Napravio čovek piramidicu. Finansijsku. Uzimaš pare od ljudi i plaćaš odlične kamate. Kao imaš super "šemu" za investiranje. Mnogo bolje od bilo kog drugog. Čak 10-12% godišnje (znam, ne izgleda neka pljačka). A u stvari ništa nigde i ne investiraš. Imaš prastari računarski sistem sa kojim niko ne ume da radi, pa ni kontrolori, ni revizori. I to iz godine u godinu. I to sve radi dok god je broj ljudi i količina novca koja se ulaže veća od količine novca koja se povlači iz fonda. Kad presuši priliv, onda is puk'o. Ne znam samo kako se niko u Srbiji nije ovoga setio.
A zašto bi ti ljudi davali svoje pare? Negde u nekoj Tunguziji, država bi se potrudila da ljudi saznaju da si odličan i super znaš posao. Bez obzira na to što izgledaš nepismenije od bilo kog šanera i šibicara na ulici. U Americi ne. Bio je presednik upravnog odbora (chairman) NASDAQ berze. Američka Komisija za hartije od vrednosti (SEC) ga je redovno imenovala u razne komisije i panele koji su davali preporuke za nadzor industrije. Mnogi važni političari su javno svraćali do njegove kancelarije, tamo se slikali i davali izjave. Američki parlament (Congress) ga je zvao da svedoči po raznim pitanjima, uključujući i pitanja regulacije tržišta. Pa ljudi veruju. Bogati ljudi, jer od drugih nije ni uzimao.
A i u Tunguziji i u Americi, ljudi su alavi. 'oće 'leba bez motike. Sreća u Srbiji nije tako.
Prevario veliki broj bogatih ljudi za preko $13.000.000.000 stvarnih investiranih para. Sama piramida je narasla na $65.000.000.000 ali to nisu prave pare. Na papiru samo.
Sad, čovek bi rekao ovo je tekst o prevarantu, kad ono tekst o naslovu. Osudiše ga na 150 godina zatvora. Sve je trajalo oko 6 meseci. Od hapšenja do presude.
Porota čula. Saslušala obe strane. I nije bilo odloženog prvog, drugog i trećeg ročišta jer se advokat prehladio (i dobio lekarsko uverenje), pa optuženi uganuo nogu (i dobio lekarsko uverenje), pa pas ljubimac supruge optuženog pao sa terase pa se optuženi potresao ... I nije bilo trećeg metka. Niti je bilo veštaka ovih, onih, prvih, trećih, desetih. Nije bilo ni: nije baš najjasnije da li je baš on to uradio. Niti urota protiv njega jadnoga, niti priznanje nije bilo stvarno, niti namestila mu policija. Nije bilo ni da ministar ovaj urgira, niti je bilo da se smeni tužilac, niti se menjao sudija, ni da određene novine plasiraju drugačiju priču.
A nije bilo ni da sudija razmišlja da li ima pravo da osudi maksimalno po zakonu. Niti je išao po "mišljenje" kod predsednika ili ministra ili političke partije. Niti se boji da deluje autonomno u skladu sa svojom stručnošću i savešću. U okviru zakona naravno.
Sad, neki bi rekli: naravno kada se radi o novcu bogatih ljudi. A kada su ojađeni jadni radnici Enrona i Worldcoma i ostalih odličnih kompanija, desetine hiljade ljudi ostale bez penzija, skoro nikom ništa. Ja bih radije da razmišljam: bila jedna garnitura na vlasti koja nije ni od čega prezala, pa ni od onemogućavanja tužilaštva, sakrivanja dokaza, manipulacije medija i potpunog urušavanja pravne države. I to vreme je prošlo.
A u Tunguziji? E tu već stvari traju malo duže. Jer nismo mi baš najsigurniji da je on baš skroz kriv. Verovatno je žrtva ovog ili onog ministra. A ni sudija nije baš čist. A i strah ga je za posao. A i nije nešto stručan. A i svi rade isto, pa što je on najgori. A i što policija da radi za male plate. Šta oni imaju od toga. Pa kad tužilac traži, istragu, oni nisu baš osposobljeni da otkriju i razumeju. Znam ja kad neko nekog nožem, ali ovo sa: uzeo kredit od državne banke, bez obezbedjenja, kupio nekretninu, uložio u osnivački kapital drugog preduzeća, koje je prodao tećem investitoru sa nekog ostrva, a četvrti tužio trećeg, treći priznao, poravnali se na sudu, pa četvrti uzeo kredit od prave banke, osigurao ga nekretninom, kupio preduzeće u privatizaciji, založio njegove nekretnine ... I u ovaj sled "najnormalnijih" poslovnih poteza, ugradilo se mnogo ljudi iz sve tri grane vlasti. Normalno kao u: izađem ja iz kafane sasvim normalan, kad mi neko stade na ruku.
Svi oblici kriminala su grozni i udaraju u temelje društva. Ali neki udaraju jače i čine veću štetu na duži period. Ovi finansijski su najteži.
Ko je kriv? Iz Amerike gledano: sam pao, sam se ubio. Ko te bio po ušima da daješ tolike pare jednom čoveku i to ne kontrolišeš. Naravno, žao ti je ljudi. Bez obzira što su alavi. Pravna država nastupa u trenutku otkrivanja prevare i meri se efikasnošću procesiranja. Logika je: osudite brzo, osudite teško. I pošaljete poruku. Naravno, pravna država se meri i učenjem iz ovog primera i podešavanjem sistema da bi se prevare ranije i efikasnije otkrivale.
Iz Tunguzije gledano, zakazala je država. Trebalo je već neko negde ovo da primeti. I ja bih voleo. Ali. Da bi neko primetio, mora neko i da pazi i nadlgeda. Stalno. Sve i svakoga. I svakoga dana sve više.
Sreća ne živimo u Tunguziji, već u Srbiji.
Saša