Imenovanja predsednika i članova upravnih odbora kulturnih ustanova i manifestacija u Beogradu, te gradskih kulturnih manifestacija izazvalo je prilično bure i različite komantare u medijima, sa posebnim fokusom na stranačku pripadnost ili podršku imenovanih.
Sadašnja stranačka postavljenja i podobnost, (koja se inače praktikuje od 2000.godine), podsećaju na onaj period tzv. moralno-politička podobnost, neposredno posle 2.svetskog rata, koji su i komunisti ubrzo napustili. Razlika je u tome što sada moralnu podobnost ni odgovornost niko i ne spominje, niti se traži.
U političkoj modi kod nas je još uvek priča o tome kako je nekada za sve trebala moralno-politička podobnost, pri čemu se ista tumači sa izrugivanjem, a u smislu da nisi mogao ići ni u obdanište i osnovnu školu ako ti celo porodično stablo nije bilo komunističko. Te kako neko baš zbog toga nije mogao da završi ni osmogodišnju školu, ni zanat ni fakultet,…. izgovor za sve.
Skloni smo čak da sami sebe omalovažavamo i blatimo svoje juče kako bi pokazali svoje novo danas, koje, najčešće, izgleda mnogo ružnije od onoga što smo bili juče.
Kritikovati nešo što je bilo, korektno je samo ako smo stvorili nešto bolje. Uostalom, ocenjivanje je stalno i stvar upoređivanja.
Tačno je jedino da mnogo toga nije tačno i da se preteruje u izrugivanju “komunističkoj moralno-političkoj podobnosti”. Tačno je da o tome pričaju oni koji nisu ni živeli u tom periodu, a kojima su kao pričali. Tačno je da o tome pričaju (s razlogom) i oni koji su zaista došli i bili u političkom sukobu sa vladajućom ideologijom, politikom i ličnostima, kao što su poznati beogradski profesori 70-ih godina. Tačno je i da na visoko rukovodeće mesto nije mogao da dođe neko ko se otvoreno nije slagao sa vladajućom politikom jer su ga, najčešće, aspiranti na to mesto, upravo insistirajući na tome, eliminisali.
Tačno je da se vodilo računa o političkoj podobnosti kada su u pitanju državne službe i rukovodeća mesta u njima, politička rukovodeća mesta i visoki položaji u hijerarhiji. Nije, tačno da je baš za svako radno mesto traženo da bude član partije, kao što ni članstvo u partiji nije moglo biti pokriće za lopovluk, nerad, kriminal, naprotiv.
Što se tiče političke podobnosti ona je bila samo blaža forma ove današnje stranačke ili bolje reći, danas su stranačka podobnost i pripadnost mnogo izraženije i toga se striktno drže. Zapravo, radi se o podeli plena i u javnosti je opšterašireno mišljenje, što praksa potvrđuje i ne demantuje, da “bez stranačke podrške više ne možeš ništa postići ni uraditi“.
Moralnoj podobnosti , kojoj se takođe izruguje, nema se niti može principijelno šta zameriti jer je podrazumevala radne i ljudske kvalitete, tako da neko ko je sklon krađi, utaji poreza ili drugim devijantnim ponašanjima nije mogao biti ispred onih koji to nisu. Opet, najčešće zato što su njegovi konkurenti na tome insistirali.
Ništa ne bi smetalo da se i sada o tome povede računa.
O moralnoj podobnosti se danas ne govori, kao podrazumeva se, jedino što se shvatanja o tome šta je moralno veoma široko tumači. Uostalom, da je tako potvrđuju i silni apeli i najave borbe protiv kriminala i korupcije, a oni, i pored tih pretnji i čvrste rešenosti, rastu.
Da je moral slabija strana sadašnjih kritičara moralno-političke podobnosti pokazuje i činjenica da se kritikuju samo oni koji su kao simpatizeri drugih stranaka došli na neka mesta ali ne i svoje.
Dakle, u upravnim odborima po najnovijim postavljenjima sada sede, profesionalci, koji su simpatizeri ili članovi koalicije oko DS, SPS i LDP-a., a pre su bili neki drugi i simatizeri ili članovi nekih drugih stranaka.
Svaka kritika aktuelnih rešenja, a pogotovo nekorektni komentari na račun pojedinih glumaca, muzičkih i profesionalaca u ostalim oblastima kulture i umetnosti, a da se ne govori principijelno o problemu karikaturalnog mešanja stranaka gde treba i ne treba, je neprincipijelna i stranački obojena.
Međutim, ovakvim postupkom stranke devalviraju autonomnost kulturnog i umetničkog stvaralaštva i vraćaju se na tzv. “koncept partijnosti kulture, umetnosti, nauke....” koji je podrazumevao da umetnici i njihovo stvaralaštvo mora biti u duhu partijske ideologije. To su čak i komunisti svojevremeno napustili.
Naravno, svako odgovara za svoje postupke pa i stranke ali i profesionalci i izlažu se kritikama medija i javnog mnenja. Lična je stvar svakog pojedinca da li će se i u kojoj stranki angažovati, ali bi morali naći meru da njihov angažman ne devalvira njihov profesionalni dignitet. Niko normalan ne osporava profesionalne kvalitete i rad Ljubiše Samardžića, Ivane Žigon, Đurđije Cvetić, Jelisavete Sablić, Jadranke Jovanović, Kristine Kovač, Filipa Davida i drugih, ali se pita postavlja pitanje da li bi bili imenovani na ta mesta da nisu po stranačkim kriterijumima. Ima li u tim oblastima i zaslužnijih od njih da dođu na ta mesta , ali ne mogu jer nisu članovi ni miljenici stranaka.
Posebno je pitanje šta pevaju, glume ili uopšte rade u oblasti kulturno-umetničkog stvaralaštva neki ljudi , kao direktori bolnice “Sveti Sava”, GSP “Beograd” ili JKP “Pogrebne usluge”.
O svemu tome pomalo i pregled sastava UO ovde.
Koliko mi je poznato, slična je situacija i sa zagrebačkim kulturnim ustanovama kao i kod nas.
Međutim, nepojmljivo je da se direktori teatra ili opera u Berlinu, Londonu, Parizu, Rimu, Cirihu, Minhenu, Bernu i drugim državama razvijene demokratije menjaju posle svakih parlamentarnih i lokalnih izbora.