pakovanje je solidno dizajnerski urađeno. I na jednom od preklopa omota postoji šest suvislih (nepotpisanih) rečenica bez ikakvog autorskog pečata sa najavom nastupa Nade Knežević u pratnji tria Saše Radojčića (uz njihovu kratku biografiju) na ovogodišnjem Beogradskom jazz festivalu. To će svakako biti značajan događaj, ali da li najava budućeg koncerta treba da bude sastavni deo jedne antologije koja je predviđena da traje večno?
Ovakav niz propusta na ovakvo izdanje bacaju potpuno drugačije svetlo, svodeći ga na nivo diska uz novine. Naravno da su ipak najvažnije sakupljene pesme koje su konačno na jednom mestu, u kvalitetnom zapisu. Sa druge strane, muzički sladokusci će i u ovom slučaju ostati uskraćeni za bilo kakvu pisanu informaciju. Tako Nada Knežević u tom smislu ostaje i dalje praktično neotkrivena za mnoge generacije. Takvu vrstu slušalačke intime ipak valja negovati, bar do neke profesionalnije izdavačke prilike.