U okviru Festivala jednog pisca, posvećenog Momčilu Nastasijeviću, Kulturni centar Beograda ugostio je Fredrika Džejmsona (rođ. 1934), jednog od najznačajnijih savremenih (post)marksističkih filozofa, književnog kritičara i teoretičara kulture. Dobitnik je prestižne Holbergove nagrade za razvoj akademskih dostignuća u oblasti umetnosti, društvenih i humanistčkih nauka, čiji su prethodni laureati i Jirgen Habermas, Julija Kristeva i Ronald Dvorkin. Na srpski jezik prevedeno je, pored ostalih, i njegovo nazapaženije delo Postmodernizam ili kulturna logika poznog kapitalizma, a ovo je njegova prva poseta Beogradu.
Neke od ključnih teorijskih teza Fredrika Džejmsona odnose se na nestanak inidvidualne subjektivnosti i pojavu šizofrene svesti, postmoderno stanje „stalne sadašnjosti“ i nestanak standardno shvaćene istorije kao kontinuirane prošlosti sa posledicama po sadašnjost, prerastanje parodije u pastiš (eklektičku imitaciju) u umetničkoj praksi i arhitekturu kao najbolji primera za postmoderni stil u umetnosti.
Predavanje, naslovljeno sa „Postmodernizam i novo čitanje marksizma“, Džejsmon je održao u punoj sali Dvorane Kulturnog centra (DKC), kao uvod u okrugli sto u kome su učestvovali i filozof Obrad Savić, filozofkinja Jelisaveta Blagojević, teoretičar umetnosti Jovan Čekić, teoretičarka književnosti Tatjana Rosić i urednik časopisa Prelom Vladan Marković. On je istakao da se danas nalazimo u postkolonijalnom, finansijskom kapitalizmu, koji je u neposrednoj vezi sa kulturom, koju sada oblikuje kao „događajnu“, a ne kao istoričnu – u njoj više nema mesta za velike ekspozicije, radnju i sl, već je umesto toga reč o ispoljavanju ad hoc umetničke ideje. Nestaje umetničkog stila i umetnost počinje da se oslanja na lični ukus, lični stil, lični izraz. U tom kontekstu, glavna forma vizuelne umetnosti postaje instalacija, a glavnu reč ne vode više umetnosti, već kustosi čije koncipiranje izložbi opet predstavlja svojevrsnu metainstalaciju, instalaciju instalacija. Muzeji postaju zabavne institucije, a ne mesta gde se u prašini izlažu istorijski artefakti,a fotografija predstavlja ključnu umetničku disciplinu, jer odgovara dobu slika-predstava u kome obitavamo. Umetnost tako gubi svoju „objektivnu prirodu“ tj. nestaje veze sa objektom predstavljenim u umetničkokom radu i on postaje svojevrsna singularnost, neponovljivi događaj-ideja, gde konzumiramo ne više sliku, na primer, već sliku slike, mimezis mimezisa.
Navedena veza između kulture i kapitalizma povlači konstrukciju i nove subjektivnosti, po uzoru na Deleza i njegove „šizofrene nomade“. Subjekat više nema budućnost i prošlost, on je uhvaćen u repetitivnu sadašnjost, a njegov problematični individualizam proizvodi se posredstvom politike identiteta tj. razlike, kolonizacijom Drugog (Ja nisam „Ja“ samo zato što imam određena svojstva, već zato što nisam u celini taj-i-taj, mada sa njim delim i neka zajednička svojstva), uspostavljajući tako svetski sistem Drugosti, koga možemo shvatiti i kao dalje diferenciranje unutar specifičnih kultura u globalnom, multikulturnom okviru. Takođe, taj subjekta je vulnerabilan, podložan raspadu, bez privida stabilnosti, te stoga podložan (o)kretanju i promeni. Ova nepostojanost subjekta je dobra, jer otvara put promene i kretanja ka novim političkim alternativama.
Međutim, za Džejmsona ne postoji idelan politički sistem. Svi su oni manje ili više loši, i revolucija je potrebna na svakih nekoliko godina. Kritika kapitalizma je i dalje neophodna, ali je pravo pitanje mogućnost „odvajanja“ od kapitalizma, izolacija od njegove globalne dominacije. Kuba je primer kako ta izolacija može imati negativne efekte, ali ostaje problematično mogu li se stvarati neki dobri „džepovi“ unutar kapitalizma, efikasni na mikro-nivou, koji kasnije mogu biti iskorišćeni kao uzor za promenu celokupnog sisistema.
Konačno, na pitanje o mogućnosti prevladavanja prošlosti, u šta je Marks verovao, i mogućnosti konstrukcije „utvarne“ budućnosti, o kojoj govori Derida, američki filozof ističe da nam utvara marksizma ne dolazi, kako mnogi veruju, iz prošlosti, nego iz utopijske budućnosti – ona predstavlja obećanje mogućnosti novog, boljeg sveta i tu viziju treba podržati. Danas već prošlost slabo igra bilo kakvu ulogu (i kroz stvarnu promenu kapitalističkog sistema je moguće ukidanje njenog dejstva), budućnost je dominantno viđena kao stalni nastavak trenutnog stanja bez velikih turbulencija, a dominacija sadašnjosti je uspostavljena upravo kroz Fukujaminu ideologiju „kraja istorije“. Upravo odbijanje da se pri aktulenoj poziciji ostane i da se i dalje naivno veruje u mogućnost boljeg sveta predstavlja za Džejmsona polaznu tačku stvarne svetske promene i pronalaženja revolucionarne političke alternative.
Intervju:
1. Naziv Vašeg predavanja u Beogradu glasi „Postmodernizam i novo čitanje marksizma“. Iz Altiserove perspektive, svako novo čitanje marksizma povlači ideološku, a ne naučnu poziciju, nemogućnost da se dalje nastavi Marksov Kapital u naučnoj formi, uvek iznova nudeći interpretaciju već postojećeg teksta. Da li vi takvu poziciju zamerate postmodernizmu ili je to za Vas legitiman stav?
Moje čitanje Marksa – prvog toma Kapitala – naglašava neke osobenosti ovog teksta za koje držim da su danas od neobične važnosti. Prvo, na koji način sama struktura kapitalizma proizvodi rešenja za probleme na koje nailazi i koja onda stvaraju nove probleme koje opet treba rešiti, a što je deo samog dinamičkog kretanja kapitalizma. Mislim da moje čitanje Kapitala naglašava još jednu važnu dimenziju, a to je proizvodnja nezaposlenosti. To nije knjiga o radništvu, već o nezaposlenosti. Na svom vrhuncu, Kapital pokazuje kako kapitalizam proizvodi tzv. rezervnu armiju nezaposlenih, kako sama njegova struktura proizvodi nezaposlenost. Mislim da toj dimenziji Kapitala nije posvećeno dovoljno pažnje, a da je ona za nas danas od izuzetne važnosti. Ona je u vezi je sa tehnologijom, ulaganjem u tehnologiju koja smanjuje broj zaposlenih i to je jedna od lekcija Kapitala koju treba da naučimo. Danas, kada je radnički pokret oslabio, ključno pitanje nije kako organizovati radnike, već kako organizovati nezaposlene – tu se krije mogućnost globalne promene. Ukoliko to korespondira nekakvoj savremenoj ideologiji, ja sa tim nemam nikakav problem.
2. Jedan od rezultata trenutne ekonomske krize je i obnovljeno interesovanje za Marksa – Kapital je aktuelni bestseler. Mislite li da je to neka vrsta kratkotrajne mode ili je u pitanju pokazatelj da se kapitalizmu danas zaista traže alternative, jer se ispostavilo da on ne radi onoliko dobro kao što je doktrina slobodnog tržišta predviđala, pa čak i ako je ta alternativa povratak nekoj vrsti državno kontrolisane ekonomije? Da li je posledica toga uspostavljanje novog socijalizma tj. rehabilitacija ideje „države blagostanja“, gde najvažniji kriterijum društvenog progresa nisu naprosto parametri same kapitalističke proizvodnje, npr. produktivnost, efikasnost i sl?
Ne mislim da je u pitanju samo nova moda i površni trend. Smatram da antiglobalistički pokret odavno traži alternative kapitalizmu i da unutar njega imamo mnoštvo rešenja za koja još uvek ne znamo kuda će odvesti. Međutim, ona svakako predstavljaju ozbiljan napor da se krene dalje od kapitalizma, pokušaj da se pokaže da njemu postoji funkcionalna alternativa, da nije u pitanju samo utopija i da nismo nužno osuđeni na neki vid „večnog kapitalizma“. Mislim da mnogi mladi ljudi npr. u Rusiji, koji sada čitaju Kapital, to ne rade zbog trenda, već zato što ih situacija krize zaista duboko pogađa. Mnogi su u Obaminoj politici videli „povratak socijalizmu“, ali ja mislim da je to pogrešno stanovište i da reforme tog tipa u SAD nisu moguće, odnosno da one ne teže državi blagostanja nego da računaju upravo sa oporavkom tržišnog liberalizma. Kapitalizam, kroz dalju ekspanziju i globalizaciju, nastavlja da sebi proizvodi nove političke alternative, ali mu se i dalje ne nazire kraj, iako je vrlo važno da se o tome razmišlja. Važno je danas, kada svi znamo šta kapitalizam jeste, kada je znanje o njemu široko rasprostranjeno, objasniti da je on istorijski promenjiv, da nije „prirodan“ i da mi možemo preuzeti kontrolu nad tim procesom promene.
3. Kako komentarišete tezu koja se pojavljuje u postmodernom horor serijalu Vrisak da je popularna kultura „mesto“ politike XXI veka? Ima li u njoj mesta za revolucionarnu politiku ili je to projekat stacioniran van kontinuuma kapitalizam-kultura?
Ukoliko postoji nešto kao revolucionrna politika, pre ćemo je pronaći u muzici nego na televiziji, u filmovima ili u bilo čemu sličnom. Muzika je danas prostorna, otelovljenja u tehnologiji – mikrofoni, kablovi, zvučnici, itd. i savremeni subjekat je danas stalno okružen muzikom. Na prvi pogled čini se da popularna kultura apsorbuje potencijalno evolucionarne politike, a ne da ih stimuliše. Mislim da je masovna kultura „integrisala“ mnogo radikalnog iz 60-ih i onoga što je usledilo kasnije, tako da možemo tvrditi da ona „raspršuje“ i slabi političke uticaje, mada ne bih zauzeo posebno „tvrdu“ poziciju u vezi sa ovim problemom. Mislim da novi politički impulsi treba da nađu svoj sopstveni izraz i da ga oni svakako traže u kulturi, ali nisam siguran da li mogu da ga na tom mestu i pronađu. Nisam do kraja siguran koji je valjan odgovor na ovo složeno pitanje.
4. U svom najpoznatijem radu Postmodernizam ili kulturna logika poznog kapitalizma iz 1984. godine primetili ste prelazak parodije u pastiš u kontekstu umetnosti, kao i pojavu svojevrsne deistorizacije. Mislite li da su ovi fenomeni i dalje aktuelni, ili pak smatrate da se savremen umetnost vratila „modernosti“, napuštajući u određenoj meri imitaciju, eklekticizam i tome slično? Da li je istorija ponovo „stvarna“ nakon 11. septembra ili je i dalje možemo videti kao još jedan Bodrijarov simulakrum, kao vrstu „video igre“?
Puno sam naučio od Bodrijara i mislim da generalno njegova teza i dalje stoji, mada smatram da je on bio daleko manje političan i daleko pesimističniji od mene. Prvo, umesto upotrebe izraza postmodernizam, radije bih koristio reč postmodernost. Postmodernizam zaista zvuči kao umetnički stil, a stilovi se „troše“, dolaze i odlaze itd. Za njega je karakterističan relativizam u smislu antiesencijalizma, vere u nepromenjivost temelnjih odrednica ljudske prirode, kao i relativizam u kontekstu nepovreneja prema postojanju „konačnih“ istina i objektivne stvarnosti, što nužno vodi socijalnom konsktrukcionizmu. Mnogi kažu da je takav postmodernizam završen. Ja bih rekao da su neki postmoderni stilovi okončani. Možda se to odnosi i na pastiš. Ali nismo izašli iz postmodernosti jer je kapitalizam i dalje tu, a takav izlaz zahteva celovite promene, promenu „svega“. Želeo bih da pokažem kako su određeni umetnički radovi koji se danas proizvode povezani sa onim što se zbiva unutar finansijskog kapitala. Određeni apstraknti elementi u finansijskom poslovanju i koji čine jedinstvene fenomene unutar kapitalizma takođe se pojavljuju u umetnosti. Ne tvrdim da prvo izaziva drugo, već da i jedno i drugo predstavljaju nove vidove odnosa unutar postmodernog vremena odnosno temporalnosti, unutar novog, postmodernog iskustva prostora itd. i u tom smislu oni nalikuju. Ove fenomene nazivam singularnostima, jedinstvenim događajima. Moguće je izmeniti neke od starijih estetičkih kategorija koje sam ranije detektovao i uvesti nove.
Deistorizacija je druga priča, drugačiji problem. Kraj istorije, gubitak osećaja istorije predstavlja paradoks, jer mnogo istorije prerasta u neke oblike kuture, ali mislim da možemo govoriti opet o pastišu, jer se ne vraćamo „pravoj“ istoriji. Vraćamo se znakovima istorije, njenim fragmentima, slikama istorije koje oko nas „plutaju“. Da bismo zaista shvatili ovu istoriju, trebalo bi da njen sistem vidimo kao celinu, kao jedinstvo, da razumemo svu kompleksnost savremenog kapitalizma, kulture koju proizvodi, socijalnih i ekonomskih struktura unutar njega itd. Do ovakve. savremene istorije nećemo dopreti dok to ne obavimo, a to nije ni najmanje lak zadatak.
5. Konačno, kako komentarišete Badjuovu ideju napuštanja svih aktuelnih koncepata komunističkih država (Kina, Kuba itd.) i predlog otrage za novom socio-ekonomskom paradigmom na tragu Maove kulturne revolucije? Treba li svet resetovati i stvoriti novi ni iz čega ili verujete, kao neki, da će visokotehnološka evolucija doneti vid besklasne Utopije, kako nam pokazuje i serijal Zvezdane staze. Krećemo li se ka kraju kapitalizma u formi „mašinskog ropstva“?
Nisam siguran da do kraja tazumem sve što Badju ima na umu. Moguće je da stariji oblici socijalizma danas nisu od značaja. Uvek sam imao simpatije za revoluciju na Kubi i mislim da je to herojski trenutak u istoriji. Želim im sve najbolje i nadam se da će izdržati. Kina je već druga priča i ona ide u kapitalističkom smeru i tamo je revolucija zasigurno završena. Na mene je takođe veoma uticao maoizam kao i na Badjua, ali maoizam vidim kao revoluciju seljaka, što je kao model danas dosta problematično, mada smatram da su i dalje takve revolucije moguće na lokalnom nivou, kao na primer u Indiji, gde smo nedavno imali sličan ustanak. Čak i u Kini imamo mnoge incidente koje izazava seoska populacija, a za koje retko čujemo. Stoga, u zemljama koje imaju brojno seosko stanovništvo, osiromašeno, bez igde ičega, neka vrsta maostičke revolucije ne bi bila iznenađujuća. Međutim, za ostatak sveta potrebna je nova ideja transformacije kapitalizma, jer mislim da je tehnički nemoguće da kapitalizam evoluira u bilo kakav stvarni socijalizam. Moramo da razmišljamo o novim političkim formama koje su adekvatne ovom novom, postmodernom stanju kapitalizma. Tu i tamo možemo da naziremo šta bi te nove forme bile. Treba u tom kontekstu pomenuti antiglobalistički pokret nastao u Sijetlu, revoluciju zapatista, kao i mnoge druge političke eksperimente u svetu, mada je jasno da i dalje nemamo svetsku politiku na ovom tragu. Ipak, ona će se razvijati kako se kapitalizam bude razvijao, i u to ne treba sumnjati.
***
Tekst je integralno emitovan na Trećem programu Radio Beograda, a u skraćenom obliku objavljen u magazinu NIN (br. 3053, 2. 7. 2009).