Literatura| Politika

Domaći potkazivači i stvaranje Američke imperije

Bojan Budimac RSS / 03.07.2009. u 17:19

Polako. Ni naslov ni tekst koji sledi nisu moji. Radi se o prevodu eseja prof. Hamida Dabašija, napisanog davne 2006. Ko je prof Dabaši? Iranski Amerikanac, intelektualni istoričar, kulturni kritičar i književni teoretičar, koji predaje iranistiku (ako se to tako zove – Iranian studies) i komparativnu književnost na univerzitetu Kolumbija u Njujorku. Autor je devetnaest knjiga koje pokrivaju teme od iranske i palestinske kinematografije preko istorije do islama (Dabaši je inače je stekao dve doktorske titule na univerzitetu Pensilvanije – sociologija kulture i islamske nauke). No, sve to možete naći na Wikipediji i/ili njegovom sajtu, ako vas zanima.

Esej koji znam od njegovog objavljivanja u kairskom Al-Ahramu je oštra kritika knjige Azar Nafisi, Čitanje Lolite u Teheranu, ali zapravo mnogo mnogo više od toga. Više puta sam počinjao da prevodim taj, meni izvanredan, tekst čisto da ga podelim sa prijateljima, ali nekako nisam imao "zicflajša." Iako je pisan pre tri godine i sadrži reference na taj istorijski period smatram taj tekst i dalje svežim i značajnim.

Moram upozoriti da je tekst dugačak (oko 11 kucanih stranica) i ne tako lak. Za dva izraza koji se često pominju nisam našao idealno rešenje (hvala svima koji su mi pomogli u potrazi). Prva reč je foregrounding – koji prevodim kao predutemeljenje [pomalo nakaradno, znam, ali (za sada) nemam bolje – otvoren za sugestije]. Drugi je comprador intelectual – koji prevodim kao intelektualac-najamnik. Comprador/compradore, 1)An intermediary; a go-between. 2) A native-born agent in China and certain other Asian countries formerly employed by a foreign business to serve as a collaborator or intermediary in commercial transactions. 3) A kind of steward or agent. U svakom slučaju italik na ta dva izraza je moj. Imena, naslove knjiga i eseja koje Dabaši pominje ostavljam u originalu.

-------------------------------

U nedostatku unutrašnje podrške i spoljnog legitimiteta, piše Hamid Dabaši, američka imperija računa na pedigree intelektualaca-najamnika, beskućnih umova i vojnih plaćenika.

Tokom predsedničkih izbora 2004, tokom poslednjih bitaka kampanje, između predsednika Džordža W. Buša i senatora Džona Kerija u jednom momentu javna debata se svela na poređenje između dve ideje imperija bez hegemonije (predsednik Buš) versus hegemonija bez imperije (senator Keri). Tema je ostala sporna, tangentna, akademska i nerešena reizborom predsednika Buša.

Ubrzo nakon što je Seymour Hersh objavio članak u Njujorkeru, aprila 2006, otkrivši jedan plan Pentagona da napadne Iran – napad kojim je po prvi put od Hirošime i Nagasakija kontemplirana upotreba atomskog oružja – anti-ratni aktivisti celog sveta su se uzbudili činjenicom da ovo naročito zastrašujuće proširenje američkog militarizma može značiti smrt za desetine hiljada nevinih ljudi. Jedna organizacija zabrinutih naučnika je napravila upozorenje u formi video simulacije, predviđajući da bi takva invazija, ukoliko bi uključivala takozvanu "taktičku" upotrebu nuklearnog oružja, odmah ubila najmanje 3 miliona ljudi i izložila milione drugih kancerogenim agentima, a katastrofa bi se proširila istočno u Avganistan, Pakistan čak i u Indiju.

Sumnjivo odsutno u reakcijama, za ili protiv ove kriminalne kontemplacije koja preti milionima nevinih u regionu, je bilo bilo kakvo sistematsko povezivanje identične retorike Bušove administracije protiv Irana sa onom samo nekoliko godina ranijom protiv Avganistana i Iraka.

Očigledna kolektivna amnezija koja je pratila otkrovenje plana za američku invaziju na Iran, dok katastrofalne posledice invazije Avganistana i Iraka tek treba mapirati, je još jednom pokrenula pitanje hegemonije i imperije, jednog bez ili sa drugim – ima li metodičnosti u besnilu američkog vojnog avanturizma diljem planete. Da li ova imperija ima planove o hegemoniji, ideološke agende koji pravdaju globalno huškanje na rat, ili je to samo melodramatična obaveštajna operacija, pravljenje haosa po svetu, bez moralne i političke odgovornosti za teror koji nanosi čovečanstvu.

Naravno, istoričari kao Niall Ferguson su probali da teorijski objasne istorijski domen nastajuće imperije SAD. U svojoj knjizi Colossus: The Price of American Empire (2004), Ferguson slučajno naziva Američku imperiju "impreijalizmom anti-imperijalizma," naime formom efektivne globalne dominacije koja ne voli da se naziva pravim imenom – i koja se u stvari pozicioniše kao oslobađajuća snaga. Na drugoj strani spektruma. Michael Hardt i Antonio Negri su, čak pre kataklizmičkih događaja 11.09.2001, artikulisali teorijsku poziciju, u njihovom sada klasičnom tekstu Empire (2000), dokazujući da je klasičan imperijalizam mutirao u jedan imperijalni model dominacije, koji odgovara kulturnoj, društvenoj i ekonomskoj globalizaciji. Model koji je u suštini ukorenjen u američkoj ustavnosti. U novom predgovoru koji je izuzetni istoričar Eric Hobsbawm napisao (2005) za klasično delo V G Kiernan-a, America, The New Imperialism: From White Settlement to World Hegemony (1978) on dokazuje da kad su u pitanju aglo-američke ideje o njihovoj imperijalnoj misiji "ostatak sveta je samo sirovi materijal, glina koju treba oblikovati grnčarskim rukama. Ova pretpostavka superiornosti može biti legat britanskog ostrvljanstva pojačanog američkom veličinom i bogatstvom" (xvi). U međuvremenu, Amerikanci poput Chalmers Johnson-a, u sjajnoj knjizi The Sorrows of Empire: Militarism, Secrecy, and the End of Republic (2004), su pružali besprekorno dokumentovane i ipak žalosne eulogije padu i abdikaciji američke republike i usponu predatorske imperije iz njenog pepela. Drugi posmatrači, poput Michael Mann-a u Incoherent Empire (2003) ili Robert D Kaplan-a u Imperial Grunts: The American Military on the Ground (2005) poklanjaju posebnu pažnju – teorijsku i faktografsku – militarističkoj dimenziji ove imperije.

U suštini ne postoji odsustvo interesovanja ili uvida u kako i na kojim opštim konturama se Američka imperija upravlja svojom turbulentnom putanjom. Kao deo ovog opšteg zanimanja za Američku imperiju, sa ili bez hegemonije, može se predložiti, s obzirom na koji način propaganda SAD operiše od 11.9, da se čini (kako unutar tako internacionalno) da je imperija potpuno uslovljena na modelu momentalne amnezije, sistematičnom gubitku kolektivne memorije. Da bezočno računa na pretpostavku da niko ne posmatra, niko ne broji, i niko ne beleži ništa – da je istorija mrtva, kao i memorija, sećanje, iskustvo. Ova propozicija možda funkcioniše i stoji u skladu sa osnovnom tezom koja je pokrenula ovu predatorsku imperiju. Naime, Fukujamina ideja o "kraju istorije," koja u ovom slučaju ide do kraja kolektivne memorije i brisanja zajedničkog iskustva – čak i (ili možda baš naročito) najskorije istorije.

Kako objasniti ovu politički ubrzanu kolektivnu amneziju – proizvodnju pristanka i odbacivanje istorije brzinom jedne glavne vojne operacije svake dve godine? Jedan način dekodiranja traumatičnog terora koji leži u srcu kodiranja 11.9. je da ga čitamo kao formu istorijske amnezije, kolektivne represije, koja najbolje odgovara globalizovanom spektaklu koji je naizgled neranjivo učinio očigledno ranjivim. Trauma 11.9. je bila mnogo veća od Perl Harbura, sa kojim je obično poređena, jednostavno zbog magnitude spektakularnosti i zastrašujuće vizualnosti. Armagedonski raspad tornjeva blizanaca Svetskog Trgovačkog Centra je, više od bilo čega, prikazao ranjivost glavnog imperijalnog mementa, projekciju globalizovanog kapitala – njegove zaštitne toteme, falične simbole njegove monumentalne moći. Ta ranjivost je bila suviše nezaboravna da bi se dozvolilo da bude zapamćena. Istovremeno fabrikovanje neprijatelja i pokretnih meta, jednu na repu druge, jedno suđenje za drugim, je postalo modus operandi virtuelne imperije. Imperije kojoj nedostaje, koja je zapravo uslovljena nedostatkom dužeg pamćenja i koja računa na intenzitet kratkog pamćenja koje traje otprilike dve do tri godine – jedan do dva rata na jedne predsedničke izbore.

MOŽE SE TAKOĐE DOKAZIVATI da je ovaj akt kolektivne amnezije praćen strategijom selektivnog pamćenja – dve patologije koje uvećavaju i podržavaju jedna drugu. Naročito snažan pokazatelj takvog selektivnog pamćenja je, sada vrlo očigledno, kako su memoari ljudi sa islamskim bekgraundom, od početka "rata protiv terorizma", preplavili tržište SAD. Ova literatura, koja je možda najbolje predstavljena knjigom Azar Nafisi Čitanje Lolite u Teheranu (2003), obično ima za cilj da ukaže na legitimnu zabrinutost za sudbinu muslimanskih žena u islamskom svetu, ali ipak stavlja taj neugodan položaj isključivo u službu ideoloških psiholoških operacija, vojno uslovljenih ka američkom globalnom ratnom huškanju. Kako predsednik Buš često naglašava SAD su sada u dugom ratu sa terorizmom kome se ne vidi kraj. Ovaj terorizam ima "islamski" karakter i poreklo. "Islam" u takvom posebnom čitanju je bezvredan, nasilan, i nadasve izopačen prema ženama – pa prema tome borba protiv islamskog terorizma, ipso facto, je borba za spasavanje muslimanskih žena od zla njihovih muškaraca. "Beli čovek spasava braon ženu od braon muškarca," kako ugledna postkolonijalna feministkinja Gayatri Spivak piše u svom originalnom eseju, Can Subaltern Speak?

Tri godine od izlaska knjige Azar Nafisi, Čitanje Lolite u Teheranu, baš u vreme svetske zabrinutosti o još jednoj američkoj vojnoj operaciji u regionu, može se jasno videti i zaključiti da je ova knjiga delimično odgovorna za kultivisanje javnog mnjenja protiv Irana u SAD (i po ekstenziji globalno), doprinevši mnogo kao ključni propagandni alat tokom ratova u muslimanskim zemljama kao što su Avganistan (2001) i Irak (od 2003). Bliže ispitivanje tog teksta otkriva dosta o načinu na koji američki imperijalni koncept operiše u specifično islamskom domenu.

Pojava knjige Čitanje Lolite u Teheranu se poklopila sa najratobornijim periodom u novijoj istoriji SAD, globalnom pumpanju miltarističkih mišića. Tekst je na sebe privukao pažnju pokazujući način na koji domaći potkazivači pretvoreni u intelektualce-najamnike igraju odlučnu ulogu u omogućavanju javne saglasnosti sa imperijalnim hibrisom. Jednim udarcem Azar Nafisi je posigla tri cilja: 1. sistematsko i neisrpno klevetanje jedne cele kulture revolucionarnog otpora istoriji divljačkog kolonijalizma; 2. čineći to blatantno širi pretpostavljena kulturna predutemeljenja predatorske imperije 3. u isto vreme služi najretrogradnijim i reakcionarnim snagama unutar SAD, izazivajući otvoreni rat protiv ponosa tog mesta – raznih emigranata i rasnih manjima koje traže priznanje na univerzitetima i američkom društvu uopšte.

Do sada, što se tiče neiscrpne mržnje za sve iransko – od literarnih remek-dela do običnih ljudi – nijedan tekst, bar ne od notorne knjige Betty Mahmood, Not Without My Daughter (1984), nije proizveo tako sistematsku visceralnu mržnju za sve iransko. Međutim, pokušavajući da reciklira englesku literaturu u verziji "uz kaficu" kao ideološko predutemeljenje Američke imperije, Čitanje Lolite u Teheranu podseća na najkužnije britanske kolonijalne projekte u Indiji, kada je, na primer, godine 1835. kolonijalni oficir Thomas Macaulay izjavio: "Moramo učiniti sve da oformimo klasu koja bi mogla da bude tumač između nas i miliona kojima vladamo, klasu Indijaca po krvi i boji, ali Engleza po ukusu, mišljenju, rečima i intelektu." Azar Nafisi je personifikacija tog domaćeg potkazivača i kolonijalnog agenta, koji polira svoje usluge za američku verziju istog tog projekta.

Unutar SAD Čitanje Lolite u Teheranu promoviše dela "zapadnih klasika" u vreme kada su decenije borbi postkolonijalnih, crnih i feministkinja trećeg sveta najzad uspele da se izbore za skromnu pažnju u svetskoj književnosti. To što je to postigla, dok je radila za sekretara odbrane Pola Volfovica, indoktriniranog ocem američkih neokonzervativaca Leom Štrausom (i njegovim nečasnim traktatom Persecution and the Art of Writing), trenirana od strane libanskog šija neokon umetnika Fouad Ajami-a, svim srcem prihvaćena od Bernard Lewis-a (najpokvarenijeg ideologa rata SAD protiv muslimana), je baš junačko ostvarenje za jednu eks-profesoricu engleske književnosti bez ijednog kredibilnog naučnog rada ili knjige potpisane njenim imenom osim Čitanje Lolite u Teheranu.

Knjiga Azar Nafisi je tako locus classicus ideološkog predutemeljenja imperijalne dominacije SAD kod kuće i inostranstvu. To mesto dostiže u tri istovremena poteza: 1) računa na kolektivnu amneziju istorijskih činjenica oko sukcesivnih imperijalnih koraka ka globalnoj dominaciji – jer najvažnije u Čitanje Lolite u Teheranu je upadljiv nedostatak istorijskog i blatantno izbeljivanje literarnog; 2) naglašava sistematičnu zloupotrebu legitimnih ciljeva (u ovom slučaju nerazumnu represiju žena pod muslimanskim zakonima) za nelegitimne namere; 3) kroz upotrebu engleske literature, reciklirane i artikulisane od strane "orijentalne" žene koja se prikazuje kao savremena Šeherezada, pokušava da isprovocira mračne uglove evro-američkih orijentalnih fantazija i na taj način neutrališe kompetitivna mesta kulturološkog otpora imperijalnim planovima SAD kako kod kuće tako u inostranstvu, dok ipso facto diskredituje dugu i časnu borbu žena za njihova prava po celom kolonijalnom svetu kako protiv domaćeg patrijarhata tako protiv kolonijalne dominacije. U ovom drugom projekat Čitanje Lolite u Teheranu je samo površinski ograničen na diskreditovanje iranskih i po ekstenziji islamskih književnih kultura i feminističkih pokreta; podjednako važan cilj je da odbaci i omalovaži konkurentske ne-bele kulture imigrantskih zajednica, od afro-američke preko azijsko-američke do latino-američke i kultura drugih rasnih manjina.

Retko je orijentalni sluga belog imperijalnog plana uspeo da upakuje toliko mnogo usluga imperijalnom hibrisu u inostranstvu i rasističkom elitizmu kod kuće – sve u jednom potezu. Zato je važno čitati Nafisi ne samo zbog njenog globalnog ideološkog servisa imperijalističkim planovima SAD, nego jednako zbog njenih reakcionarnih posledica unutar SAD.

NA POVRŠINI knjiga Čitanje Lolite u Teheranu Azar Nafisi ima jednostavnu priču. Ženi, profesoru engleske literature na jednom iranskom univerzitetu, koja je rođena u privilegovanoj porodici i stoga obrazovana u Evropi i SAD, prekipi zbog gnusnih ograničenja islamske republike, te daje ostavku. U svojoj kući okuplja svojih sedam najtalentovanijih studentkinja i one se sreću i čitaju neka remek-dela "zapadne literature." Povezujući karaktere i događaje iz romana one u stvari čitaju svojim dnevnim nevoljama u jednoj bezbožnoj islamskoj republici. Priča, tačna ili proizvedena ili kombinacija oba, daje priliku naratoru da sveobuhvatno prokle ne samo islamsku revoluciju, nego sa njom u suštini celu naciju, siromašne i obespravljene, koji su je izveli – a za koje ona nema apsolutno ništa osim najdubljeg prezira. Da bi povezali ovu priču i ekstenzivne usluge imperijalnim operacijama SAD, kako kod kuće tako u inostranstvu, potreban nam je širi teorijski okvir referenci u komparativnim književnim studijama.

U studiji kulturnog predutemeljenja imperijalizma, Culture and Imperialism (1993), Edvard Said je proučio preklapanje teritorija, kako ih je zvao, između literature i političkog, kulturnog i imperijalnog, u evro-američkoj imperijalnoj uobrazilji. Ovo, kako je on neumorno ponavljao, nije da bi sveo evropsku književnost na političke nagone bilo kog perioda, nego u stvari obrnuto, da postavi političke činjenice, u njegove poslovične kontrapunktalne hermeneutike, kao glavne sagovornike književnom događaju – naročito evropske književnosti perioda.

U isto tako značajnom delu o odnosu između domaće i spoljne politike imperije i njihovim kulturološkim manifestacijama, Amy Kaplan je u The Anarchy of Empire in the Making of US Culture (2002), pokazala vezu između domaćih i spoljnih poslova takvog imperijalnog projekta. U ovom izuzetnom radu književnog istraživanja, Amy Kaplan je demonstrirala kako je, najkasnije od sredine devetnaestog veka i početaka sukcesivnih ratova sa Meksikom, Španijom, Kubom i Filipinima, imperijalni ekspanzionizam SAD usko povezan sa domaćim političkim temama kao što su rasa, klasa i pol.

Sa druge strane istog argumenta, u njenom pionirskom istraživačkom radu, Masks of Conquest: Literary Study and British Rule in India, Gauri Viswanathan je trasirala uspostavljanje studija engleske književnosti unazad do njihovih korena u Indiji kao efektivne strategije kolonijalne kontrole. Studije engleske književnosti, kako je to Viswanathan vešto pokazala, su bile instrument omogućavanja britanske vlasti kroz obrazovanje generacije Indijaca koji su bili, kako je to Macaulay rekao, "Indijci po krvi i boji, ali Englezi po ukusu, mišljenju, rečima i intelektu."

Edvard Said Amy Kaplan i Gauri Viswanathan su nam ostavili potkrepljeno učenje koje se geografski prostire od SAD preko Evrope do Indije, a teorijskom implikacijom po celom kolonijanom svetu, kao ubedljivi argument da je učenje engleske književnosti istorijski bilo zaključni britanski, a sada američki imperijalni impuls. Ponovo, nijedan od ovih naučnika i teoretičara nije sveo književnost na politiku, nego je jednostavno postavio politički interlokutor odmah do kniževnih dela na način hermeneutičke provokacije značenja i značaja – uspostavljanjem skoro istih veza može se primeniti feministička ili anti-rasistička kritika na ta ista dela bez kompromitovanja njihovog književnoj značaja.

Pojava knjige Čitanje Lolite u Teheranu Azar Nafisi je najubedljiviji savremeni slučaj još jednog pokušaja da se engleska literatura opet postavi kao modus operandi proizvodnje transregionalnog kulturnog jednoglasja sa evro-američkom globalnom dominacijom. Činjenice o povezanosti Azar Nafisi sa liderima američkog neokonzervativnog pokreta i njeno sistematsko omalovažavanje iranske kulture i po ekstenziji lokalnih i regionalnih kultura kao stvarnih ili potencijalih otpora američkoj imperiji, glorifikovanje kanonizovanog unutrašnjeg svetog mesta za ikoničko slavljenje "Zapadne književnosti," su dodatni faktori koji je nedvosmisleno stavljaju u službu predatorske imperije – službu koju obavlja kroz klišeima prepunu invokaciju najretrogradnijih orijentalnih fantazija njenih čitalaca u SAD i Evropi.

S OBZIROM NA TRANSNACIONALNI karakter globalizovane imperije presudna funkcija njenog ideološkog predutemeljenja je zasnovana na ulozi koju intelektualci emigranti mogu igrati. Mutacija Azar Nafisi od legitimnog kritičara zverstava iranske islamske republike (protiv žena naročito) u potrebnog ideologa Bušovog imperijalnog projekta je važna lekcija o tome kako se nova vrsta intelektualaca-najamnika regrutuje i odmah stavlja u upotrebu za ideološku izgradnju (i kulturološko predutemeljenje) inače neizvesnog polaganja prava na imperijalnu hegemoniju.

Odmah po 11.9. domorodački intelektualci-najamnici su aktivno regrutovani da preuzmu kritičnu ulogu za račun militantnih ideologa imperije SAD. Njihov zadatak je da predstavljaju autoritet, autentičnost i domorodačko znanje i tako informišu javnost SAD o užasima koji se dešavaju po svetu, posebno u regionu njihovog rođenja, čime opravdavaju imperijalne planove SAD kao oslobađanja tih nacija od sopstvenog zla.

Kao i svaki drugi čin propagande i dezinformacije Čitanje Lolite u Teheranu se zasniva na elementu istine. Islamska republika Iran ima užasnu istoriju gušenja, ućutkivanja i otvorenog ubijanja sekularnih intelektualaca, dok sistematski i legalno gradi stanje rodnog aparthejda. Međutim, funkcija intelektualca-najamnika nije da otkriva i da se suprotstavlja takvim užasima, umesto toga, uloga je da uzme taj elemenat istine i prepakuje ga na način da najbolje posluži ratobornoj imperiji: prerušen u legitimnu kritiku lokalne tiranije omogućava sprovođenje lukave globalne dominacije – efektivno produžavajući, zapravo povećavajući teror koji namerava da predstavi.

RLiTcover.jpg ZBOG TOGA ŠTO JE PRIRODNI delokrug intelektualaca-najamnika moralnost srednje klase zemlje domaćina (sada mutirale u imperiju), iluzije i nagoveštaji su među glavnim oruđima njihovog rada. Prvi i najintrigantniji aspekt Čitanja Lolite u Teheranu su njene korice, koje pokazuju dve tinejdžerke koje se naginju u očiglednom činu čitanja nečega. Šta tačno čitaju mi ne vidimo odnosno ne znamo. Iznad njihovih glava je naslov "Čitanje Lolite u Teheranu." Neposredna sugestija je veoma jednostavna. Tema knjige nam implicira da čitaju "Lolitu" Vladimira Nabokova u Teheranu i eto te dve tinejdžerke koje izgledaju iranski sa njihovim velovima čitaju (nešto). Dve devojke izgledaju srećno usresređene na to što čitaju i to čine na tako drag način da to izaziva simpatije i čak budi osećaj saučesništva. Koja bolja slika može da predstavi ideju – ostavivši mašti posmatrača da one svakako čitaju Nabokovljevu Lolitu? Tačno? Netačno.

Mala pauza nad ovim koricama otkriva nešto potpuno drugačije. Slika i tekst stavljeni zajedno – daju klasičan slučaj najbolje obrađen od Rolana Barta u njegovom sjajnom eseju o "The Photographic Message" – sugerišu zavodnički dodatak orijentalnog izopačenja najnotornijem slučaju pedofilije u modernoj književnoj fikciji. I kao društveni znak i kao književni označavalac termin "Lolita" podseća na nedopušteni seks sa tinejdžerkama. Pokrivene glave ove dve iranske tinejdžerke na taj način sugestivno pozajmljuju i podmuklo puštaju s lanca fantazmagoričnu orijentalnu fantaziju i daju je na zajam najmračnijem slučaju pedofilije u modernoj književnoj fikciji. Pod rubrikom koju je nazvao fotografski paradoks, Bart je dao brilijantnu dijagnozu da imitativa umetnost kao što je fotografija "obuhvata dve poruke: naznačenu poruku, koja je sama analogon i poruku značenja, koja do izvesne mere zavisi od toga u kom društvu komunicira i to određuje šta ono (društvo) misli o njoj." (Roland Barthes, "The Photographic Message," in A Barthes Reader. Hills and Wang, 1982: 195-198).

Naznačena poruka ovde izgleda sasvim očigledna: te dve devojke čitaju "Lolitu" u Teheranu – one čitaju ("Lolitu") i one su u Teheranu (one izgledaju iranski i one imaju velove na glavama). Poruka značenja je podjednako evidentna: Zamisli – nedopušteni seks sa tinejdžerkama u jednoj islamskoj republici! Šta misliš o tome, korice sugestivno predlažu i pitaju, možeš li uopšte zamisliti čitanje Lolite u Teheranu? Pogledaj te dve orijentalne Lolite! Rasistička implikacija sugestije – kao i zaprepašćeno pitanje "zar možeš zamisliti čitanje te novele u toj zemlji?" – se takmiči sa otvorenom orijentalizovanom pedofilijom i uključuje providnost marketinške strategije koja privlači najnastranije orijentalne fantazije nacije koja je već skamenjena i van sebe od surovog rata protiv fantazmagoričnih Arapa/muslimana koji su upravo kastrirali dva totemska stuba u Njujorku.

paintings.jpg

Jedan od najuobičajenih klišea o poželjnom Orijentu su mladići (under-aged man) i devojke naslikane na mnogim orijentalističkim slikama. "Lejla", Ser Frank Dicksee-ja (1892) i "Safie, jedna od tri dame Bagdada" (nedatirana) William Clarke Wontner-a su među neposrednom arheološkim uzora koricama Čitanja Lolite u Teheranu, koja je samo fotografski "apdejt" duge tradicije orijentalističkog slikarstva.

Isto tako je na ovim koricama evidentan ceo žanr kolonijalnih razglednica sa mladim Alžirkama – nameštene, proizvedene i kupovane od strane francuskih kolonijalnih oficira. Malek Alloula je proučavao ove slike u The Colonial Harem (1995). Proučavanjem ovih kolonijalnih fotografija, je pokazao kako patološka kolonijalna fantazija generiše i održava ono što je Bart nazivao "nultim stepenom" fotografskog dokaza da prikazuje i poseduje kolonizovano telo. Nalazim proročkim, kad ne bi bilo tako opsceno, da u prostoru između prednje i zadnje korice knjige Čitanje Lolite u Teheranu imamo modernizovani pedofilijski orijentalizam tako jezgrovito dokumentovan: na prednjim koricama sliku dve pokrivene iranske tinejdžerke i na zadnjim pohvala profesora orientalizma Humbert-a i Lewis-a lično.

Očigledni čin nametanja ovog kolonijalnog obeležja na koricama knjige Azar Nafisi se ne završava sa time kako on deluje. Ima još, mnogo više od toga. U stvari slučaj ovih korica obezbeđuje jedno interesantno iščašenje Rolan Bartove binarne opozicije naznačene i poruke značenja fotografije i njenog natpisa. Iščašenje je u tome da je slika ove dve tinedžerke ukradena iz sasvim drugačijeg konteksta. Originalna slika od koje su korice napravljene je ukradena iz novinskog izveštaja tokom parlamentarnih izbora 2000. u Iranu. Na originalnoj slici dve devojke čitaju vodeće reformske novine Mosharekat. Azar Nafisi i njen izdavač su možda pomislili da ih niko ne gleda i da mogu izobličiti istoriju ljudi na koji god način žele. Međutim, originalna slika iz koje su korice ukrale ideju govori o tom falsifikatu.

original.jpgKorice knjige Čitanje Lolite u Teheranu su ikonička krađa iz novina, izobličena i uokvirena u ram za potpuno različit cilj od onoga zbog koga je fotografija snimljena. U svojoj izobličenoj formi i ramu, slika je isečena tako da mi više ne vidimo novine koje mlade studentkinje drže u rukama, te tako kreira iluziju da one "Čitaju Lolitu" – sa velovima koji obavljaju posao "u Teheranu." Na originalnoj slici dve mlade studentkinje su očigledno u studentskom naselju, čitaju novine koje izveštavaju poslednje rezultate parlamentarnih izbora u njihovoj zemlji. Izrezujući novine, brišući njihove koleginice sa pozadine zajedno sa perfektno vidljivom fotografijom predsednika Hatamija – ikone reformističkog pokreta – i sugerisanjem da dve devojke čitaju "Lolitu" oduzima im njihovu moralnu inteligenciju i njihovo učestvovanje u demokratskim aspiracijama njihove domovine, terajući ih u kolonijalni harem.

U VREME "kraja istorije," kako neokonzervativni kolega Azar Nafisi Frensis Fukujama teoretiše, zadatak intelektualca-najamnjika je da ljubazno deluje shodno tome, pomažući da se obrišu sve nacionalne istorije i obezbede zabavnu priču da ispuni vakuum. Zabava mora imati privlačnost za mase. Sadržaj knjige Čitanje Lolite u Teheranu tako odgovara koricama – oboje pravilno služe neposrednom imperijalnom kontekstu. Na stranu istorija, čovek čita ovu knjigu uzalud tražeći makar jedan jedini razgovor o bilo kakvoj relevantnoj književnoj teoriji od onih koje su se nagomilale generacijama o ili oko radova autora koji drže četiri poglavlja knjige – Nabokov, Skot Ficdžerald, Henri Džejms i Džejn Ostin. Čitanje Lolite u Teheranu je neobično uskogrudan tekst, ne samo nesvestan iranske istorije, društva i kulture, nego podjednako dalek od čitavih biblioteka komentara i analiza akumuliranih generacijama o i oko o autora i knjiga o kojima govori. Ali ovo izostavljanje dobro odgovara onome čemu je tekst namenjen – naime, da obezbedi širokom spektru čitalaštva funkcionalnu priču koja zamenjuje istoriju, čita se kao fikcija, a izobličuje realnost koju pretenduje da predstavlja.

Nazad u stvarni svet, naravno, nema ničeg neobičnog da iranci čitaju dela fikcije bilo koje vrste i iz celog sveta kao akt političkog prkosa. Na tom mestu opet Azar Nafisi nastavlja da reže sliku na način vizualne krađe koju su počinili ona njen izdavač na koricama – kradući deo istine da bi rekla veću laž. Nisu samo "zapadni klasici," kako ova knjiga tvrdi, ti koje Iranci čitaju kao izraz političkog prkosa militantnoj tiraniji – bila ona (tiranija) Pahlaviji (o kojima Nafisi ostaje potpuno nema) ili sadašnji klerici. Tokom devetnaestog i dvadesetog veka velika dela književnosti iz celog sveta su očarala i obogatila iransku književnu i političku kulturu. U njihovoj najskorijoj istoriji i tokom kolonijalne modernosti, a počevši sa Francuskom revolucijom Iranci su sistematski i periodično bili izlagani svetskoj književnosti. Svaki put je to zapravo upriličeno nekim revolucionarnim ili traumatičnim događajem. Francuska revolucija 1789. je omogućila izlaganje Iranaca francuskoj i engleskoj književnosti. Evropske revolucije 1848. su imale duboku draž među iranskim intelektualnim emigrantima u Istanbulu, što je rezultiralo sa još više prevoda sa francuskih i engleskih izvora. Ruska revolucija 1917. je imala isti efekat što se tiče ruske književnosti, isto tako i američka okupacija Irana tokom Drugog svetskog rata i kasnije Vijetnamski rat i pokret za građanska prava su uticali na prevod američke književnosti. Latino-američke revolucije, afrički anti-kolonijalni pokreti, indijski anti-kolonijalni nacionalizam, kineska revolucija, kubanska revolucija, studentski ustanak u Francuskoj itd. – su sve dodatni međaši iranskog izlaganja svetskoj literaturi, kao što je očigledna naša izloženost modernoj arapskoj književnosti odmah nakon kolonijalne okupacije Palestine i naserovskog nacionalizma. Azar Nafisi ili ne zna ove istorijske činjenice ili ih krije – u svakom slučaju ona izrezuje aktuelnu formu i uramljuje ovu kompletnu sliku sužavajući je na format koristan za jedno aktivno recikliranje vrlo selektivnog čitanja engleske književnosti.

KAO ŠTO JE AMY KAPLAN pokazala u njenoj Anarchy of Empire in the Making of US Culture, "konceptualne granice između domaćeg i stranog" su glavni artefakti koje imperije u isto vreme podižu i destabilišu. Paradoks koji Amy Kaplan artikuliše je rešen dvostrukim zadatkom koji intelektualci-najamnici izvršavaju diskreditujući njihovu domaću kulturu otpora i, ipso facto, neutrališući podjednako snažnu kulturu otpora među imigrantskim zajednicama i radikalizovanim manjinama u metropolskim centrima imperije. Tako da postoji i druga – ne tako skrivena – agenda ili posledica vidljiva u knjizi Čitanje Lolite u Teheranu. Nakon decenija uporne borbe protiv dominacije evrocentričnog kurikuluma u akademiji SAD, borbe za povratak demokratskog poštovanja svetske književne scene, Nafisi još jednom ponovo vraća časovnik za jedno pedeset godina sa jednim i eksluzivnim veličanjem evrocentrizma u književnosti.

Promovisanje rasističkog cilja jedinstvenog književnog kanona u SAD i Evropi ide ruku pod ruku sa omalovažavanjem, odbacivanjem ili ignorisanjem postojanja ne-evro-američkih književnih i kulturnih tradicija. Niko nikad neće saznati, čitajući Čitanje Lolite u Teheranu da Iranci, kao i sve druge nacije, imaju sopstvenu književnost, konstelaciju žena pisaca, pesnika, umetnika, aktivista i naučnika boljih od svih, da su oni preživljavači i sanjari ne samo u globalnim terminima prema njihovoj geopolitici nego i prema domaćim, njihovim sopstvenim, nevoljama i težnjama. Da su oni u istom periodu (devedesetih) kada je Azar Nafisi odlučila da se spusti na nivo života u Iranu i uzela truda da spasava dušu nacije predavajući nekolicini privilegovanih "Zapadne Klasike," proizveli sjajnu kinematografiju koja je ostavila svet u čuđenju i divljenju, stvorili feminističku štampu i književnost retko dostignutu u bilo kojoj zemlji, te izabrali više žena u njihov parlament nego u što ih je američkom kongresu. Narativno brisanje persijske književnosti i iranske kulture dok piše u potpuno iranskom kontekstu mutira u globalno omaložavanje svetske književnosti uopšte, svake književnosti ili kulture koja može predstavljati element otpora imperijalnim planovima i njihovim ideološkim predutemeljenjima.

Kritikovanje bede islamske republike – i priznavanje heroizma naciji koja je prvo svoje nade investirala u nju, a sada se gorko bori protiv iste – je sasvim legitimni i vrlo hitan zadatak. Međutim, pridruživanje neokozervativnom preuzimanju demokratskih institucija SAD od strane militantnih otpadnika i time pomaganje izgradnje književnog kanona za predatorsku imperiju je sasvim druga stvar. Prvim se restaurira dostojanstvo i nada nacije i njenog kulturološkog otpora imperijalnoj dominaciji, drugo je pokušaj krađe tog dostojanstva i nade od nje.

Glavni problem knjige Čitanje Lolite u Teheranu u stvari ne leži u njenoj sistematskoj distorziji iranske književne i društvene istorije nego, mnogo važnije, u tome koliko je krajnje ignorantska (indiferentna ili omalovažavajuća) prema masivnim debatama kontra-kulturnog pokreta u akademskom životu SAD, kratko nazvanim multikulturalizam, tako se Nafisi pridružuje desničarskim snagama, konzervativnom otporu promenama kurikuluma na američkim i evropskim koledžima i univerzitetima, pa prema tome uopšte u svetu. Nafisi nije predavala ni na jednom liberalnom koledžu ili univerzitetu u SAD. Ona je potpuno nesvesna ili je indifirentna i neprijateljski raspoložena prema decenijama borbe koju su radikalizovane manjine (ženske i manjinske studije) vodile da bi napravili udubljenje u vakumiranom pakovanju terora kurikuluma belog establišmenta. U vreme kada je cela nacija uključena u radikalnu debatu o diversifikaciji kurikuluma Azar Nafisi se pridružuje najgorim reakcionarnim elementima pevajući ode "zapadnim remek-delima." To posle decenije konzistentne borbe koju su uspešno vodili Amerikanci, Afro-Amerikanci, Latino-Amerikanci, Azijski-Amerikanci, feministikinje, i dugačak spisak drugih oklevetanih i obespravljenih zajednica, protiv belog muškog suprematističkog kanona visokog obrazovanja u SAD, uprkos prilikama i uprkos moćnoj opoziciji od strane hrišćanskog fundamentalizma i drugih konzervativnih bastiona koji podržavaju ovu imperiju. Sa potpunom ravnodušnošću za tu borbu, ne samo unutar Amerike nego zapravo globalnu, Azar Nafisi nedvosmisleno stavlja još jednu ne-evropsku kulturu van okrilja književnosti – van veličanstvenog i lepog.

U OBEZBEĐIVANJU SVOJIH USLUGA predatorskoj imperiji intelektualac-najamnik obavlja svoj deo posla u normalizaciji centra imperije, predstavljajući periferije van granica kao abnormalne i groteskne. Nafisi piše o čudnosti čitanja "Lolite" u Teheranu, kao da je ta knjiga u SAD ili Evropi primljena kao poslovično parče kolača. Knjiga i obe verzije filma napravljene po knjizi su sistematski zabranjivani i bojkotovani počev od prvog izdanja u Francuskoj 1955. Nabokov nije mogao da nađe izdavača u SAD spremnog da preuzme rizik sa "Lolitom." Najmanje četiri izdavača je odbilo Nabokova do 1954. Najzad je odneo knjigu u Evropu i dogovorio se sa Olimpija Presom, Maurice Girodias-a – izdavačem pornografskih naslova poput "Bela nedra," "Otvorenih usta" i "Seksualni život Robinzona Krusoa" – da štampa svega 5000 komada "Lolite."

Sve dok Grejem Grin nije uzeo "Lolitu" ozbiljno i objavio intervju sa Nabokovim niko u Evropi ili SAD nije bio voljan da napiše prikaz knjige. Grinova podrška je razbesnela britansku javnost. Džon Gordon, urednik Sandej Ekspresa je pisao o "Loliti," "najprljivija knjiga koju sam ikad pročitao" i "čista nesputana pornografija." Ministarstvo unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva je naredilo carini da konfiskuje sve kopije koje ulaze u zemlju i vršilo pritisak na francuskog ministra unutrašnjih poslova da zabrani knjigu. Godine 1962. kada je Stenli Kjubrik napravio adaptaciju "Lolite" bio je suočen sa cenzorskom politikom PCH-a (Production Code of Hollywood) i Rimokatoličkom ligom pristojnosti (Roman Catholic Legion of Decency). Godinama kasnije 1998. kada je Adrian Lyne napravio svoju verziju filma bio je napadnut od konzervativaca u SAD i Evropi. Meganin zakon (Megan's Law) 1994. u Nju Džerziju, zakon o zabrani dečje pornografije 1995. i ubistvo JonBenet Ramsey-a 1996. su uvele Linovu "Lolitu" u javnu debatu. Kao književno delo Lolita Vladimira Nabokova je bila mnogo hvaljena i proklinjana, upotrebljavana i zloupotrebljavana – a razbacivanje sa očiglednom čudnošću čitanja te knjige u Teheranu nije ništa drugo nego egzotizacija inače perfektno kosmopolitske književne scene – scene koju Nazar Afisi sistematski izobličava i ismejava.

DA PODRŽI LEGITIMITET predatorske imperije intelektualac-najamnik mora takođe da uradi svoj deo u re-akreditaciji do sada diskreditovanih ideologa imperijalnog projekta. Intelektualac-najamnik govori autentičnim glasom, domorodačkim. On je "odande" i ona "zna o čemu govori," tako njihovi glasovi nose autoritet domaćeg potkazivača. Najkorisniji zadatak Azar Nafisi je da bude orijentalni glas koji daje kredibilitet najdiskreditovanijem živom orijentalisti – jedinom preživelom orijentalisti čije usluge idu još od britanskog kolonijalizma do imperijalizma SAD tokom života (prilično muzejski primerak). Odnos autora Čitanje Lolite u Teheranu i profesora orijentalizma Humbert Humbert-a je topao i nežan, obostrano veoma koristan. Mnogo pre nego što je Bernard Lewis "otvorio vrata" za Azar Nafisi i proglasio Čitanje Lolite u Teheranu "remek-delom," u plaćenom oglasu koji je The US News and World Report štampao o ostarelom orijentalisti (Jay Tolsonn, "A Sage for the Age: Bernard Lewis," The US News and World Report, 12/3/2001), Azar Nafisi kaže o njemu:

"'Kada sam studirala u SAD sedamdesetih bila sam veoma protiv ljudi kao što je Lewis. Imala sam mnogo više knjiga od ljudi poput Saida. Kada sam se vratila, živela i predavala u Teheranu 1979, počela sam da otkrivam koliko je mojih pretpostavki bilo pogrešno.' Čitajući Lewis-a ona je otkrila, između ostalog, kako su muslimani do sredine 19. veka bili mnogo kritičniji prema sopstvenoj kulturi nego bilo koji orijentalista ikad – samokritični duh koga nije bila svesna dok je Lewis i drugi orijentalisti nisu doveli do njega."

Ako je Edvard Said razmontriao konstrukciju orijentalizma Azar Nafisi je regrutovana da je re-akredituje. Iz istog razloga, anticipirajući naklonost Bernard Lewis-a, Azar Nafisi se postarala da je jedan od demonskih karaktera koje opisuje u knjizi vatreni obožavalac Edvarda Saida – identifikujući time jednog od najslavljenijih javnih intelektualaca svoje generacije sa najretrogradnijim sentimentima u teokratiji – sve da se dodvori Bernard Lewis-u i obezbedi negovu podršku za poziciju neokon debitanta.

Što se tiče uzdizanja Bernard Lewis-a, može sasvim lako biti da Azar Nafisi nema pojma o mnogo stvari – uključujući u to islamsku intelektualnu istoriju. Međutim, prihvatiti da, pre nego što su im Humbert, Lewis i drugi orijentalistički plaćenici to saopštili, muslimani nisu bili svesni sopstvenog samokritičnog duha jednostavno prkosi razumu. Na koji to način su muslimani mogli biti samokritični prema sopstvenoj kulturi, a ne biti svesni te samokritičnosti, te su samo čekali orijentaliste da dođu da im to kažu? Šupljina propozicije zjapi pred razumom i mentalnim zdravljem. Međutim, citat orijentalke koji potvrđuje strukturalnu mržnju civilizacije koja se prostire po zemljama i kulturama je dobro naplaćen kada je Lewis vratio uslugu i prevalio preko jezika da je knjiga Azar Nafisi "remek-delo" i obezbedio joj ulaz u suteren tamnice moći u Vašingtonu D.C.

DA BI ANALIZIRALI KULTURU imperijalizma SAD, prema Amy Kaplan u The Anarchy of Empire, "potrebno je prelaziti ... granice i izazivati interpretativni okvir nacionalnih paradigmi, koje koriste istoriju za 'naduvavanje našeg nacionalnog ega.'" S druge strane u nedostatku unutrašnje podrške i spoljnog legitimiteta američka imperija računa na pedigree intelektualaca-najamnika, beskućnih umova i vojnih plaćenika. Sve to da bi trenutno proizvela saglasnost, da se obezbedi selektivo pamćenje i održi čvršća kolektivna amnezija koja možda koristi neposrednim imperijalnim ciljevima, ali će, ipso facto podržati samouništavjuće snage koje grade fiktivne zamkove od peska pored pravih talasa istorije. Ova imperija neće trajati. Nijedna imperija ne traje. Kada bi imperije trajale ceo svet bi danas govorio staropersijski.

*********************

Beleške na margini

Da, ponekad i mi alter-globalisti* između vožnji Audijem (ili Fijatom) i arlaukanja u mobilni telefon uzmemo nešto da pročitamo (a da nije kalemar pisao), uložimo eto i neki trud (za dlaku veći od copy/paste sa pravovernog sajta) da to podelimo i napravimo ovaj blog boljim (ozbiljnijim) mestom, a usput ne izvređamo preventivno (u startu) "globaliste" na pasja kola.

* Samo ignoramusi i/ili zlobnici nazivaju ljude koji su protiv "globalizacije," koja nam se (takva kakva je) prodaje kao nešto super, prefiksom "anti."

***

Moje "anti-zapadnjaštvo" je bilo na tapetu više puta na ovom blogu. Ajde da (ponovo) javno izjavim, nemam apsolutno ništa protiv Zapada (odrastao sam u toj civilizaciji i smatram se njenim pripadnikom – hteo to ili ne, tako sam viđen u mom neposrednom okruženju), a naročito nemam protiv njegovih proklamovanih vrednosti, naprotiv. Takođe smatram demokratiju najmanje lošim oblikom vladavine. Jako sam za vladavinu zakona, ljudska prava i sve što uz to ide (ovo opasno liči na ono "volim sve što vole mladi").

Eeeeeeee sad, ako me neko ubedi da su tendencije kao što je distribucija bogatstva u vodećoj zemlji Zapada, da, pogađate SAD, a koja izgleda tako kako izgleda i da je činjenica da američki radnik radi više sati za manju realnu nadnicu nego pre 10, 15 i 20 godina, dakle, ako je sve to demokratska težnja američkog naroda – da oni zapravo hoće da se njihovo nacionalno bogatstvo sliva ka 1% najbogatijih, a da oni siromaše, te da je to odraz demokratije, onda ja pristajem na propoziciju da sam potpuni moron i nemam pojma ni o čemu.  Naime, smatram da Zapad nije iznad kritike i da se to može raditi, a ne mrzeti ga (naprotiv). 

Ono što hoću da kažem je da bi se mnogi binaroidi iznenadili koliko sam ja zapravo "pro" Zapadan (ne volim da koristim te termine koji ukazuju na binarnost), pa što ne reći i pro-američki. Međutim, na jedan malo suptilniji način nego gang-ho ekipa koja je spremna da proguta kajgod od političke elite. Kad je o tome reč, a povezano sa tekstom g. Dabašija, nisam video da je iko ikad pitao američki narod da li želi da menja republiku za imperiju (što se uveliko dešava i smešno je poricati).

***

Umalo da zaboravim original eseja je ovde.



Komentari (140)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

ninasimone ninasimone 20:54 04.07.2009

Re: glupost

lutherblisset

Takođe su naivni i prigovori protiv tobožnjeg Dabašijevog denunciranja izdajnika. On sam jasno u tekstu naglašava da je na strani sekularnih snaga, ali i da smatra da previše revnosni borci svojim dilentantizmom upravo brišu temelje te borbe, dugu tradiciju značajnih i kritički nastrojenih intelektualaca Trećeg sveta.


U vezi "toboznjeg denunciranja izdajnika":
Ako neko kaze sledece: "U nedostatku unutrašnje podrške i spoljnog legitimiteta, piše Hamid Dabaši, američka imperija računa na pedigree intelektualaca-najamnika, beskućnih umova i vojnih plaćenika." , pa makar i bio na strani sekularnih snaga i do ovakvog zakljucka dosao Bartovom semioloskom metodom, bojim se da tu "toboznjem" nema mesta. Zameni Dabasija sa bilo kojim neokon intelektualcem a americku imperiju sa bilo kojom drugom drzavnom tvorevinom sa nebeskim aspiracijama i sve moze da ostane isto. I oni su isto tako krestali protiv intelektualnih placenika sto cuce po liberalnim koledzima i pljuju po "pravim" americkim vrednostima a sve u ime nekog nebuloznog multikulturalizma (poput Iranian studies). U ime odbrane americkih sloboda se tako i doslo do absurda tipa preimenovanja nesretnih French Fries u Freedom Fries! Kakva je tu razlika?
Bojim se da se Dabasi toliko upetljao u analizu da se na kraju vezao u cvor i slozio se upravo sa onima koje vidi kao najvece neprijatelje. Btw, oni i jesu bad guys u celoj prici ali sta su onda oni koji koriste iste metode samo u drugacije svrhe? Ako cilj opravdava sredstvo, bogami i sredstvo ponistava cilj.

lutherblisset lutherblisset 21:35 04.07.2009

Re: glupost

U vezi "toboznjeg denunciranja izdajnika":
Ako neko kaze sledece: "U nedostatku unutrašnje podrške i spoljnog legitimiteta, piše Hamid Dabaši, američka imperija računa na pedigree intelektualaca-najamnika, beskućnih umova i vojnih plaćenika." , pa makar i bio na strani sekularnih snaga i do ovakvog zakljucka dosao Bartovom semioloskom metodom, bojim se da tu "toboznjem" nema mesta. Zameni Dabasija sa bilo kojim neokon intelektualcem a americku imperiju sa bilo kojom drugom drzavnom tvorevinom sa nebeskim aspiracijama i sve moze da ostane isto. I oni su isto tako krestali protiv intelektualnih placenika sto cuce po liberalnim koledzima i pljuju po "pravim" americkim vrednostima a sve u ime nekog nebuloznog multikulturalizma (poput Iranian studies). U ime odbrane americkih sloboda se tako i doslo do absurda tipa preimenovanja nesretnih French Fries u Freedom Fries! Kakva je tu razlika?
Bojim se da se Dabasi toliko upetljao u analizu da se na kraju vezao u cvor i slozio se upravo sa onima koje vidi kao najvece neprijatelje. Btw, oni i jesu bad guys u celoj prici ali sta su onda oni koji koriste iste metode samo u drugacije svrhe? Ako cilj opravdava sredstvo, bogami i sredstvo ponistava cilj.


Ne vidim razlog za moralizam. Ovakve reči jesu oštre, ali ne verujem baš da islamski fanatici čekaju Dabašija da im denuncira izdajnike.

Da li ti smatraš da ne postoje intelektualci koji odrađuju posao koji za cilj ima hegemoniju neokonzervativne ideje, svesno ili nesvesno, svejedno? Ja smatram da takvih ima.

Intelektualci-najamnici su, koliko sam ja shvatio, inverzna varijanta Gramšijevog termina organski intelektualci (intelektualci sa klasnom svešću, koji doprinose hegemoniji marksističke ideje). Ukoliko se složimo sa Gramšijem da se svaka vlast temelji na hegemoniji ideje i prihvatanju i krivom reprezentovanju pojedinih opozicionih glasova, ne vidim zašto bi neokoni bili pošteđeni toga. U ovom slučaju, oni će prihvatiti tezu o potlačenosti žena na Bliskom Istoku, ali će uniziti borbu tih žena predstavljajući ih kao primitivne, neemancipovane žene čija je jedina obaveza slušanje muževa (a čije ćerke krišom čitaju Lolitu).

Ovakvi kompradorski i konvertitski intelektualci postoje svuda. Dokaz za to je naprasno i licemerno odricanje od radikalne prošlosti kod mnogih zapadnih intelektualaca, rekuperacija i namerno kriva interpretacija mnogih nekadašnjih radikalnih koncepata. Ne mislim da ih sopstvena drskost niti intelektualni imunitet štite od svake kritike za ovako drske poteze.

I dalje mislim da su poređenja Dabašija i neokona neutemeljena. On samo argumentovano brani radikalnu, sekularnu i reformsku tradiciju Trećeg Sveta od neokonzervativnih bandita i njihovog brisanja i preuzimanja. Ne poziva na osvetu (iako je oštar na jeziku), a uostalom, dobro se zna da oni željni toga nisu njegova čitateljska publika.
Domazet Domazet 23:36 04.07.2009

Branish Dabashijeve stavove...

lutherblisset
U vezi "toboznjeg denunciranja izdajnika":
Ako neko kaze sledece: "U nedostatku unutrašnje podrške i spoljnog legitimiteta, piše Hamid Dabaši, američka imperija računa na pedigree intelektualaca-najamnika, beskućnih umova i vojnih plaćenika." , pa makar i bio na strani sekularnih snaga i do ovakvog zakljucka dosao Bartovom semioloskom metodom, bojim se da tu "toboznjem" nema mesta. Zameni Dabasija sa bilo kojim neokon intelektualcem a americku imperiju sa bilo kojom drugom drzavnom tvorevinom sa nebeskim aspiracijama i sve moze da ostane isto. I oni su isto tako krestali protiv intelektualnih placenika sto cuce po liberalnim koledzima i pljuju po "pravim" americkim vrednostima a sve u ime nekog nebuloznog multikulturalizma (poput Iranian studies). U ime odbrane americkih sloboda se tako i doslo do absurda tipa preimenovanja nesretnih French Fries u Freedom Fries! Kakva je tu razlika?
Bojim se da se Dabasi toliko upetljao u analizu da se na kraju vezao u cvor i slozio se upravo sa onima koje vidi kao najvece neprijatelje. Btw, oni i jesu bad guys u celoj prici ali sta su onda oni koji koriste iste metode samo u drugacije svrhe? Ako cilj opravdava sredstvo, bogami i sredstvo ponistava cilj.


Ne vidim razlog za moralizam. Ovakve reči jesu oštre, ali ne verujem baš da islamski fanatici čekaju Dabašija da im denuncira izdajnike.

Da li ti smatraš da ne postoje intelektualci koji odrađuju posao koji za cilj ima hegemoniju neokonzervativne ideje, svesno ili nesvesno, svejedno? Ja smatram da takvih ima.

Intelektualci-najamnici su, koliko sam ja shvatio, inverzna varijanta Gramšijevog termina organski intelektualci (intelektualci sa klasnom svešću, koji doprinose hegemoniji marksističke ideje). Ukoliko se složimo sa Gramšijem da se svaka vlast temelji na hegemoniji ideje i prihvatanju i krivom reprezentovanju pojedinih opozicionih glasova, ne vidim zašto bi neokoni bili pošteđeni toga. U ovom slučaju, oni će prihvatiti tezu o potlačenosti žena na Bliskom Istoku, ali će uniziti borbu tih žena predstavljajući ih kao primitivne, neemancipovane žene čija je jedina obaveza slušanje muževa (a čije ćerke krišom čitaju Lolitu).

Ovakvi kompradorski i konvertitski intelektualci postoje svuda. Dokaz za to je naprasno i licemerno odricanje od radikalne prošlosti kod mnogih zapadnih intelektualaca, rekuperacija i namerno kriva interpretacija mnogih nekadašnjih radikalnih koncepata. Ne mislim da ih sopstvena drskost niti intelektualni imunitet štiti od svake kritike za ovako drske poteze.

I dalje mislim da su poređenja Dabašija i neokona neutemeljena. On samo argumentovano brani radikalnu, sekularnu i reformsku tradicije Trećeg Sveta od neokonzervativnih bandita i njihovog brisanja i preuzimanja. Ne poziva na osvetu (iako je oštar na jeziku), a uostalom, dobro se zna da oni željni toga nisu njegova čitateljska publika.
...samo zato shto te stavovi americhkih neocons ochigledno opasno nerviraju. To je po meni pogreshno. Ja mislim da nechije stavove treba podrzhavati ili ne zavisno od toga da li se misli da su ispravni ili neispravni. Nikako ne na osnovu toga da li postoji ili ne postoji zajednichki neprijatelj. Narochito kada, kako je to lepo primetilaq NinaS, se forma iznoshenja tih stavovova neznatno ili ni malo ne razlikuje od forme koju koriste. Narochito kada se imaju sushtinske primedbe na tu formu...

Ono boldovano ti predstavlja samo obrnutu varijantu odgovora ovdashnjih konzervi na tvrdnju da su zhene u socijalistichkim rezimima bile ravnopravnije nego u Americi. Na takvu tvrdnju oni spremno odgovaraju Ma kakva ravnopravnost samo su bile dvostruko izrabljivane...

Moram da priznam da si me poprilichno razocharao. Shto za tebe ne mora da bude big deal. Meni, medjutim, jeste...
lutherblisset lutherblisset 02:09 05.07.2009

Re: Branish Dabashijeve stavove...

samo zato shto te stavovi americhkih neocons ochigledno opasno nerviraju. To je po meni pogreshno. Ja mislim da nechije stavove treba podrzhavati ili ne zavisno od toga da li se misli da su ispravni ili neispravni. Nikako ne na osnovu toga da li postoji ili ne postoji zajednichki neprijatelj. Narochito kada, kako je to lepo primetilaq NinaS, se forma iznoshenja tih stavovova neznatno ili ni malo ne razlikuje od forme koju koriste. Narochito kada se imaju sushtinske primedbe na tu formu...

Ono boldovano ti predstavlja samo obrnutu varijantu odgovora ovdashnjih konzervi na tvrdnju da su zhene u socijalistichkim rezimima bile ravnopravnije nego u Americi. Na takvu tvrdnju oni spremno odgovaraju Ma kakva ravnopravnost samo su bile dvostruko izrabljivane...


Moram da priznam da posle ponovnog čitanja teksta i dalje ne vidim na koji se način preklapaju Dabašijev i neokonzervativni diskurs.Meni se čini da su to dve toliko različite diskurzivne formacije da do preklapanja ne može doći. To je jednako smisleno kao upoređivati diskurs Gayatri Spivak i Miltona Friedmena, recimo.

Razumem da mnogi, zbog ovdašnjeg iskustva, negativno gledaju na ono što je ninasimone navela. Ali, da li zbog političke korektnosti trebamo da zanemarimo suštinu? Ja i dalje postavljam pitanje da li smo toliko naivni pa da smatramo da su intelektualci imuni na kritike, posebno onda kada svesno idu na ruku desnim, militarističkim i neokonzervtivnim tendencijama? Zašto bi književna forma bila van ideološke konstelacije? Jasno je da Dabaši ne nastupa iz pozicije uterivača pravde, pošto ni sam nije u toj mogućnosti. Gde se Dabaši poziva na tradicionalne vrednosti i progon nepoćudnih?

Očigledno je da mnogi posmatraju Dabašija kao bolesnog islamskog fanatika. Ali, da je on zaista takav, valjda bi ostao u Iranu. Čovek koji podržava nedavne proteste protiv Ahmadinedžada je ovde proglašen za fundamentalistu. To je do te mere groteskno da neupućeni čitalac može pomisliti da islamski fundamentalisti pune teftere zanimljivim imenima na osnovu Dabašijevih dojava. Apsurdno...

Ne vidim gde Dabaši opravdava loš položaj žena u Iranu. On samo oponira zapadnom mitu o nemim (i pomalo priglupim) muslimanskim ženama, jer je, kao racionalan čovek, svestan da takvi kultur-rasistički mitovi nikako ne mogu doprineti emancipaciji tih istih žena. Zapadna orijentalistička mitomanija, svodeći muslimanske žene na neme objekte, svesno poriče i briše dugu borbu tih istih žena, a time i mogućnost neke buduće emancipacije. Njihovu emancipaciju neće ostvariti Bernand Lewis, već one same.

Stav o primitivnim, neobrazovanim iranskim ženama je identičan onom mitu o divljim balkanskim plemenima koja stalno ratuju i, nasuprot njima, mirnoj i civilizovanoj Evropi. Mnogi znaju koliko je teško oponirati tom stavu, objasniti da se ne kolje ovde baš svako sa svakim, da ima ljudi koji su se od početka suprostavljali tom bratoubilačkom zlu, da i dalje ima ljudi koji čitaju dobru literaturu, prate aktuelnu kinematografiju, slušaju aktuelna muzička ostvarenja, onda kada su ovakvi stereotipi duboko ukorenjeni. Ovi stereotipi delom i otežavaju mogućnosti poboljšanja položaja i integracije kriznih područja u savremeni svet, jer idu na ruku onim snagama koje političku korist i stiču upravo na takvim stereotipima (vidite, svi nas mrze, itd...).

Mislim da je Dabaši veoma dobro opisao delovanje ideologije i posebno njeno legitimisanje kroz kulturnu sferu. Alternativni sadržaji, nakon tog procesa, bivaju ispražnjeni od značenja i postaju krajnje apstraktni. Nakon svega, ne zna se na šta se prvobitni sadržaj uopšte odnosio. Zato i smatram da je veoma korisno ovakav metod primenjivati i na samu zapadnu kulturu i posebno na slučajeve rekuperacije radikalnih i revolucionarnih sadržaja.




ninasimone ninasimone 03:42 05.07.2009

Re: Branish Dabashijeve stavove...

lutherblisset
Moram da priznam da posle ponovnog čitanja teksta i dalje ne vidim na koji se način preklapaju Dabašijev i neokonzervativni diskurs.Meni se čini da su to dve toliko različite diskurzivne formacije da do preklapanja ne može doći.


Diskurs je razlicit, metod je isti: Ili mislis kao ja ili si strani placenik/petokolonas/izdajica/fill-in...
Po cemu je Dabasi jedini merodavan autoritet po pitanju Irana? Pa ni on ne zivi u Iranu. Njegov najveci problem za A. Hafisi nije to sto ona ima hidden agenda nego sto ta agenda nije u skladu sa njegovom. Sve bi bilo u redu da je pomenula sve iranske pisce od klinastog pisma na ovamo i time pokazala respekt za iransku kulturu. Stvarno? Pa ne pise ona udzbenik, to je njegov posao, on je profesor iranskih studija.
Daje losu sliku o Iranu? Pa sta? Gde to pise da o domovini, ko o mrtvima, samo najlepse?!
Zena ima pravo da vidi svoj zivot u Iranu kako hoce. Jel' je to sto je cerka bivseg gradonacelnika diskvalifikuje? Jel' prestala da bude Iranka? Samo oni koji nemaju nikakve veze sa rezimom saha need to apply?

Ali, da li zbog političke korektnosti trebamo da zanemarimo suštinu?

I ja se to pitam...

Ja i dalje postavljam pitanje da li smo toliko naivni pa da smatramo da su intelektualci imuni na kritike, posebno onda kada svesno idu na ruku desnim, militarističkim i neokonzervtivnim tendencijama? Zašto bi književna forma bila van ideološke konstelacije?


Nisu imuni i ne treba da budu imuni, kako desni tako ni levi. Jel' treba da svakog razapnemo na krst (okacimo na polumesec) i proglasimo izdajicom ko je na, uslovno receno, suprotnoj strani? Izdajicom cega? Irana, Amerike, Islama, demokratije? Gde lezi njegova lojalnost pa da znamo sta se to izdaje.

Očigledno je da mnogi posmatraju Dabašija kao bolesnog islamskog fanatika. Ali, da je on zaista takav, valjda bi ostao u Iranu.

Ne samo da nije ostao u Iranu, nego i radi i dobija platu na Columbia University. Placenik.

Ne vidim gde Dabaši opravdava loš položaj žena u Iranu. On samo oponira zapadnom mitu o nemim (i pomalo priglupim) muslimanskim ženama, jer je, kao racionalan čovek, svestan da takvi kultur-rasistički mitovi nikako ne mogu doprineti emancipaciji tih istih žena. Zapadna orijentalistička mitomanija, svodeći muslimanske žene na neme objekte, svesno poriče i briše dugu borbu tih istih žena, a time i mogućnost neke buduće emancipacije.


Pa ne znam ko sprovodi taj mit? On isto tako tvrdi da zna sta hoce islamske zene i dokle su stigle u toj borbi. Eto, jedna je rekla sta misli pa je dobila po nosu da ne treba tako da misli... Ako se vec toliko brine za zensku emancipaciju sto ne apeluje malo kod mula? Cini mi se da su oni trenutno veca prepreka od zapadne orijentalisticke mitomanije.



Stav o primitivnim, neobrazovanim iranskim ženama je identičan onom mitu o divljim balkanskim plemenima koja stalno ratuju i, nasuprot njima, mirnoj i civilizovanoj Evropi. Mnogi znaju koliko je teško oponirati tom stavu, objasniti da se ne kolje ovde baš svako sa svakim, da ima ljudi koji su se od početka suprostavljali tom bratoubilačkom zlu, da i dalje ima ljudi koji čitaju dobru literaturu, prate aktuelnu kinematografiju, slušaju aktuelna muzička ostvarenja, onda kada su ovakvi stereotipi duboko ukorenjeni. Ovi stereotipi delom i otežavaju mogućnosti poboljšanja položaja i integracije kriznih područja u savremeni svet, jer idu na ruku onim snagama koje političku korist i stiču upravo na takvim stereotipima (vidite, svi nas mrze, itd...).

A kad kazemo da ne spadamo u takve stereotipe onda nam zalepe etiketu da smo elitisti, zapadni poltroni, i da nismo pravi Srbi/Iranci/whatever...

Zato i smatram da je veoma korisno ovakav metod primenjivati i na samu zapadnu kulturu i posebno na rekuperaciju radikalnih i revolucionarnih sadržaja.

Ovakav metod je vec oproban.
Domazet Domazet 16:17 05.07.2009

Re: Branish Dabashijeve stavove...

ninasimone

.
.
.
Diskurs je razlicit, metod je isti
.
.
.

Bravo Nina!
lutherblisset lutherblisset 17:02 05.07.2009

Re: Branish Dabashijeve stavove...

Diskurs je razlicit, metod je isti: Ili mislis kao ja ili si strani placenik/petokolonas/izdajica/fill-in...
Po cemu je Dabasi jedini merodavan autoritet po pitanju Irana? Pa ni on ne zivi u Iranu. Njegov najveci problem za A. Hafisi nije to sto ona ima hidden agenda nego sto ta agenda nije u skladu sa njegovom. Sve bi bilo u redu da je pomenula sve iranske pisce od klinastog pisma na ovamo i time pokazala respekt za iransku kulturu. Stvarno? Pa ne pise ona udzbenik, to je njegov posao, on je profesor iranskih studija.
Daje losu sliku o Iranu? Pa sta? Gde to pise da o domovini, ko o mrtvima, samo najlepse?!
Zena ima pravo da vidi svoj zivot u Iranu kako hoce. Jel' je to sto je cerka bivseg gradonacelnika diskvalifikuje? Jel' prestala da bude Iranka? Samo oni koji nemaju nikakve veze sa rezimom saha need to apply?



Ubeđen sam da si jako površno pročitala tekst ili ga uopšte nisi pročitala. Kao prvo, jasno je da Dabaši nije tradicionalista i da ne zamera Hafisijevoj zbog nepominjanja iranske tradicije i kulture . Ono što on zamera je:


1.sistematsko i neisrpno klevetanje jedne cele kulture revolucionarnog otpora istoriji divljačkog kolonijalizma; 2. čineći to blatantno širi pretpostavljena kulturna predutemeljenja predatorske imperije 3. u isto vreme služi najretrogradnijim i reakcionarnim snagama unutar SAD, izazivajući otvoreni rat protiv ponosa tog mesta – raznih emigranata i rasnih manjima koje traže priznanje na univerzitetima i američkom društvu uopšte.


Ne vidim gde si videla to da autor zamera Hafisijevoj na predstavljanju loše slike o Iranu. Uvek kada pomisliš na to, pored vraćanja na gornje navode, imaj u vidu i ovaj deo:

Islamska republika Iran ima užasnu istoriju gušenja, ućutkivanja i otvorenog ubijanja sekularnih intelektualaca, dok sistematski i legalno gradi stanje rodnog aparthejda. Međutim, funkcija intelektualca-najamnika nije da otkriva i da se suprotstavlja takvim užasima, umesto toga, uloga je da uzme taj elemenat istine i prepakuje ga na način da najbolje posluži ratobornoj imperiji: prerušen u legitimnu kritiku lokalne tiranije omogućava sprovođenje lukave globalne dominacije – efektivno produžavajući, zapravo povećavajući teror koji namerava da predstavi.

Kristalno je jasno na čijoj je Dabaši strani (zasigurno ne na strani šovinista i ženomrzaca). Ne razumem kako pored svega možeš i dalje da ga uporno stavljaš u tradicionalističke i militarističke okvire (ali, tvrdoglavost je čudna osobina).


Pa ne znam ko sprovodi taj mit? On isto tako tvrdi da zna sta hoce islamske zene i dokle su stigle u toj borbi. Eto, jedna je rekla sta misli pa je dobila po nosu da ne treba tako da misli... Ako se vec toliko brine za zensku emancipaciju sto ne apeluje malo kod mula? Cini mi se da su oni trenutno veca prepreka od zapadne orijentalisticke mitomanije.


Naravno da ne tvrdi da zna šta islamske žene hoće. On je samo opravdano besan na ovakvu vrstu banditizma:


Originalna slika od koje su korice napravljene je ukradena iz novinskog izveštaja tokom parlamentarnih izbora 2000. u Iranu. Na originalnoj slici dve devojke čitaju vodeće reformske novine Mosharekat. Azar Nafisi i njen izdavač su možda pomislili da ih niko ne gleda i da mogu izobličiti istoriju ljudi na koji god način žele. Međutim, originalna slika iz koje su korice ukrale ideju govori o tom falsifikatu.


Korice knjige Čitanje Lolite u Teheranu su ikonička krađa iz novina, izobličena i uokvirena u ram za potpuno različit cilj od onoga zbog koga je fotografija snimljena. U svojoj izobličenoj formi i ramu, slika je isečena tako da mi više ne vidimo novine koje mlade studentkinje drže u rukama, te tako kreira iluziju da one "Čitaju Lolitu" – sa velovima koji obavljaju posao "u Teheranu." Na originalnoj slici dve mlade studentkinje su očigledno u studentskom naselju, čitaju novine koje izveštavaju poslednje rezultate parlamentarnih izbora u njihovoj zemlji. Izrezujući novine, brišući njihove koleginice sa pozadine zajedno sa perfektno vidljivom fotografijom predsednika Hatamija – ikone reformističkog pokreta – i sugerisanjem da dve devojke čitaju "Lolitu" oduzima im njihovu moralnu inteligenciju i njihovo učestvovanje u demokratskim aspiracijama njihove domovine, terajući ih u kolonijalni harem.


Da li misliš da ove devojke nisu bile upoznate sa Nabokovljevim delom, da je bilo potrebno da im Hafisijeva održi neku večernju školu o tome (pored svih njihovih muka)?


A kad kazemo da ne spadamo u takve stereotipe onda nam zalepe etiketu da smo elitisti, zapadni poltroni, i da nismo pravi Srbi/Iranci/whatever...



Da Dabaši ne targetira loše Irance, i da je veoma blagonaklon prema zapadnim (i ne samo zapadnim) kulturnim produktima dovoljno govore sledeći redovi


Nazad u stvarni svet, naravno, nema ničeg neobičnog da iranci čitaju dela fikcije bilo koje vrste i iz celog sveta kao akt političkog prkosa. Na tom mestu opet Azar Nafisi nastavlja da reže sliku na način vizualne krađe koju su počinili ona njen izdavač na koricama – kradući deo istine da bi rekla veću laž. Nisu samo "zapadni klasici," kako ova knjiga tvrdi, ti koje Iranci čitaju kao izraz političkog prkosa militantnoj tiraniji – bila ona (tiranija) Pahlaviji (o kojima Nafisi ostaje potpuno nema) ili sadašnji klerici. Tokom devetnaestog i dvadesetog veka velika dela književnosti iz celog sveta su očarala i obogatila iransku književnu i političku kulturu. U njihovoj najskorijoj istoriji i tokom kolonijalne modernosti, a počevši sa Francuskom revolucijom Iranci su sistematski i periodično bili izlagani svetskoj književnosti. Svaki put je to zapravo upriličeno nekim revolucionarnim ili traumatičnim događajem. Francuska revolucija 1789. je omogućila izlaganje Iranaca francuskoj i engleskoj književnosti. Evropske revolucije 1848. su imale duboku draž među iranskim intelektualnim emigrantima u Istanbulu, što je rezultiralo sa još više prevoda sa francuskih i engleskih izvora. Ruska revolucija 1917. je imala isti efekat što se tiče ruske književnosti, isto tako i američka okupacija Irana tokom Drugog svetskog rata i kasnije Vijetnamski rat i pokret za građanska prava su uticali na prevod američke književnosti. Latino-američke revolucije, afrički anti-kolonijalni pokreti, indijski anti-kolonijalni nacionalizam, kineska revolucija, kubanska revolucija, studentski ustanak u Francuskoj itd. – su sve dodatni međaši iranskog izlaganja svetskoj literaturi, kao što je očigledna naša izloženost modernoj arapskoj književnosti odmah nakon kolonijalne okupacije Palestine i naserovskog nacionalizma. Azar Nafisi ili ne zna ove istorijske činjenice ili ih krije – u svakom slučaju ona izrezuje aktuelnu formu i uramljuje ovu kompletnu sliku sužavajući je na format koristan za jedno aktivno recikliranje vrlo selektivnog čitanja engleske književnosti.




Ne samo da nije ostao u Iranu, nego i radi i dobija platu na Columbia University. Placenik.



Dakle treba da igra kako neokoni sviraju...


Ovo je moje poslednje javljanje na ovako neargumentovane prigovore. Uporedi svoje prigovore sa citatima i celim tekstom. Pokušao sam da poentu Dabašijevog teksta objasnim pomoću njega samog, bez ikakvih referenci ne nekoga ko bolje od autora poznaje njegove stavove ili sopstvenih projekcija. Ukoliko i dalje imaš iste prigovore, onda ništa (što bi rekao voljeni Peščanik)...
Domazet Domazet 18:05 05.07.2009

Da, bash tako...

Dakle treba da igra kako neokoni sviraju...
Sasvim sam siguran da Dabashi dobro zna da mu na Kolumbiji, tom bastionu zapadnog kulturnog imperijalizma, njegov ovde diskutovani tekst nece doneti mnogo neprijatnosti. Dok bi mu eventualni tekst u kome bi sa podjednakim zharom velichao dominaciju Zapadne kulture nad ostalima itekako doneo neprijatnosti. Pogotovu profesionalnih. Prema tome, Dabashi itekako igra u okviru pravila igre. Ili kako bi ti to poetski rekao, igra na muziku onih koji ga placaju...

O ostatku boldovanog u tvom tekstu mislim da ne vredi raspravljati sa tobom. Ti jednostavno verujesh da je to tako i ne vidim shta bih ja mogao da uradim pa da poljuljam tvoju Veru. A i vec sam pisao da preterivanja, paranoja i kradja Pahlavi istine da bi se proturila lazh o Americi koja visceralno mrzi Iran po mom misljenju ukazuju na to da se radi o duboko iskompleksiranom choveku koji se bori sa sopstvenim strahom da je kultura u kojoj se nashao superiornija od one iz koje je doshao. Dodushe postoji i mogucnost da se radi o fah idiotu koji ne moze da podnese to shto svaki Amerikanac ne zna napamet Firdousija. Mesto gde je objavio svoj chlanak ukazuje da je verovatnoca ove druge varijante zapravo jednaka nuli.

PS Mala digresija, zar ne mislish da je neko ko choveka koji se zove Vladimir Vladimirovich Nabokov proglashava simbolom Zapadne Kulture zapravo podlegao kulturnom imperijalizmu Zapada?
lutherblisset lutherblisset 18:58 05.07.2009

Re: Da, bash tako...

O ostatku boldovanog u tvom tekstu mislim da ne vredi raspravljati sa tobom. Ti jednostavno verujesh da je to tako i ne vidim shta bih ja mogao da uradim pa da poljuljam tvoju Veru.


Zašto treba da verujem, pa citirao sam čoveka? Ili možda i on veruje da tako misli?

Sasvim sam siguran da Dabashi dobro zna da mu na Kolumbiji, tom bastionu zapadnog kulturnog imperijalizma, njegov ovde diskutovani tekst nece doneti mnogo neprijatnosti. Dok bi mu eventualni tekst u kome bi sa podjednakim zharom velichao dominaciju Zapadne kulture nad ostalima itekako doneo neprijatnosti. Pogotovu profesionalnih. Prema tome, Dabashi itekako igra u okviru pravila igre. Ili kako bi ti to poetski rekao, igra na muziku onih koji ga placaju...



Dakle, ovi sa univerziteta su mu rekli da napiše takav tekst ne bi li zadovoljio njihove perverzne levo/liberalne fantazije? Nemojmo se praviti naivni, opšte je poznato da univerziteti uživaju autonomiju i da alternativniji sadržaji tamo mogu proći. Sve to ne bi bilo moguće bez šezdesetoosmaških događanja i duge borbe za nove discipline (među kojima su najznačajnije postkolonijalna teorija i studije kulture). Sam Alan Finkelkrot je rekao "Što više Amerika postaje desničarska, to više njeni univerzitetski kampusi streme levici". Imajući u vidu da neki univerziteti predstavljaju svojevsne kontrapunktove od mainstream duha vremena (čak i u Srbiji je to tako), nemam ništa protiv ove muzike, čak bih voleo da se što glasnije svira.

PS Mala digresija, zar ne mislish da je neko ko choveka koji se zove Vladimir Vladimirovich Nabokov proglashava simbolom Zapadne Kulture zapravo podlegao kulturnom imperijalizmu Zapada?



Mislim da je promašena poenta. On upravo naglašava da Zapad dosta dugo nije prihvatao Nabokova.


Nafisi piše o čudnosti čitanja "Lolite" u Teheranu, kao da je ta knjiga u SAD ili Evropi primljena kao poslovično parče kolača. Knjiga i obe verzije filma napravljene po knjizi su sistematski zabranjivani i bojkotovani počev od prvog izdanja u Francuskoj 1955. Nabokov nije mogao da nađe izdavača u SAD spremnog da preuzme rizik sa "Lolitom." Najmanje četiri izdavača je odbilo Nabokova do 1954. Najzad je odneo knjigu u Evropu i dogovorio se sa Olimpija Presom, Maurice Girodias-a – izdavačem pornografskih naslova poput "Bela nedra," "Otvorenih usta" i "Seksualni život Robinzona Krusoa" – da štampa svega 5000 komada "Lolite."

Sve dok Grejem Grin nije uzeo "Lolitu" ozbiljno i objavio intervju sa Nabokovim niko u Evropi ili SAD nije bio voljan da napiše prikaz knjige. Grinova podrška je razbesnela britansku javnost. Džon Gordon, urednik Sandej Ekspresa je pisao o "Loliti," "najprljivija knjiga koju sam ikad pročitao" i "čista nesputana pornografija." Ministarstvo unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva je naredilo carini da konfiskuje sve kopije koje ulaze u zemlju i vršilo pritisak na francuskog ministra unutrašnjih poslova da zabrani knjigu. Godine 1962. kada je Stenli Kjubrik napravio adaptaciju "Lolite" bio je suočen sa cenzorskom politikom PCH-a (Production Code of Hollywood) i Rimokatoličkom ligom pristojnosti (Roman Catholic Legion of Decency). Godinama kasnije 1998. kada je Adrian Lyne napravio svoju verziju filma bio je napadnut od konzervativaca u SAD i Evropi. Meganin zakon (Megan's Law) 1994. u Nju Džerziju, zakon o zabrani dečje pornografije 1995. i ubistvo JonBenet Ramsey-a 1996. su uvele Linovu "Lolitu" u javnu debatu. Kao književno delo Lolita Vladimira Nabokova je bila mnogo hvaljena i proklinjana, upotrebljavana i zloupotrebljavana – a razbacivanje sa očiglednom čudnošću čitanja te knjige u Teheranu nije ništa drugo nego egzotizacija inače perfektno kosmopolitske književne scene – scene koju Nazar Afisi sistematski izobličava i ismejava.




Nabokov kod Nafisijeve, predstavljen kao simbol zapadne otvorenosti i demokratičnosti, je lažna predstava, običan plutajući označitelj bez označenog, i kao takav ispražnjen od svakog smisla i značenja. Mislim da je Dabaši mnogo više protiv takvog tumačenja Nabokova , nego Nabokova samog. Kada priča o kulturnom imperijalizmu on misli na anglo-saksonske autore, ali je jasno da nema ništa protiv književnih dela kao takvih, već njihove upotrebe u ideološke svrhe.




Ponovo, nijedan od ovih naučnika i teoretičara nije sveo književnost na politiku, nego je jednostavno postavio politički interlokutor odmah do kniževnih dela na način hermeneutičke provokacije značenja i značaja – uspostavljanjem skoro istih veza može se primeniti feministička ili anti-rasistička kritika na ta ista dela bez kompromitovanja njihovog književnoj značaja.



ninasimone ninasimone 20:08 05.07.2009

Re: Branish Dabashijeve stavove...

E, sad molim strpljive citaoce ovog bloga da ponovu odu na Wikipediu i da procitaju deo Controversies, ne samo njegove kontroverzne izjave nego i nacin na koji on reaguje na kritiku. Tu ima toliko materijala da se Dabashi proglasi placenikom al-kaide, najcrnjim islamskim fundamentalistom, histericnim ludakom, anti-semitom u rangu Ahmadinedzada, bla, bla, bla..... svedski sto za ljubitelje demonizacije! A i sigurna sam da su se mnogi neoconi, izraelski nacionalisti, americki hegemonisti, right-wing nuts of all kinds, itd, obilato posluzili sa tog stola.

Mozda nisi primetio, ali moje najvece primedbe na njegov esej se ne odnose na njegove izrecene stavove nego upravo na nacin na koji on sam (poput gorenavedenih uspaljenih glava) demonizuje neistomisljenike a sve u borbi protiv te iste demonizacije. Nesto poput onog " f...ing for virginity". Izvini, ali malo mi se mozak uvrnuo u pokusaju da shvati ovu nelogicnost.

Cvrsto verujem da svako ima pravo na svoje misljenje i da bi razlike u misljenjima trebalo da vode do opsteg napretka, do konstruktivnog pronalazenja resenja, a ne do ispraznog mlacenja toljagama (bukvalno i metaforicki). Demonizacija "neprijatelja" mi je jednako degutantna dolazila ona od strane neocona ili od Dabashija. Ako nam je svima cilj unapredjenje demokratije i jednakosti, prestanak vodjenja diskursa na ovaj nacin se nalazi vrlo visoko na listi, ako nije vec sam uslov, da se maknemo sa mrtve tacke.
Bojan Budimac Bojan Budimac 20:34 05.07.2009

Re: Branish Dabashijeve stavove...

Tu ima toliko materijala da se Dabashi proglasi placenikom al-kaide, najcrnjim islamskim fundamentalistom, histericnim ludakom, anti-semitom u rangu Ahmadinedzada, bla, bla, bla.....

Da ne preteruješ malo? Samo malo? Malkice? A kad mi nađeš išta pozitivno što je Dabaši rekao/napisao o al kaidi i/ili Ahemdinedžadu javi...

Ja navedoh tamo tamo u jednom podužem komentaru za koga je Azar Nafisi radila, ako to nema veze, onda ništa...

Imam utisak da je tvoj najveći problem u toj kvalifikaciji intelektualac-najamnik, da, nije lepa, ali to ne znači da ta kategorija ne postoji.
ninasimone ninasimone 22:16 05.07.2009

Re: Branish Dabashijeve stavove...

Bojan Budimac
Da ne preteruješ malo? Samo malo? Malkice? A kad mi nađeš išta pozitivno što je Dabaši rekao/napisao o al kaidi i/ili Ahemdinedžadu javi... Ja navedoh tamo tamo u jednom podužem komentaru za koga je Azar Nafisi radila, ako to nema veze, onda ništa...Imam utisak da je tvoj najveći problem u toj kvalifikaciji intelektualac-najamnik, da, nije lepa, ali to ne znači da ta kategorija ne postoji.


Moja poenta je da se SVAKO, ukljucujuci i Dabashija, moze vrlo lako i brzo proglasiti za intelektualca-najamnika, stranog placenika, i sve one najcrnje epitete sto sam navela gore, samo ako se hoce i da ne sumnjam da su neokoni njemu to vec zdusno i uradili. To je najlakse: opalis etiketu pa nek' onda oni dokazu da nisu i upravo je to cega se on sam gnusa a nema problema da radi drugima.

Evo jedan primer sta on kaze za iransku emigraciju:

"A band of useless expatriate Iranians are now swarming Washington D.C. hotel lobbies and the White House and State Department offices, seeking a pathetic role and a lucrative salary for regime change in Iran, doing nothing but wasting our tax money, while registering their ignoble names in the annals of a maligned nation. History is now recording their shameful names and will deal with them in proper time -- Abbas Milani, Mohsen Sazegara, Amir Taheri, Azar Nafisi, Ramin Ahmadi, Roya Hakakian, and an ilk of reprehensible names next to them."

E, sad, to sto ti kazes da oni jesu najobicnija banda za koje postoje dokazi da su strani placenici i da je svaka Dabashijeva opravdana, meni izgleda kao najobicnija lista za odstrel. Izguglala sam svako od ovih imena i tu ima ljudi koji su sedeli po zatvorima, strajkovali gladju, bili na rukovodecim polozajima cak i posle revolucije, dakle nisu bas svi izasli iz shahovog devil's spawn, vecina se bavi naucnim radom, pitanjima Islama, itd. Zar su bas svi do jednoga takvi neljudi sa tako necasnim motivacijama? Zar je Dabashi jedini "organski intelektualac", sto neko pomenu kao antitezu intelektualcu-najamniku, postena inteligencija (da upotrebim izraz iz nase proslosti)?

Bojan Budimac Bojan Budimac 23:05 05.07.2009

Re: Branish Dabashijeve stavove...

Amir Taheri

Mi je dovoljno... za ostale me mrzi da guglujem (sada u ovo doba noći i ovoliko piva u sebi)... da, tip je spreman na sve... (i ima sijeset objavljenih knjiga)... Baš mi je drago da si ga spomenula u tom spisku i predlažem ponovo čitanje ovog mog komentara. No, kao što rekoh ako to nema veze, onda ništa...
lutherblisset lutherblisset 01:00 06.07.2009

Re: Branish Dabashijeve stavove...


Evo jedan primer sta on kaze za iransku emigraciju:



Dešava se to kada je Vikipedija jedini izvor informacija, ali mislim da ipak treba navesti ceo citat:


The bankrupt and illegitimate mullahs in charge of the Islamic Republic have no control over the Lebanese resistance, but if the cosmopolitan, syncretic, and multi-denominational struggles of the Lebanese heroism succeed in thwarting this killing machine, it will have an effect on the legitimate struggle of Iranians for freedom and democracy. A band of useless expatriate Iranians are now swarming Washington DC hotel lobbies and the White House and the State Department offices, seeking a pathetic role and a lucrative salary for regime change in Iran, doing nothing but wasting our tax money, while registering their ignoble names in the annals of a maligned nation. History is now recording their shameful names and will deal with them in proper time -- Abbas Milani, Mohsen Sazegara, Amir Taheri, Azar Nafisi, Ramin Ahmadi, Roya Hakakian, and an ilk of reprehensible names next to them. The battlefronts of Lebanon against the Israeli savagery has an inroad that will generate and sustain a national liberation movement, akin to the one in Palestine, and they will both export democracy, decency, and justice back to Iran, instead of importing a pathological Islamic Republic into Lebanon or Palestine


Kome on odaje imena izdajica Irana? The bankrupt and illegitimate mullahs? Pathological Islamic Republic?


Inače, ceo tekst je njegova reakcija na izraelsko zversko bombardovanje južnog Bejruta 2006. godine. Mislim da ove njegove reči oslikavaju ljubav prema aktuelnoj iranskoj garnituri:

If the dim witted Iranian president uttered an utter stupidity about "wiping Israel off the face of the earth," Israel is now doing precisely that, nothing other than wiping Lebanon off the face of the earth -- and they do so with an astounding combination of savagery and cowardice.


Jeste radikalan, mnogima se ne sviđa to što otvoreno podržava Hezbolah i Hamas, ali definitivno nije iranski patriota. On čak smatra da Iran ne treba da služi kao uzor nekog budućeg uređenja, već da je i njemu potrebna revolucionarna promena.


Ne znam, sigurno i on učitava emancipatorski potencijal u pokrete poput Hezbolaha i Hamasa (posebno što ne vidim način na koji bi se ostvarila proklamovana eliminacija države Izrael osim velikih žrtava sa obe strane). Međutim, on istovremeno i gaji nadu u rađanje novog univerzalizma na Bliskom Istoku.


The crowning achievement of this hope is in the day that Palestinians and Israelis will come together and unite, in one free and democratic state, neither Jewish, nor Islamic, nor Christian, nor divided along any tribal tenacity that pits brothers and sisters against each other. These are not the false dreams of an anguished and angry mind. This is the promise of history to a world no neocon chicanery can fool, no propaganda machinery can deny.

Ceo tekst http://electronicintifada.net/v2/article5324.shtml

Islamske revolucije su komplikovana stvar. I Mišel Fuko se nekada upetljao u taj čvor koji je jedva razvezao...http://www.wpunj.edu/newpol/issue37/Afary37.htm


Uzgred, oduševljava me kako si od komentarisanja teksta koji je na tapetu prešla na citiranje Vikipedije, samo da bi dokazala da je Dabaši isti kao ovdašnji i inostrani zadrti desničari. Na kraju se sve svede na zamerke oko političke korektnosti (tabu liberalnog zapada). Nema šta, raskošan talenat...
Domazet Domazet 01:47 06.07.2009

Znash shta, pochinjesh...

...opasno da lichish na Ovdashnje Antifashistichke Zevzeke. Ako te je bilo shta iz mog teksta navelo na prvu rechenicu ovog tvog pisanija:
Dakle, ovi sa univerziteta su mu rekli da napiše takav tekst ne bi li zadovoljio njihove perverzne levo/liberalne fantazije? Nemojmo se praviti naivni, opšte je poznato da univerziteti uživaju autonomiju i da alternativniji sadržaji tamo mogu proći. Sve to ne bi bilo moguće bez šezdesetoosmaških događanja i duge borbe za nove discipline (među kojima su najznačajnije postkolonijalna teorija i studije kulture). Sam Alan Finkelkrot je rekao "Što više Amerika postaje desničarska, to više njeni univerzitetski kampusi streme levici". Imajući u vidu da neki univerziteti predstavljaju svojevsne kontrapunktove od mainstream duha vremena (čak i u Srbiji je to tako), nemam ništa protiv ove muzike, čak bih voleo da se što glasnije svira.
onda imash probleme sa racionalnim razmishljanjem i ja to ne mogu pomoci. Ako nije onda si intelektualno neposhten i takodje ti se ne mozhe pomoci.

Ostatak teksta ponavlja ono shto sam ti rekao. A to je da je Dabashi bio svestan da svojim tekstom sebe nece dovesti u nezgodnu situaciju. Dakle igra u ukviru pravila igre, sasvim svestan da je zashticen tim pravilima. Ne mislish li da je njegovo previdjanje/nespominjanje postojanja tih pravila u analizi bezochne eksploatacije pokvarene domace izdajnice od strane imperijalne kulture koja je kreirala (i) ta pravila neki vid selektivne amnezije?

Uzgred, ako ponavljash ono shto sam ja vec rekao onda je, pretpostavljam, u redu da smatram da si razumeo shta sam hteo da ti kazhem. Shto me navodi na pitanje zashto se pravish da ne razumesh? Shto mi, dozvolices, daje za pravo da sumnjam u tvoje intelektualno poshtenje...

Zašto treba da verujem, pa citirao sam čoveka? Ili možda i on veruje da tako misli?
Kazesh citirao si choveka. I shta sad? Mislish li da citat odslikava stvarnost? Ako mislish, na osnovu chega to mislish? Na osnovu sopstvenog iskustva? Ako se o tome radi, zashto ga ne podelish sa nama? Ja bih ga rado uporedio sa mojim petnaestogodishnjim, potpuno suprotnim, iskustvom. Ako se ne radi o tvom sopstvenom iskustvu onda se radi, kao shto sam vec pretpostavio, o Verovanju. Veoma neopreznom jer da ti odmah kazhem Dabashijeva izjava o visceralnoj mrznji Amerike prema Iranu, kada dolazi od nekoga koji sasvim veshto barata rechima, predstavlja povecu lazh. Toliku da je teshko odupreti se utisku da se radi ili o lichnoj pizmi ili o svesnoj probagandi...

I na kraju, oko moje polushaljive primedbe:
Nafisi piše o čudnosti čitanja "Lolite" u Teheranu, kao da je ta knjiga u SAD ili Evropi primljena kao poslovično parče kolača. Knjiga i obe verzije filma napravljene po knjizi su sistematski zabranjivani i bojkotovani počev od prvog izdanja u Francuskoj 1955. Nabokov nije mogao da nađe izdavača u SAD spremnog da preuzme rizik sa "Lolitom." Najmanje četiri izdavača je odbilo Nabokova do 1954. Najzad je odneo knjigu u Evropu i dogovorio se sa Olimpija Presom, Maurice Girodias-a – izdavačem pornografskih naslova poput "Bela nedra," "Otvorenih usta" i "Seksualni život Robinzona Krusoa" – da štampa svega 5000 komada "Lolite."

Sve dok Grejem Grin nije uzeo "Lolitu" ozbiljno i objavio intervju sa Nabokovim niko u Evropi ili SAD nije bio voljan da napiše prikaz knjige. Grinova podrška je razbesnela britansku javnost. Džon Gordon, urednik Sandej Ekspresa je pisao o "Loliti," "najprljivija knjiga koju sam ikad pročitao" i "čista nesputana pornografija." Ministarstvo unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva je naredilo carini da konfiskuje sve kopije koje ulaze u zemlju i vršilo pritisak na francuskog ministra unutrašnjih poslova da zabrani knjigu. Godine 1962. kada je Stenli Kjubrik napravio adaptaciju "Lolite" bio je suočen sa cenzorskom politikom PCH-a (Production Code of Hollywood) i Rimokatoličkom ligom pristojnosti (Roman Catholic Legion of Decency). Godinama kasnije 1998. kada je Adrian Lyne napravio svoju verziju filma bio je napadnut od konzervativaca u SAD i Evropi. Meganin zakon (Megan's Law) 1994. u Nju Džerziju, zakon o zabrani dečje pornografije 1995. i ubistvo JonBenet Ramsey-a 1996. su uvele Linovu "Lolitu" u javnu debatu. Kao književno delo Lolita Vladimira Nabokova je bila mnogo hvaljena i proklinjana, upotrebljavana i zloupotrebljavana – a razbacivanje sa očiglednom čudnošću čitanja te knjige u Teheranu nije ništa drugo nego egzotizacija inače perfektno kosmopolitske književne scene – scene koju Nazar Afisi sistematski izobličava i ismejava.
Shta treba da nam kazhu ova dva zhuchna pasusa? da je Zapadna Civilizacija pre pedesetak godina bila konzervativna? Pa to ja znam, a znam da je USofA i dalje veoma konzervativna zemlja. Ali kakve to veze ima sa time shto je neko, ko se profesionalno bavi kulturama i koji se pokazao kao poprilichno osetljiv kada se radi o njegovoj kulturi, izjavio da je Lolita deo engleske knjizhevnosti? Ne mislish li da bi taj neko sa, verujem, impresivnim CVjem u oblasti izuchavanja kultura morao da bude bar troliko kulturno osetljiv pa da umesto 'engleske knjishevnosti' upotrebi izraz 'knjizhevnost na engleskom jeziku'?

Domazet Domazet 02:06 06.07.2009

Ovo je vec otvoreni bezobrazluk...

lutherblisset

Evo jedan primer sta on kaze za iransku emigraciju:



Dešava se to kada je Vikipedija jedini izvor informacija, ali mislim da ipak treba navesti ceo citat:


The bankrupt and illegitimate mullahs in charge of the Islamic Republic have no control over the Lebanese resistance, but if the cosmopolitan, syncretic, and multi-denominational struggles of the Lebanese heroism succeed in thwarting this killing machine, it will have an effect on the legitimate struggle of Iranians for freedom and democracy. A band of useless expatriate Iranians are now swarming Washington DC hotel lobbies and the White House and the State Department offices, seeking a pathetic role and a lucrative salary for regime change in Iran, doing nothing but wasting our tax money, while registering their ignoble names in the annals of a maligned nation. History is now recording their shameful names and will deal with them in proper time -- Abbas Milani, Mohsen Sazegara, Amir Taheri, Azar Nafisi, Ramin Ahmadi, Roya Hakakian, and an ilk of reprehensible names next to them. The battlefronts of Lebanon against the Israeli savagery has an inroad that will generate and sustain a national liberation movement, akin to the one in Palestine, and they will both export democracy, decency, and justice back to Iran, instead of importing a pathological Islamic Republic into Lebanon or Palestine


Kome on odaje imena izdajica Irana? The bankrupt and illegitimate mullahs? Pathological Islamic Republic?


Inače, ceo tekst je njegova reakcija na izraelsko zversko bombardovanje južnog Bejruta 2006. godine. Mislim da ove njegove reči oslikavaju ljubav prema aktuelnoj iranskoj garnituri:

If the dim witted Iranian president uttered an utter stupidity about "wiping Israel off the face of the earth," Israel is now doing precisely that, nothing other than wiping Lebanon off the face of the earth -- and they do so with an astounding combination of savagery and cowardice.


Jeste radikalan, mnogima se ne sviđa to što otvoreno podržava Hezbolah i Hamas, ali definitivno nije iranski patriota. On čak smatra da Iran ne treba da služi kao uzor nekog budućeg uređenja, već da je i njemu potrebna revolucionarna promena.


Ne znam, sigurno i on učitava emancipatorski potencijal u pokrete poput Hezbolaha i Hamasa (posebno što ne vidim način na koji bi se ostvaila proklamovana eliminacija države Izrael osim velikih žrtava sa obe strane). Međutim, on istovremeno i gaji nadu u rađanje novog univerzalizma na Bliskom Istoku.


The crowning achievement of this hope is in the day that Palestinians and Israelis will come together and unite, in one free and democratic state, neither Jewish, nor Islamic, nor Christian, nor divided along any tribal tenacity that pits brothers and sisters against each other. These are not the false dreams of an anguished and angry mind. This is the promise of history to a world no neocon chicanery can fool, no propaganda machinery can deny.

Ceo tekst http://electronicintifada.net/v2/article5324.shtml

Islamske revolucije su komplikovana stvar. I Mišel Fuko se nekada upetljao u taj čvor koji je jedva razvezao...http://www.wpunj.edu/newpol/issue37/Afary37.htm


Uzgred, oduševljava me kako si od komentarisanja teksta koji je na tapetu prešla na citiranje Vikipedije, samo da bi dokazala da je Dabaši isti kao ovdašnji i inostrani zadrti desničari. Na kraju se sve svede na zamerke oko političke korektnosti (tabu liberalnog zapada). Nema šta, raskošan talenat...
...poshto ne mozhesh da izadjesh na kraj, uz sav ekspertski lingo i stalno pozivanje na ne-wikipedia spoznaju sushtine, sa onim shto ti Nina kazhe ti joj stavljash u usta ono shto ona ne kazhe. Ponashash se ili kao intelektualni adolescent zeljan afirmacije ili kao neko ko umesto da razmishlja razmahuje ideoloshkim floskulama (sasvim nebitno shto ta ideologija postaje sve konfuznija kako se tvoji tekstovi mnozhe). Ili, narodskim rechnikom recheno, mnogo seresh. Tako da sam sve vishe ubedjen da je diskusija sa tobom chisto gubljenje vremena. Da se razumemo, ovo, naravno, ne znachi da na tvoje tekstove ne treba reagovati...
Domazet Domazet 02:15 06.07.2009

Pivo mozhe da bude uzrok toga sto ti na...

Ninino
E, sad, to sto ti kazes da oni jesu najobicnija banda za koje postoje dokazi da su strani placenici i da je svaka Dabashijeva opravdana, meni izgleda kao najobicnija lista za odstrel. Izguglala sam svako od ovih imena i tu ima ljudi koji su sedeli po zatvorima, strajkovali gladju, bili na rukovodecim polozajima cak i posle revolucije, dakle nisu bas svi izasli iz shahovog devil's spawn, vecina se bavi naucnim radom, pitanjima Islama, itd. Zar su bas svi do jednoga takvi neljudi sa tako necasnim motivacijama? Zar je Dabashi jedini "organski intelektualac", sto neko pomenu kao antitezu intelektualcu-najamniku, postena inteligencija (da upotrebim izraz iz nase proslosti)?
odgovarash sa
Amir Taheri
Mi je dovoljno... za ostale me mrzi da guglujem (sada u ovo doba noći i ovoliko piva u sebi)... da, tip je spreman na sve... (i ima sijeset objavljenih knjiga)... Baš mi je drago da si ga spomenula u tom spisku i predlažem ponovo čitanje ovog mog komentara. No, kao što rekoh ako to nema veze, onda ništa...
...ali nikako opravdanje. Ako ti pivo ne dozvoljava da poshteno diskutujesh onda nemoj da diskutujesh. Barem ne dok pivo ne izvetri...
Domazet Domazet 02:21 06.07.2009

Nina...

...mada strashno mrzim disclaimers u blogovanju molio bih te da ne shvatish ove moje odgovore Lutherblisettu i Budimcu na njihove tekstove upucene tebi kao nekakve moje zashtitnichke pokushaje. Koliko vidim, tebi nikakava pomoc nije potrebna. Naprotiv. To ja reagujem sebe radi, opasno me nervira ovakav Velikopravednichki nastup koji sebi oprashta shto shta zarad Vishe Istine...
lutherblisset lutherblisset 03:15 06.07.2009

Re: Znash shta, pochinjesh...

Ostatak teksta ponavlja ono shto sam ti rekao. A to je da je Dabashi bio svestan da svojim tekstom sebe nece dovesti u nezgodnu situaciju. Dakle igra u ukviru pravila igre, sasvim svestan da je zashticen tim pravilima. Ne mislish li da je njegovo previdjanje/nespominjanje postojanja tih pravila u analizi bezochne eksploatacije pokvarene domace izdajnice od strane imperijalne kulture koja je kreirala (i) ta pravila neki vid selektivne amnezije?



A šta si ti novo rekao? Da postoji (određena) autonomija univerziteta i pisane građe koja se tamo produkuje i reprodukuje? Moraću da te razočaram saznanjem da tvoja sveprožimajuća inteligencija nije došla ni do kakvog novog zaključka.
Mnogo si alergičan na pravila igre. Šta je trebao da uradi, da izađe i mašinkom izrešeta Nafisi, ne bi li ti pružio prilku da svima nama briljantno dokažeš kako si bio u pravu kada si tvrdio da je Dabaši islamski ekstremista? Ili da naznači, posebno da bi tebi pružio argumente, činjenicu da na Zapadu postoji (određena) autonomija univerziteta. Ukoliko ti živiš u iluziji da je u ovako komodifikovanom svetu moguće neko parče autonomnog prostora osim onog koji je na ovaj ili onaj način ipak vezan za zvanične institucije (što, paradokslno, dokazuje krhkost te autonomije), na kome bi se mogla dokazati pravovernost ideji i radikalnost, nisam osoba koja će te osloboditi te iluzije. Takvi pokušaji zavšavaju ili kao iracionalni terorizam ili kao samo-getoizacija. Ne vidim razloge zašto bi se akademska zajednica odricala mogućnosti da svoje drugačije ideje i stavove predstavi uz pomoć prava koja su na mišiće izvojevana, koja nisu poklonjena niti su deo evolucije i prirodnog toka zapadne normalnosti (kako ti, očigledno, smatraš). Osim toga, (valjda) si zreo čovek, jasno ti je da je na Zapadu jasna granica između bezopasnog teoretisanja o nekim idejama i trenutka kada postaje jasno da one uzdrmavaju Sistem. Ne brini se, dobro se zna kada ideje postaju opasne, i tu nema baš neke preterane kulture dijaloga.



Kazesh citirao si choveka. I shta sad? Mislish li da citat odslikava stvarnost? Ako mislish, na osnovu chega to mislish? Na osnovu sopstvenog iskustva? Ako se o tome radi, zashto ga ne podelish sa nama? Ja bih ga rado uporedio sa mojim petnaestogodishnjim, potpuno suprotnim, iskustvom. Ako se ne radi o tvom sopstvenom iskustvu onda se radi, kao shto sam vec pretpostavio, o Verovanju. Veoma neopreznom jer da ti odmah kazhem Dabashijeva izjava o visceralnoj mrznji Amerike prema Iranu, kada dolazi od nekoga koji sasvim veshto barata rechima, predstavlja povecu lazh. Toliku da je teshko odupreti se utisku da se radi ili o lichnoj pizmi ili o svesnoj probagandi...



Mislim da su citati potrebni zbog tendencije mnogih blogera (ukljućujući tebe) da u tekstu nalaze ono čega nema. Pošto vidim da si veoma revnosan, mogao bi da izbrojiš komentare koji se bave samim tekstom, a ne projekcijama tobožnje mizoginije, šovinizma, konzervativnog patriotizma ... Zašto je toliko teško baviti se samim tekstom o kojem se diskutuje? Čemu, i pored svih autorovih argumenata, dalja učitavanja i projekcije? Ukoliko smatraš da se autor toga ne pridržava u stvarnom životu, slobodan si da to istražiš na sve moguće načine (praćenjem, prisluškivanjem), ali to nije tema ovog bloga.


li kakve to veze ima sa time shto je neko, ko se profesionalno bavi kulturama i koji se pokazao kao poprilichno osetljiv kada se radi o njegovoj kulturi, izjavio da je Lolita deo engleske knjizhevnosti? Ne mislish li da bi taj neko sa, verujem, impresivnim CVjem u oblasti izuchavanja kultura morao da bude bar troliko kulturno osetljiv pa da umesto 'engleske knjishevnosti' upotrebi izraz 'knjizhevnost na engleskom jeziku'?


Ne znam da li si upoznat sa činjenicom da Čitanje Lolite u Teheranu ne obrađuje samo Nabokovljevu Lolitu, već i dela drugih autora (od kojih su dvoje engleskog porekla). Majstor si ako pronađeš mesto gde je baš Nabokov proglašen engleskom književnošću.

Ukoliko misliš na ovo


Azar Nafisi ili ne zna ove istorijske činjenice ili ih krije – u svakom slučaju ona izrezuje aktuelnu formu i uramljuje ovu kompletnu sliku sužavajući je na format koristan za jedno aktivno recikliranje vrlo selektivnog čitanja engleske književnosti.


ne vidim gde se tu spominje Nabokov. Mislim da je imao u vidu mnogo širi kontekst. Ali, ne sumnjam, majstor si ti (u pljuvanju u dalj), naći ćeš već neki argument (kao što si u svojoj bujnoj, ali i veoma poremećenoj mašti, od Nabokova kao simbola Zapadne kulture stigao do Nabokova kao engleskog pisca)...
lutherblisset lutherblisset 03:26 06.07.2009

Re: Ovo je vec otvoreni bezobrazluk...

poshto ne mozhesh da izadjesh na kraj, uz sav ekspertski lingo i stalno pozivanje na ne-wikipedia spoznaju sushtine, sa onim shto ti Nina kazhe ti joj stavljash u usta ono shto ona ne kazhe.



Šta ne kaže? Ako se citira nešto, posebno kada su ovako osetljiva pitanja, citira se cela misao ili se ne citira ništa.


Tako da sam sve vishe ubedjen da je diskusija sa tobom chisto gubljenje vremena. Da se razumemo, ovo, naravno, ne znachi da na tvoje tekstove ne treba reagovati...



Moja greška što se bakćem sa klovnom poput tebe. Ja sam, za razliku od tebe, ubeđen da tvoje prizemne bljuvotine nisu vredne ikakve pažnje. Sredi se malo. Postaješ sve jadniji i jadniji...
ninasimone ninasimone 03:57 06.07.2009

Re: Nina...

@Domazet
ma kapiram, zato ti se nisam ni zahvaljivala :)

elem, povodom optuzbi sto citiram Wikipediju - Budimac je dao link i preporuku da se procita pa reko da ne skrecem mnogo sa teme...

btw, uzela sam Citanje Lolite u Teheranu da mogu lepo da je uporedim sa Dabasijevim tekstom (kojeg sam inace procitala, svih 11 strana). Stvarno nema smisla diskutovati na poluprazno. Ako jos neko ima nameru da procita knjigu, nek mi se javi pa mozemo da osnujemo krug Citanje Citanja Lolite u Teheranu (sludise me padezi :)). Sigurno ce se naci neko da nas proglasi intelektualcima-najamnicima, vec iz nekog razloga, nije bitno kog, sigurno smo nekad negde izdali neku zemlju, ipak smo sa Balkana :), pa da nastavimo zurku?
Domazet Domazet 06:31 06.07.2009

ma ni nema potrebe ...

ninasimone
@Domazet
ma kapiram, zato ti se nisam ni zahvaljivala :)

elem, povodom optuzbi sto citiram Wikipediju - Budimac je dao link i preporuku da se procita pa reko da ne skrecem mnogo sa teme...

btw, uzela sam Citanje Lolite u Teheranu da mogu lepo da je uporedim sa Dabasijevim tekstom (kojeg sam inace procitala, svih 11 strana). Stvarno nema smisla diskutovati na poluprazno. Ako jos neko ima nameru da procita knjigu, nek mi se javi pa mozemo da osnujemo krug Citanje Citanja Lolite u Teheranu (sludise me padezi :)). Sigurno ce se naci neko da nas proglasi intelektualcima-najamnicima, vec iz nekog razloga, nije bitno kog, sigurno smo nekad negde izdali neku zemlju, ipak smo sa Balkana :), pa da nastavimo zurku?
...da mi se zahvaljujesh, stvarno mislim da su ti tekstovi osvezhenje na ovom Blogu prepunom Ideoloshkih Jurishnika (ovog ili onog diskursa).

A knjigu nisam ni ja chitao, da li znash da li mozhe da se nadje u audio izdanju, idem za desetak dana na odmor, dug je let, pa bash da procitam/odslusham mada nisam imao nameru (sve u strahu da ne podlegnem neo-con zaveri i postanem visceralni mrzitelj Irana, razume se)...
Domazet Domazet 06:39 06.07.2009

Vidish ti molim te kako mi...

...u tri, chetiri rechi stigosmo od Bartove semiološke metode do tvog
Moja greška što se bakćem sa klovnom poput tebe. Ja sam, za razliku od tebe, ubeđen da tvoje prizemne bljuvotine nisu vredne ikakve pažnje. Sredi se malo. Postaješ sve jadniji i jadniji...
izvornog intelektualnog nivoa. Dobrodoshao na Listu Zevzeka.
Bojan Budimac Bojan Budimac 06:43 06.07.2009

Re: Pivo mozhe da bude uzrok toga sto ti na...

odgovarash sa

Amir Taheri

Mi je dovoljno... za ostale me mrzi da guglujem (sada u ovo doba noći i ovoliko piva u sebi)... da, tip je spreman na sve... (i ima sijeset objavljenih knjiga)... Baš mi je drago da si ga spomenula u tom spisku i predlažem ponovo čitanje ovog mog komentara. No, kao što rekoh ako to nema veze, onda ništa...


...ali nikako opravdanje. Ako ti pivo ne dozvoljava da poshteno diskutujesh onda nemoj da diskutujesh. Barem ne dok pivo ne izvetri...

Domazete, ako nisi primetio, tebi se sada prvi put obraćam direktno. Jako je lepo što braniš ninusimon i što si tako aktivan u diskusiji o tekstu koji da l' si pročitao nisam siguran (možda sada zbog ekstenzivnog citiranja u komentarima do sada i jesi), da si mnogo učitao sam siguran . Međutim, ja bih ipak voleo odgovor od nje na pitanje o Amiru Taheriju. Nekako mi se čini da kad se neka činjenica ispreči ona je samo elegantno preskoči.

P.S. Ajde nemoj ti da mi određuješ šta ću i kada da radim OK?
Domazet Domazet 07:23 06.07.2009

Pa ti me proglasi za blogovskog Superhika

...ispada da branim intelektualno superiornije od intelektualno inferiornijih!? Ali da vidimo kako je bilo:

Ti:
Bojan Budimac

Amir Taheri

Mi je dovoljno... za ostale me mrzi da guglujem (sada u ovo doba noći i ovoliko piva u sebi)... da, tip je spreman na sve... (i ima sijeset objavljenih knjiga)... Baš mi je drago da si ga spomenula u tom spisku i predlažem ponovo čitanje ovog mog komentara. No, kao što rekoh ako to nema veze, onda ništa...
na njeno:
Zar su bas svi do jednoga takvi neljudi sa tako necasnim motivacijama?

Ko tu elegantno zaobilazi ono shto mu ne odgovara? Da li da ti boldujem ono
bash svi do jednoga
mozda josh uvek vidish duplo

A shto se tiche tvojih sigurnosti i nesigurnosti shta da ti kazhem osim toga da oni koji su previshe sigurni da je ograda mosta chvrsta chesto zavrshe u reci. tako da nema potrebe da se sekirash, nisi ti prvi kome se to deshava. Ako meni ne verujesh pitaj Slobodana Shijana....

E da, imam i ja PS. Ko si bre ti da mi odredjujesh kome cu ja i shta cu da da odredjujem. Moje osnovno blogovsko pravo je da odredjujem shta hocu i to kome god ja hocu. A njegovo je da li ce da me poslusha ili nece. Shto se ono kazhe, ja rekoh i spasih dushu a taj neko ako hoce da se gura medju zevzeke njegova stvar....Vidi ti njega, Ovo smesh a ovo ne smesh...
ninasimone ninasimone 16:31 06.07.2009

Re: ma ni nema potrebe ...

ima je i na cd-u. Samo ako pocne da gusi, pridruzicu se Dabashiju u momentu :)
Domazet Domazet 17:48 06.07.2009

Uh lebac ti...

ninasimone
ima je i na cd-u. Samo ako pocne da gusi, pridruzicu se Dabashiju u momentu :)
12 CDija i 14 sati. Ja cu ako stvarno gushi da trazhim od Budimca da mi vrati pare. A razmislicu i da li da ga tuzim za punitive damages...
ninasimone ninasimone 18:12 06.07.2009

Re: Pivo mozhe da bude uzrok toga sto ti na...

Bojan Budimac
odgovarash sa
Amir TaheriMi je dovoljno... za ostale me mrzi da guglujem (sada u ovo doba noći i ovoliko piva u sebi)... da, tip je spreman na sve... (i ima sijeset objavljenih knjiga)... Baš mi je drago da si ga spomenula u tom spisku i predlažem ponovo čitanje ovog mog komentara. No, kao što rekoh ako to nema veze, onda ništa... ...ali nikako opravdanje. Ako ti pivo ne dozvoljava da poshteno diskutujesh onda nemoj da diskutujesh. Barem ne dok pivo ne izvetri...Domazete, ako nisi primetio, tebi se sada prvi put obraćam direktno. Jako je lepo što braniš ninusimon i što si tako aktivan u diskusiji o tekstu koji da l' si pročitao nisam siguran (možda sada zbog ekstenzivnog citiranja u komentarima do sada i jesi), da si mnogo učitao sam siguran . Međutim, ja bih ipak voleo odgovor od nje na pitanje o Amiru Taheriju. Nekako mi se čini da kad se neka činjenica ispreči ona je samo elegantno preskoči. P.S. Ajde nemoj ti da mi određuješ šta ću i kada da radim OK?


Ma ne preskacem nista, procitala sam sve u vezi Taherija. Zato sam i pitala dal' su bas SVI ti na spisku zlikovci najgorih namera, a s obzirom da Dabashi ostavlja prostora za nova imena, ko ce se tu jos naci i zasto? Isto tako sam procitala i Dabashijev intervju i veoma cenim sto je rekao da postuje slobodu govora a evo jednog pitanja iz intervjua:

FKh: You say that Nafisi has put her writing "at the service of US ideological psy-op." Do you believe this was a conscious choice on her part? What motivation do you attribute to her for writing the book to begin with? (You write that she was "recruited." Is this literal?) Is Nafisi typical of who you call "native informers" or "comprador intellectuals?"

"Of course I do not mean "recruitment" literally. How would I know if she was or was not recruited to do anything? I am not privy to any such information -whether she is or is not recruited. What I do know and argue in my essay is the effect of the content of her book. I have no clue what was behind "the door" that she says Bernard Lewis opened for her -what I do know and I do theorize is the textual consequence that has resulted from that generous gesture. Yes she is very much typical of "native informers" or "comprador intellectuals" -and the base of my argument is not any secret that I know about her connections to Paul Wolfowitz and Co. but the public evidence of the book that she has produced, and not the people she thanks or who have enthusiastically endorsed it. If Noam Chomsky had endorsed that book I would have still argued the way I did. My critique is based on the treachery that that book commits against the social, intellectual, and literary history of a people and the barefaced compradorial services that it provides to a predatory empire I am morally committed to oppose. The accoutrement of neoconservative power that has purchased and promoted that book is entirely tangential and rather irrelevant to the substance of that book and the relevance of my criticism. "

Medjutim, odmah potom nastavlja da punom parom razlaze "guilt by association" sve vecem broju ljudi i sa sto bizarnijim konekcijama. Neko je rekao da on podrzava Hamas i Hezbolah (ili bar da ima simpatija). Da primenimo i na njega guilt by association?

Bojan Budimac Bojan Budimac 19:40 06.07.2009

Re: Pivo mozhe da bude uzrok toga sto ti na...

Da primenimo i na njega guilt by association?

Da, može, a zašta ćemo da ga optužimo? I jedno i drugo su (i) političke partije, a ja nisam nigde naišao da Dabaši podržava bilo kakav oblik nasilja. Eks prezident Karter podržava razgovore sa Hamasom, a i bivši ministar inostranih poslova Izraela Šlomo ben Ami smatra da nema mira bez da se s njima razgovara. Da li i njih da uključimo u taj guilt by association?

Da, znam taj intervju. Ja naravno ne mogu znati odgovor na tvoje pitanje da li su SVI navedeni kajgod, u tom smislu sam i odgovorio da mi je Taherijevo ime dovoljno, jer sam sa njegovim nedelima upoznat (ne samo to što piše o Iranu, piše on dosta i o zemlji u kojoj živim). Međutim, u odnosu na osnovni tekst (esej) to je beside the point. čini mi se. Naime, mislim da esej treba čitati u odnosu na knjigu i veze Azar Nafisi. A već sam napisao i ima ovde u komentarima dosta o tome zašto taj esej zapravo prevazilazi značaj knjige kojom se bavi.
ninasimone ninasimone 19:51 06.07.2009

Re: Pivo mozhe da bude uzrok toga sto ti na...

Bojan Budimac
Da primenimo i na njega guilt by association?Da, može, a zašta ćemo da ga optužimo? I jedno i drugo su (i) političke partije, a ja nisam nigde naišao da Dabaši podržava bilo kakav oblik nasilja. Eks prezident Karter podržava razgovore sa Hamasom, a i bivši ministar inostranih poslova Izraela Šlomo ben Ami smatra da nema mira bez da se s njima razgovara. Da li i njih da uključimo u taj guilt by association?


exactly my point... jednom kad krenes sa asocijacijama i 6 degrees of separation igrama, tome nema kraja...
Domazet Domazet 19:54 06.07.2009

'Ajde shto si se zakartao pa izgubio...

Bojan Budimac
Da primenimo i na njega guilt by association?

Da, može, a zašta ćemo da ga optužimo? I jedno i drugo su (i) političke partije, a ja nisam nigde naišao da Dabaši podržava bilo kakav oblik nasilja. Eks prezident Karter podržava razgovore sa Hamasom, a i bivši ministar inostranih poslova Izraela Šlomo ben Ami smatra da nema mira bez da se s njima razgovara. Da li i njih da uključimo u taj guilt by association?

Da, znam taj intervju. Ja naravno ne mogu znati odgovor na tvoje pitanje da li su SVI navedeni kajgod, u tom smislu sam i odgovorio da mi je Taherijevo ime dovoljno, jer sam sa njegovim nedelima upoznat (ne samo to što piše o Iranu, piše on dosta i o zemlji u kojoj živim). Međutim, u odnosu na osnovni tekst (esej) to je beside the point. čini mi se. Naime, mislim da esej treba čitati u odnosu na knjigu i veze Azar Nafisi. A već sam napisao i ima ovde u komentarima dosta o tome zašto taj esej zapravo prevazilazi značaj knjige kojom se bavi.
...to josh chovek da ti progleda kroz prste ali ovo sada...

Pa i neo-cons su deo jedne politichke partije a ni tebi ni Habashiju ne smeta da pichite po Azar Nafisi!? Kako to?

A svidja mi se ovo, drugi izbegavaju (mada, nije tachno, ne izbegavaju ali da te sada ne drndam dodatno) a ti jednostavno stvari koje ti se ne uklapaju u prichu proglasih za beside the point. Iskusno!. Da mi je znati shto se onda nalazish pogodjen Cirkovim generaqlizacijama?
gordanac gordanac 14:34 04.07.2009

troll...

..zato što ne mogu da odolim! (briši ga slobodno, ali iskušenje mi je preveliko - Parlamentarna skupština OSCE je juče u Viljnusu donela Rezoluciju o Iranu koja je "ušla" i u Viljnusku Deklaraciju, debata bila poprilična...)
"The Declaration, voted on by 213 parliamentarians from 50 OSCE countries, contains the 28 adopted resolutions. Among them are the Strengthening of the OSCE, election observation, food security in the OSCE area, the world financial crisis and the social consequences of that crisis, Iran, Afghanistan, human rights and civil liberties, arms control and disarmament in Europe, labour migration in Central Asia, energy security, climate change, water management, freedom of expression on the Internet, and a moratorium on the death penalty. "

Dokumenta - Vilnius Declaration (pdf je, mora download)

Mislim da živimo vreme "osmoze civilizacija" (kultura, rituala, navika, whatever...) i da je ovo trenutno vreme post-globalizacije (na koje će odgovor tek biti - mikronizacija, u svakom smislu) upravo ono vreme kad se jasno vide "jači i slabiji" osmotski civilizacijski protoci.
(Meni je bliska metafora o osmozi, ne zamerite mi, evo originalne definicije osmoze )

Otuda, iz činjenice da je "osmoza civilizacija" odavno poodmakla proističu i česti nesporazumi i nerzaumevanje, posebno kad se radi o Iranu, Iraku ili Avganistanu ili o nama sa Balkana, u nekom smislu (a o Africi ili Južnoj Americi i da ne govorimo!). Pričala sam već kod tebe na nekom tekstu o mom gledanju na "nanošenje demokratije" i zašto to retko uspeva, ali da ponovim, što kraće mogu, meni to sve mnogo zanimljivo...
Elem, sve do kraja XX veka svedočili smo "nasilnim prekidima spontanih razvoja raznih civilizacija", društava, država, zovi ih kako hoćeš...lako je dokazivati primerima kolnijalnih politika između XV i XX veka, prekidanjem "spontanog razvoja" društava po Americi (Južnoj i Severnoj), Africi, naseljavanjem Australije, ...I svi ti "nasilni prekidi spontanih razvoja (nečijih)" prošli su i oblikovali nam zajedničku, planetarnu istoriju. Nekoliko kultura je prilično dugo vremena donosilo regulacije i za sebe i za mnogo drugih i, mahom, sve do dvadesetog veka na ceo taj proces bilo je "sasvim malo primedbi". Mi smo savremnici primedbi, kontrola, analiza, zaključaka, teorija, često i puno "naknadne pameti" o svim procesima koji su na kraju doveli do nas, takvih kakvi smo. I, po prvi put, ceo taj proces primedbi je - masovan, demokratizovan, u dobrom smislu te reči.
Istovremeno nam je, skoro pa neosetno, tekla i "osmoza civilizacija", u svim smerovima.
I tragedije nastaju kad se napravi pogrešna procena da je "polupropustljiva" neka od "civilizacijskih opni", a ona je ustvari - potpuno nepropustljiva, Tragedije po pojedince, po društva koja su tom "lošom procenom" zatečena u vremenu i prostoru.. Istorijski - to je sve samo red u čitankama....
Ono što se najčešće previđa je da su "osmotske civilizacijske opne" polupropustljive s obe strane, smer takve "osmoze" zavisi od raznih parametara, ali to je sasvim druga priča.
dragoljub92 dragoljub92 15:14 04.07.2009

Re: troll...

gordanac
..



jeste,mada nisamsiguran da sam sve razumeo ali ako misliš da niko više ne može da se ponaša u svojoj zemlj kako oće a da se ne jave reakcije svud po svetu i počnu mešanja to je tačno i i sve pravde i nepradvde su kolateralna šteta.daklem tradicija nije priihvatljiv izgovor.
ako sam dobro razumeo
topcat topcat 16:57 04.07.2009

Re: troll...

100.

al ništa ne mogu reći na temu jer nisam još sve pročitala.
Bojan Budimac Bojan Budimac 17:02 04.07.2009

Re: troll...

100.

background noise background noise 17:33 04.07.2009

Sad ozbiljno rizikujem

Da me okace o prvo drvo, ali , povodom naslovne, cela prica generise i pitanje Lolite, joj sto ne smem da lajem . . .

Licemeran izbor naslova za knjigu, do kraja!
Bojan Budimac Bojan Budimac 21:45 04.07.2009

*****

Čovek na svakom blogu nešto nauči. Meni je sasvim logično da se ljudi (naročito u Srbiji) ježe na etiketu "strani plaćenik" (i ja se ježim), misleeem zloupotrebljavana je od nesoja do te mere da se izlizala i izgubila svaki smisao – redovna posledica kada se reč raubuje preko mere. Na žalost, to ne znači da ne postoje ljudi koji su spremni da rade u korist štete svoje zemlje, za pare i/ili iz ubeđenja. Poricati tu pojavu je kao poricati da postoji propaganda.

Što se tiče Azar Nafisi, ja samo mogu reći da je Dabaši bio dosta nežan prema njoj, verovatno zato što je smatrao da publika koja ga čita zna za opštepoznate veze te gospođe sa neokonzervativcima. On samo pominje da je ona rođena u privilegovanoj porodici, a to je u stvari sledeće – ona je ćerka gradonačelnika Teherana i prve žene u iranskom parlamentu u vreme vladavine Šaha Reze Pahlavija. Imajući to u vidu uopšte nije neobična i ja bih čak rekao legitimna njena politička pozicija (ona bi sutra reinstalirala Rezu sina da se samo ona pita).

Ubrzo po dolasku u SAD ona je bila povezana sa sada nepostojećom PR agencijom Benador Associates (pogledati spisak na dnu članka). To je bilo (još jedno) leglo neokonzervativaca [Perl, Majkl Rubin, Gafni i naravno nezaobilazni Džejm Vulzi (bivši direktor CIA) su bili u tom veselom duštvancetu].

Benador Associates je bila uglavnom koncentrisana na proizvodnju propagande o zemljama Bliskog istoka. Najveći uspeh (ako se to može tako nazvati) agencije je bio u maju 2006. kada su u kandaskom National Postu i Njujork Postu uspeli da uvale priču takođe redovnog saradnika iranskog ex-pat novinara Amira Taherija o tome kako je u iranskom parlamentu prošao zakon koji će primorati verske manjine (Jevreje, Hrišćane i Zoroastrijance) da nose vidna obeležja. Treba li reći(?) priča je od A do Ž bila laž. Međutim obigrala je oko planete nekoliko puta (čak ju je AP preuzeo) dok nije provaljena kao notorna laž i dok nije demantovana. (ko pa čita demantije?) Eliana Benador vlasnica agencije je na to 'ladno saopštila da je u članku "bila jedna do dve greške." (majke ti?) Priča od koje normalnom čoveku proključa mozak (s pravom), a totalna izmišljotina je krasila sajt Benador Assotiates mnogo posle pošto je bila provaljena, verovatno dok je sajt agencije postojao. (Kako stvari teško nestaju sa interneta on se i dan danas može videti ovde). A datakokažem izvorni izvor o ovom skandalu je članak u The Nation iz juna 2006.

Na žurkama agencije Reza Pahalvi (sin) je bio vrlo rado viđen i čest gost. Eeeee sad to je društvo sa kojim pristojni ex-pat Iranac, ako je imalo pošten bez obzira na godinu emigracije ne bi imao ništa. No, ta agencija je bila odskočna daska Azar Nafisi. Verovatno je do, svog jedno vreme poslodavca, Pola Volfovica (a da li treba objašnjavati ko je dotični?) došla preko nje.

Naravno da ti ljudi računaju ne samo na amneziju, nego računaju na to da ih niko ne gleda, niko ništa ne povezuje i ne proverava. U stvari su u pravu. Jer kad dirneš tako nešto, onda si automatski teoretičar konspiracije i sl. bez obzira koliko činjenice bile čvrste. S obzirom da se mora malo pomeriti dupe u potrazi za informacijama (i malo ih memorisati), naravno da mnogo ljudi odbacuje povezanost literature i politike kao tlapnju (pogotovo kod nas gde je ponavljam "strani plaćenik" izraz izlizan do mere da rogovi rastu ljudima čim ga vide, no, mogu im rasti do neba ta pojava postoji).

P.S. Čitajući članke o zemlji u kojoj živim, a koji su izašli iz BA kuhinje (Majkl Rubin se isticao) ja sam se pitao da li živim u paralelnom univerzumu. Količina vitriola je bila neverovatna, a totalnih neistina još veća. Najsmešnije, a to je zapravo cilj, da gluposti tog tipa onda preuzmu određena nacionalističko-militaristička glasila ovde pa recikliraju i uzimaju "kao munjom u kamenu." Po sistemu veruj nama, a ne sopstvenim očima.
Domazet Domazet 23:44 04.07.2009

Dobro i...

Bojan Budimac
Čovek na svakom blogu nešto nauči. Meni je sasvim logično da se ljudi (naročito u Srbiji) ježe na etiketu "strani plaćenik" (i ja se ježim), misleeem zloupotrebljavana je od nesoja do te mere da se izlizala i izgubila svaki smisao – redovna posledica kada se reč raubuje preko mere. Na žalost, to ne znači da ne postoje ljudi koji su spremni da rade u korist štete svoje zemlje, za pare i/ili iz ubeđenja. Poricati tu pojavu je kao poricati da postoji propaganda.

Što se tiče Azar Nafisi, ja samo mogu reći da je Dabaši bio dosta nežan prema njoj, verovatno zato što je smatrao da publika koja ga čita zna za opštepoznate veze te gospođe sa neokonzervativcima. On samo pominje da je ona rođena u privilegovanoj porodici, a to je u stvari sledeće – ona je ćerka gradonačelnika Teherana i prve žene u iranskom parlamentu u vreme vladavine Šaha Reze Pahlavija. Imajući to u vidu uopšte nije neobična i ja bih čak rekao legitimna njena politička pozicija (ona bi sutra reinstalirala Rezu sina da se samo ona pita).

Ubrzo po dolasku u SAD ona je bila povezana sa sada nepostojećom PR agencijom Benador Associates (pogledati spisak na dnu članka). To je bilo (još jedno) leglo neokonzervativaca [Perl, Majkl Rubin, Gafni i naravno nezaobilazni Džejm Vulzi (bivši direktor CIA) su bili u tom veselom duštvancetu].

Benador Associates je bila uglavnom koncentrisana na proizvodnju propagande o zemljama Bliskog istoka. Najveći uspeh (ako se to može tako nazvati) agencije je bio u maju 2006. kada su u kandaskom National Postu i Njujork Postu uspeli da uvale priču takođe redovnog saradnika iranskog ex-pat novinara Amira Taherija o tome kako je u iranskom parlamentu prošao zakon koji će primorati verske manjine (Jevreje, Hrišćane i Zoroastrijance) da nose vidna obeležja. Treba li reći(?) priča je od A do Ž bila laž. Međutim obigrala je oko planete nekoliko puta (čak ju je AP preuzeo) dok nije provaljena kao notorna laž i dok nije demantovana. (ko pa čita demantije?) Eliana Benador vlasnica agencije je na to 'ladno saopštila da je u članku "bila jedna do dve greške." (majke ti?) Priča od koje normalnom čoveku proključa mozak (s pravom), a totalna izmišljotina je krasila sajt Benador Assotiates mnogo posle pošto je bila provaljena, verovatno dok je sajt agencije postojao. (Kako stvari teško nestaju sa interneta on se i dan danas može videti ovde). A datakokažem izvorni izvor o ovom skandalu je članak u The Nation iz juna 2006.

Na žurkama agencije Reza Pahalvi (sin) je bio vrlo rado viđen i čest gost. Eeeee sad to je društvo sa kojim pristojni ex-pat Iranac, ako je imalo pošten bez obzira na godinu emigracije ne bi imao ništa. No, ta agencija je bila odskočna daska Azar Nafisi. Verovatno je do, svog jedno vreme poslodavca, Pola Volfovica (a da li treba objašnjavati ko je dotični?) došla preko nje.

Naravno da ti ljudi računaju ne samo na amneziju, nego računaju na to da ih niko ne gleda, niko ništa ne povezuje i ne proverava. U stvari su u pravu. Jer kad dirneš tako nešto, onda si automatski teoretičar konspiracije i sl. bez obzira koliko činjenice bile čvrste. S obzirom da se mora malo pomeriti dupe u potrazi za informacijama (i malo ih memorisati), naravno da mnogo ljudi odbacuje povezanost literature i politike kao tlapnju (pogotovo kod nas gde je ponavljam "strani plaćenik" izraz izlizan do mere da rogovi rastu ljudima čim ga vide, no, mogu im rasti do neba ta pojava postoji).

P.S. Čitajući članke o zemlji u kojoj živim, a koji su izašli iz BA kuhinje (Majkl Rubin se isticao) ja sam se pitao da li živim u paralelnom univerzumu. Količina vitriola je bila neverovatna, a totalnih neistina još veća. Najsmešnije, a to je zapravo cilj, da gluposti tog tipa onda preuzmu određena nacionalističko-militaristička glasila ovde pa recikliraju i uzimaju "kao munjom u kamenu." Po sistemu veruj nama, a ne sopstvenim očima.
...kakve to veze ima sa vitriolom kojim ne oskudeva Dabashijev tekst. Da li treba da, da bi izbegli da verujemo 'njima', prestanemo da verujemo i sopstvenim ochima. Da li to znachi da, ako americhki neocons tvrde da je polozhaj zena u Iranu katastrofalan, mi moramo da pochnemo da tvrdimo da je iranskim zenama super. Ili da im uzvratimo sa Kakve to sada veze ima kada se dobro zna da ste vi istrebili Indijance!
Bojan Budimac Bojan Budimac 14:46 05.07.2009

Poetry by Charles Bukowski

it
takes
a lot of
desperation
dissatisfaction
and
disillusion
to
write
a
few
good
poems.
it's not
for
everybody
either to
write
it
or even to
read
it.
Domazet Domazet 16:44 05.07.2009

Bukowski je...

...svoju poeziju,dobru ili loshu, ziveo. Shto mu daje kredibilitet. Dabashi ovo
Tri godine od izlaska knjige Azar Nafisi, Čitanje Lolite u Teheranu, baš u vreme svetske zabrinutosti o još jednoj američkoj vojnoj operaciji u regionu, može se jasno videti i zaključiti da je ova knjiga delimično odgovorna za kultivisanje javnog mnjenja protiv Irana u SAD (i po ekstenziji globalno), doprinevši mnogo kao ključni propagandni alat tokom ratova u muslimanskim zemljama kao što su Avganistan (2001) i Irak (od 2003). Bliže ispitivanje tog teksta otkriva dosta o načinu na koji američki imperijalni koncept operiše u specifično islamskom domenu.

Pojava knjige Čitanje Lolite u Teheranu se poklopila sa najratobornijim periodom u novijoj istoriji SAD, globalnom pumpanju miltarističkih mišića. Tekst je na sebe privukao pažnju pokazujući način na koji domaći potkazivači pretvoreni u intelektualce-najamnike igraju odlučnu ulogu u omogućavanju javne saglasnosti sa imperijalnim hibrisom. Jednim udarcem Azar Nafisi je posigla tri cilja: 1. sistematsko i neisrpno klevetanje jedne cele kulture revolucionarnog otpora istoriji divljačkog kolonijalizma; 2. čineći to blatantno širi pretpostavljena kulturna predutemeljenja predatorske imperije 3. u isto vreme služi najretrogradnijim i reakcionarnim snagama unutar SAD, izazivajući otvoreni rat protiv ponosa tog mesta – raznih emigranata i rasnih manjima koje traže priznanje na univerzitetima i američkom društvu uopšte.

Do sada, što se tiče neiscrpne mržnje za sve iransko – od literarnih remek-dela do običnih ljudi – nijedan tekst, bar ne od notorne knjige Betty Mahmood, Not Without My Daughter (1984), nije proizveo tako sistematsku visceralnu mržnju za sve iransko. Međutim, pokušavajući da reciklira englesku literaturu u verziji "uz kaficu" kao ideološko predutemeljenje Američke imperije, Čitanje Lolite u Teheranu podseća na najkužnije britanske kolonijalne projekte u Indiji, kada je, na primer, godine 1835. kolonijalni oficir Thomas Macaulay izjavio: "Moramo učiniti sve da oformimo klasu koja bi mogla da bude tumač između nas i miliona kojima vladamo, klasu Indijaca po krvi i boji, ali Engleza po ukusu, mišljenju, rečima i intelektu." Azar Nafisi je personifikacija tog domaćeg potkazivača i kolonijalnog agenta, koji polira svoje usluge za američku verziju istog tog projekta.
ne zhivi. Shto mu, po mom mishljenju, daje kredibilitet slichan kredibilitetu Ovdashnjih Najistaknutijih Boraca Protiv Fashizma. Sonja Biserko u (iranskom) ogledalu. Mogli bi da se spore ko je od koga preuzeo metodu. Samo da Wolfowitz i njegovi ne drzhe patentna prava...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana