Tih osamdesetih bili smo klinci u odrastanju. Između ostalog slušali smo, mada slabo razumjeli, "Don't cry tonight"; čekali petak radi "Zakon u LA", "Miami vice", "Grizley Adams" bio nam poznat od ranije, pili prehladnu coca colu ne bismo li zvučali kao Željko Bebek. Kelija znam odkad znam za sebe. Išao je u prvo Be skupa sa mnom. I njegovog starog su zvali, i dan danas zovu po nadimku Keli zbog, priča kaže, nekog lika iz nekog američkog filma. Majice sa natpisom USA, ili sa nekim slikama u bojama crveno bijelih pruga te bijelih zvjezdica na plavoj podlozi, dal' na leđima il' ramenu, bile su normalnija stvar nego nositi jugo trobojku s petokrakom. Ne znam kako vi, al' ja se slabije sjećam da sam viđao majice sa natpisom recimo SFRJ. Šta ćeš? SFRJ, ako je i bila zabluda nije bila komercijalni brend. Doduše, poplava komercijalizacije nacionalni domaćih simbola po majicama će nas koštati papreno.
Deceniju prije pomenutih "osamdesetih" moj stari je stigao iz svoje višegodišnje pečalbe iz dežele Slovenije. Pravo su ga zeznuli i okrenuli. Priča kaže, slike potvđuju, da je stigao sa dugom kosom i mnoštvom nekih ploča na jeziku koga slabo ko je razumio. I niko ga nije hapsio, privodio, nikom nije smetalo sem ako ne računam njegovog oca tj mog djeda. Pa i on ga nije prijavljivao narodnoj miliciji. Dobro, kasnije će uspijeti mojoj mami da učini ono što nije mogao djed. Ljubav i makaze idu nekad zajedno, zar ne? Sve u svemu, kažu da je ta Juga bila više proamerički nego recimo prosovjetski orijentisana, ono bar među ljudima. Moje iskustvo odrastanja to potvrđuje. Sem "Ane Karenjine","Rata i mira" ne pada mi na pamet ništa rusko čega bi se sjećao. Dobro, priznajem, uvijek sam bio za Indijance, al' nekako sam opraštao tim kaubojima, mada opet žudio da vidim film gdje će i John Wayne jedared izgubiti. Dojadio mi bio i onaj crtić gdje ptica trkačica se uvijek za dlaku izvuče iz lonca suvog genija kojota a da neće filmovi gdje Indijanci, negdje i dobiju bitku al' uvijek izgube rat.
Pred kraj zadnje decenije prošlog vijeka našao sam se u podrumu beogradskom, i prvi put u ulozi i koži istih onih indijanaca koje su kauboji tako lako pobjeđivali svojim winčesterkama. I ovog puta bitka je bila neravnopravna, samo što u ovom "filmu in live" tomahawk nije bio inferiornije oružje.
E čini mi se lakše bi mi bilo da su nas tukli Rusi. Prosto sam zavidio Jugoslavenima te davne 1948 kad su, zlobnici bi rekli uz pomoć SAD, Staljinu rekli odlučno ne. Ipak je ovo bilo ljeto gospodnje 1999, i ja sam bio ljut, šta ljut, bijesan na kauboje, na "Guns and roses", na coca cola proizvode, na NBA košarkaše sem Divca. Bio sam ljut na sve što je dolazilo sa te strane bare, pa i na one Indijance: ako ništa drugo ono zbog te riječi tomahawk. Nosio sam bedž u obliku mete il' onaj još bolji na kom je pisalo "ja sam radio lokator popušite mi antenu". S vidom, doduše boljim nego što ga je ikad imao Filip Visnjić, ali opet jedno 12 puta gorim od druga koga smo, ne bez razloga, zvali ćoro, nije mi preostalo ništa drugo nego da prkosim kaubojima na ulicama Beograda, slušajući Đoleta i Čorbu. Nisam razmišljao da mogu da nastradam. Hej presto sam se tješiti onom: neće grom u koprive otkako sam "popio granatu" 1995, al' sam koristio onu "neće grom u istu koprivu dvaput", valjda? Rat je stao. Izgubili smo. Šta sam drugo mogao i očekivati. Da sam ikad gledao crtać gdje večiti luzer kojot hvata tu pticu trkačicu, il' film gdje Indijanci napraše Engleze te oslobode svoju zemlju, možda bi nekako i povjerovao RTS-u kad su slavodobitno, uz slike povlačenja vojske sa Kosova, objavili da smo eto mi pobjedili, mada sumnjam. Doduše, David je Golijata pobjedio u starom zavjetu i, koliko ja znam, poslje samo u Vijetnamu. Svaka čast Davidu i Vijetnamcima, al' iznimke ipak potvrđuju pravilo.
Još prije bombardovanja podnjeli smo zahtjev za iseljenje u treću zemlju. Broj mojih zemljaka koji su svoju šansu potražili u trećim zemljama rastao je, dok se volja, želja i nada da može biti bolje topila već desetu godinu.
Australija je bila ta "treća zemlja" koju smo naveli u našem zahtjevu za iseljenje, a odgovor je glasio: možete, al' treća zemlja je SAD!!
Nema šanse, bila je prva reakcija. Nema teorije, glasila je druga poslje minut šutnje i razmišljanja. Sjetio sam se grafita "Kolumbo ti mater radoznalu", pa zar sam ja sad tolko rad il' radoznao da emigriram u zemlju koja nas je obasipala bombama te iste godine? Dobro de, jesam ja ćorav, al' ne i zasljepljen idejom da jedna satanska zemlja napada pravdoljubivi narod Srpski te da krivica stanuje svugdje negdje po bijelom svijetu sem ne u našem dvorištu, al' ideja da krajem 1999 idem u SAD? Neka hvala gospodo; popušite mi antenu, onu radiolokatorsku. Pa ako sad odem tamo ispast ću ništa drugo nego radiolokator.
Ili sam pak možda mogao ispasti idiot koji sam sebi reže granu na kojoj piše velikim slovima šansa? Dok na motorki, baš toj kojom sječem tu granu, jos većim, doduše ćirličnim slovima piše ponos? Roditelji su bili jasni: ako neće samo neko od nas da ide, onda ne ide niko. Hm, ponosno sam dakle imao izbora odrezati šansu za bolji život ne samo sebi. Sestre su bile za. Roditelji nakon svega preživljenog, izgubljenog te zadnje decenije prošlog vijeka bili su odlučni da prihvate rizik da sa šest putnih torbi i isto toliko novčanica od po sto dolara krenu u nepoznato za nekom novom šansom, ne za sebe već za svoju djecu. Ja rizik da zbog mene ne ide niko nisam imao hrabrosti prihvatiti. Još jedan dokaz da nekad pamet i hrabrost su u negativnoj korelaciji. Reći za nekog da je ludo hrabar ponekad je čist pleonizam. Čast izuzetnim. Za kojih pet mjeseci, kad i ovo ljeto postane lanjsko, bit će ravno decenija kako sam se usidrio i živim na obalama meksičkog zaljeva u saveznoj državi Texas. Jesam li postao manji Srbin? Il' možda veći? Jok, postao sam teži i stariji Dalibor. Nacionalnost sam stekao rođenjem, ne na papiru, pa ga na papiru ne mogu valjda ni izgubiti. Sad što srpsko državljanstvo, a ni hrvatsko mi nisu bili oduševljeni dati ni jedni ni drugi krajem tih devedesetih je sasvim druga stvar. Ebiga, iskren da budem bilo mi malo krivo što sam uveden u spisak došljaka kao osoba koja je tad imala 23 godine bez pasoša ijedne države. Dobro zvuči za tipičnu priču emigranta koji je eto šansu potražio "vamo" daleko. Kao što rekoh, Srbin nisam postao na papiru pa mi ta papirnata potvrda nije ni trebala, al' ipak...
Svoju sam šansu dobio. Dobio i ličnu kartu, i pasoš. I stipendiju za faks i postdiplomske studije. Svoju zahvalnost prema ovoj zemlji ne izržavam slijepom podrškom svemu što čine, već kritikom i razmišljanjem. Previše sam gledao RTS da bih sve što vidim na CNN uzimao zdravo za gotovo. Ne pljujem po svom porijeklu da bih ispao "cool and in". Niko to od mene i ne traži. Zato ne razumijem onog blogera koji se baš pošteno "prosuo" izjavom da se stidi što je Srbin te jedva čeka da dobije papire pa "zdravo đaci". Istina je da je nekad najteže biti dobar čovjek, a kad to jesi onda si i dobar Srbin, i dobar Francuz, i dobar Amerikanac. Sve se vrti oko ljudi.
Ovdje snjeg padne svakih trideset godina. Oblaci lete niže i piče brže. Paradajz, kolko se sjećam s početka, bio mi plastično odvratan, al' kad vam kažem ljudi ko ljudi. Svuda isti.
Dobro, dobro, iz ove američke perspektive, Knez Mihajlova odista izgleda kao modna pista sa najljepšim djevojkama na svijetu. Iznimke naravno postoje, valjda da potvrde pravilo.
Američku istoriju i politiku sam studirao, ovu moju srpsku jedva preživio. Kad su ljudi isti onda je logično da ni političari nisu baš komšije sa drugih planeta, barem što se vlasti tiče.
Richard Nixon je pred predsjedničke izbore, putem svojih ljudi i veza učinio sve da tadašnji predsjednik Johnson ne uspije da privoli Južno Vijetnamce na neki kompromis. Učinio je sve da propadne pokušaj čovjeka iz Demokratske stranke da, zbog vlastite savjesti valjda, zaustavi agoniju smrti u Vijetnamu. Sve to kako bi on, gosn Nixon i njegova stranka dobili poen više da bi postao predsjednik na obećanju da je baš on bogomdan da donese mir. Zamišljam, pa jebote hiljade života zarad političkih poena u predizbornoj kampanji?!! Sad što je to obećanje bilo ludom radovanje koga briga. Bitno je da je Nixon dobio izbore. Pa i Johnson je par godina ranije u svojoj predsjedničkoj trci obećao da "neće američke momke slati da ginu u tamo nekom azijskom ratu", da bi par mjeseci poslje inoguracije baš upravo to učinio.
Clinton nije bio političar s druge planete. I on voli vlast i spreman je, ako je neophodno, dati i potrošiti krv drugih da bi on opstao na istoj. Razlika između sranja koga možete napraviti je povezana sa moći koju imate. Albanci su shvatili da se istina može šminkati, te da je bitnije od onog šta se dešava na terenu - ono što se dešava na CNN-u. Skapirali su da je bolje imati lobi u Washingtonu nego ambasadora u New York-u. Predsjednik Clinton je bio pred šansom da, nakon avanture u oralnom, pardon ovalnom ofisu, sam popuši otkaz prije isteka svog mandata. E onda je odlučio da je bolje da popuši neko drugi. O spremnosti Slobe da žrtvuje svoj narod radi svoje vlasti neću ni da pričam. Ovi iz takozvane OVK tek su štedjeli vlastite civile. Taman onoliko koliko ja štedim cigarete kad mi skoči tlak. Kad bogovi rata odluče ratovati na nama je da uzmemo puške il' šetamo sa bedževima "ja sam radio lokator, popušite mi antenu". Ja ovo prvo ,mislim te puške I sl ne mogu da hoću. Neću da me isključe iz udruženja za slijepe i slabovidne. Neka hvala previše ja dobro vidim .
Tu sam gdje jesam. svašta toga naučio i otkrio. E moj Kolumbo, šta da ti kažem....
