Šta se to dešava sa nama!

uros_vozdovac RSS / 03.07.2009. u 19:45

Posle duge, duge pauze, a u nedostatku ozbiljnih aktivnosti, danas sam sa ćerom Bojanom išao autobusom u grad. Dete, prvače na raspustu, spremno prihvatilo poziv da se pridruži tati u avanturi završavanja odraslih poslova u gradu. Tata, ma njega ionako mrzi da seda za volan vreme je napolju pristojno (konačno počinje da liči na leto) a GSP radi. Idemo autobusom!

 

Odavno porodica Urošević ne koristi usluge GSP-a. Nemamo naviku svuda idemo kolima. Otšetamo do stanice 31 na Dušanovcu, uredno kupimo karte i dođe nam naš bus, zglobni, veliki i lep. I nije neka gužva, u moje vreme ovo bi se zvalo prazan.

 Otkucamo kartu, iz drugog pokušaja, prvi onaj bušać ne radi i stojimo. Stolice sve zauzete sedi nekakva mladež, niko mojoj princezi da ustane. Ništa, pomireni sa sudbinom stojimo mi i tako do Hrama. Kad ono dve devojke koje nas slatko ignorišu sve vreme zajedničkog nam putovanja, ukrašene sa lepim krstovima oko vrata okrenu se prema hramu i tri puta prekrste. E, toga u moje vreme nije bilo.

Ne samo da se krstiš u busu, koji slučajno prolazi pored crkve, već i da kao kasni tinejdžer ne ustaneš detetu da sedne. Čini mi se, pa nek kaže dole ko šta hoće, da otkad je Pravoslavlje i Svetosavlje ušlo u svaku poru našeg života, da nikad manje nije bilo solidarnosti između ljudi. I nikad manje kućnog vaspitanja. A tu ni krst ni molitva ne pomaže

 

Ajd, živi bili

 

 

Tagovi



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana