Najdraži Makse, moj poslednji zahtev: sve što ostavim iza sebe... sve dnevnike, rukopise, pisma (moja i pisma drugih), skice, itd. neka bude spaljeno nepročitano.
Teško mi je da se odlučim da li bi trebalo da volim ili mrzim Kafkinog Maksa. S jedne strane prema Kafki gajim neku vrstu strahopoštovanja, što zbog njegovog zaista nemerljivog uticaja na savremenu književnost, što zbog uticaja koji su njegova dela izvršila na mene. Sa druge strane, čini mi se da bi moj život bio makar malo srećniji, da nikada nisam čitao njegove knjige. Sećam se vrlo dobro srednje škole: Proces je bio krivac za dve nedelje noćnih mora. Sanjao sam sebe u zatvoru, sanjao sam sebe u nekakvoj manastirskoj samici, sanjao sam sebe kako čekam smrtnu kaznu. Ne naročito krvavi i dinamični snovi, ali teški, nepodnošljivi, od one vrste snova posle kojih se čovek probudi umorniji nego kada je legao; i opravdano se zapita da li se probudio ili još uvek sanja.
Maks Brod i Franc Kafka upoznali su se prvih godina dvadesetog veka, na univerzitetu gde su obojica studirali; Brod je voleo Šopenhauera, a Kafka je bio godinu dana stariji. U to vreme, Kafka je bio providan: tanak, visok, elegantan, ali tih, povučen, rezervisan i potpuno neupadljiv. Brod nije umeo da objasni zašto, a Kafka to nije želeo (ako je i on umeo), ali Kafka je s vremenom počeo da se, na svoju inicijativu, zbližava sa Brodom. Pratio ga je kući nakon predavanja, razgovarao sa njim i žestoko ga kritikovao, govorio mu da je površan i grub u svojim shvatanjima. Ne mogu da zamislim da je Kafka gestikulirao dok je pričao, ali mogu da ga zamislim kako izgovara velike rečim potpuno mirnim glasom. (Možda nešto poput Davida Albaharija, jednog od Kafkinih naslednika.)
Nakon diplomiranja, Brod uzima posao u jednoj praškoj pošti, jer je radno vreme bilo dovoljno fleksibilno da mu omogući da se paralelno posveti karijeri novinara i umetničkog kritičara. Pretpostavljam da je i Kafka učinio slično po uzoru na Broda, a vrlo verovatno i po njegovom nagovoru.
Kafka je bio neurotičan i depresivan, ali da to nije bio, ne bi bio dobar pisac. Ne želim da pišem, kada govorim o Kafki, o psihijatriji ili, ne daj bože, o psihoanalizi, jer mi se to čini kao čisto banalizovanje jednog veoma komplikovanog čoveka (čoveka prema kom gajim dovoljno poštovanja da ga ne analiziram), ali mi se ipak čini da je veoma važno istaći da je upravo neurotičnost Franca Kafke ono što ga čini velikim i tragičnim. Nema boljeg i oštrijeg kritičara od anksioznosti, nema goreg trenera i nema surovijeg gospodara. Znao je to vrlo dobro i sam Kafka: moj strah je moja suština i verovatno najbolji deo mene.
Kada je sedeo i slušao, bio je nepomičan; kada je govorio, verovatno je ruke držao između nogu, pognuvši ramena ka unutra, kao da mu je hladno. Pretpostavljam da se događalo i da mu glas zadrhti dok govori nešto neobično važno. Da Kafka nije imao „petlju", to vidimo iz njegove biografije, da bi se to zaključilo, nije potrebna velika doza mašte: i pored svih nagovaranja, pored ohrabrivanja, pored njegovih dela koja su sama po sebi morala biti dovoljan dokaz talenta, Franc Kafka je za života objavio jedva šačicu slova. Počinjao je da piše - nije završavao. Pisao je - uništavao je.
U pismu ocu, Kafka kaže: Uvek i svuda imao sam potrebu za ohrabrenjem, ta ja sam bio pritisnut već samom Tvojom telesnošću. [...] svet je za mene bio podeljen na tri dela, na jedan u kom sam živeo kao rob, pod zakonima koji su samo za mene bili izmišljeni, a kojima ja nisam mogao, ne znam zbog čega, da odgovorim; zatim na jedan drugi svet koji je beskrajno od mene bio udaljen, u kome si Ti živeo, zaposlen režimom, izdavanjem zapovesti i ljutinom zbog njihovog neizvršavanja i, najzad, na jedan treći svet u kom ostali ljudi žive, srećan i slobodan od naređenja i poslušnosti. Neprestano sam se nečega sramio... [...] ...nisam imao Tvoju snagu, Tvoj apetit, Tvoju spretnost...
Za razliku od Kafke, ubogaljenog (doslovno!) svojom nesigurnošću i autodestruktivnom sumnjom, Maks Brod je brzo postao cenjen i čitan pisac, njegov je prvi roman objavljen u dvadeset i četvrtoj i naširoko je bio hvaljen kao veliko delo ekspresionizma. Svoju književnu slavu Maks Brod je upotrebio i za nesebičnu promociju manje poznatih umetnika. Premda nije mogao da učini čuda sa Kafkom - makar za njegova života - Brod je mogao da se pohvali da je zaslužan dobrim delom za popularizovanje Jaroslava Hašeka i (na ovom sam mu posebnu zahvalan) Lajoša Janačeka, velikog češkog kompozitora. Ima zapravo u Brodu nečeg veoma skromnog što mi se dopada, iako ne mislim da je skromnost neizostavno vrlina: stekao sam utisak da je bio od one sorte ljudi koji su dovoljno jaki da nekom drugom kažu: ti si bolji od mene; a to se retko sreće.
O Kafkinim ženama bi se moglo dosta toga napisati; bile bi to zanimljive priče, prepune špekulacija i pikantnih detalja. Bila je tu jedna Felisa, njegova dalja rođaka koju je upoznao preko svog prijatelja Broda, jedna Milena, novinarka koja je sa nemačkog na češki prevela jednu njegovu pripovetku, bila je tu i jedna dvadesetčetvorogodišnja Poljakinja po imenu Dora, koja ga je učila jidiš. Međutim, bilo je tu i drugih žena, čija imena nisu važna kao što ni ova tri navedena nisu važna. Premda Kafku zamišljam kao nekog ko deluje čedno i potpuno aseksualno, to je daleko od istine. Kafka nije bio nikakav isposnik. Tokom studija u Pragu obilato je koristio usluge prostitutke, a bio je i čest gost raznih praških kupleraja, uglavnom onih gde su se žene manje kupale, a posteljina ređe menjala.
Ne bi trebalo, međutim, od ovoga praviti nekakav poseban slučaj: ova se Kafkina strast nije mnogo razlikovala od navika drugih muškaraca toga doba, mada bi se s pravom moglo pretpostaviti da je Kafka tome pridavao znatno veći značaj. Naposletku, nije li to još jedna zgodna prilika da nikne samomržnja? Kafka nije voleo seks i u njemu je uživao tim pre što mu se više gadio. Ideja da živi u braku sa ženom, Kafki je bila neprihvatljiva verovatno najviše zato što „normalan" brak podrazumeva i „normalan" seksualni život, a žene su za njega bila ili device ili kurve. Nije smatrao da su devica i seks spojive stvari, kao što to nisu bile ni supruge i kurve.
Kafka je umro od tuberkuloze, i ja u tome nalazim nešto veoma poetično, adekvatno. Postajao je sve slabiji i slabiji, naposletku se sasušio i umro. Kao cvet. Ili neko drvo vrlo tankog stabla, sa tek ponekom granom. Čini mi se da bi Kafka opstao jedino pod staklenim zvonom.
Odabir Maksa Broda kao izvršioca njegovog testamenta, predstavlja Kafkin poslednji pokušaj da obmane samog sebe. Umreti s mirom i znati da će svaki trag njegovog postojanje nestati, a istovremeno umreti sa nadom da to možda ipak nije tako i da će nešto preživeti.
Maks Brod je umro krajem šezdesetih godina u Izraelu. Kada su nacisti zauzeli Prag 1939. godine, odveo je svoju ženu i dete u Tel Aviv. Tamo je živeo mirnim životom narednih trideset godina, radeći kao dramaturg u Nacionalnom pozorištu. Upitan zašto je išao protiv poslednje želje svog najboljeg prijatelja, Brod je odgovorio da je Kafka znao šta će se dogoditi: „Franc je trebalo da postavi nekog drugog za izvršioca njegovog testamenta, ako je bio apsolutno rešen da njegove instrukcije treba da budu izvršene".
Na kratko, vratimo se na kraj dvadesetog veka. U svom kratkom romanu Neznanje, Kundera sa podsmehom opisuje majice koje turisti u Pragu masovno kupuju. Na tim majicama piše - Kafka was born in Prague. Moja prijateljica je prošle godine bila u Pragu i, gledajući fotografije sa tog njenog putovanja, na jednoj sam je zapazio pored naziva ulice - Ulica Franca Kafke. Na slici se smeši. Sam Kafka bi se verovatno zgrozio: ko bi poželeo da živi u njegovoj glavi?
Sebe najiskrenije osećam samo kada sam najočajniji. To su reči F. Kafke.