Cekala sam par nedelja da dobijem odgovor da li ce MIT (Massachusetts Institutes of Technology) primiti moju aplikaciju za kurs. Trebalo je podneti podatke o skolovanju, radnu biografiju i preporuke. To mi se cinilo malo arogantnim s njihove strane. Zar nije ideja da naplate skolovavanje, a ja sta naucim-naucila sam?
U trenutku kada sam krocila u kampus sam shvatila da sistem ne funkcionise kako sam navikla, a sada, nakog zavrsenog kursa, sam oduseveljena kako stvari zaista funkcionisu i kako to izgleda strudirati tamo. Sasvim mi je jasno zasto su Ameri tamo gde su, a mi ovde gde jesmo.
Studije su zahtevne, i nije ih lako upisati. Primaju se samo oni sa najboljim ocenama. Osim toga su i skupe. Roditelji obicno plate detetu prvi semester, a na njemu je da se snadje za dalje. Svi su u potrazi za stipendijama, a za njih treba imati dobre ocene. Preko leta studenti rade, a cesto i tokom cele godine kako bi zaradili za osnovne zivotne potrebe. Tamo nema vecitih studenata. Suvise je naporno i skupo.
U trenutku kad sam usla u amfiteatar mi se otelo “wooow”. Sala na kojoj bi im pozavidele i Ujedinjene Nacije. Veliki ekrani ukrug, a studenti prikazuju svoje radove sa licnih laptopova. Sa strane su razna naucna pomagala, I gluve sobe za potrebe zvucne izolacije. Setih se mog ETF-a i cuvene 56-ce. Da budem iskrena, i tada mi se otelo “wooow” kada je profesor pritiskom na dugme zamenio gornju i donju tablu na kojima je pisao kredom. Da ne gresim dusu, davno je to vreme bilo.
U podrumu su razne laboratorije. Valjaonice stakla, nekakve peci, razni roboti, elektorinika, cudni materijali, radari, medicinska pomagala buducnosti… I ko zna cega sve nema? Laboratorije nisu obavezne. Za njih se studentiu prijavljuju vodjeni sopstvenim interesovanjem. Uglavnom svi zele da se u necemu prakticno oprobaju. Videla sam krku devojku kako duva staklo. Kaze, radi neke eksperimente. Neka joj je sa srecom.
Najvise od svega me je fascinirao stav skole da po svaku cenu od studenata trazi da imaju preduzetnicki stav. Uce ih da pre svega budu inovatori. Velike kompanije tipa Cisco ili IBM dodeljuju donacije za interesantne projekte. Studenti dobiju oko $100.000 da razrade neku ideju. Ako im projekat uspe, te iste firme otkupe patent za par miliona dolara. Sistem usmerava entuzijazam i energiju mladih ljudi ka pronalazenju novih tehnologija. A gde ces vecu motivaciju od te da su ti predavaci priznti naucnici (dosta njih cak i nobelovci), imas na raspolaganju prvoklasne laboratorije, a i veliki budzet. Ah, da, jos nesto. Ako ti projekat uspe, ti si milioner! Opet se setih mojih studenskih dana. I mi smo imali ogromnu energiju i entuzijazam. Na zalost protracenu po demonstracijama i protestima.
Na kraju zavsismo kod zgrade koja je donacija jednog bivseg studenta. Bavio se momak ispitivanjem instrumenata za pronalazenje nafte. Onda se po diplomiranju preselio u Texas. Osnovao svoju firmu i nakon prvih par milijardi profita Texas Instruments-a, sazidao I poklonio zgradu svom bivsem fakultetu. Mali znak zahvalnosti.
I bas mi se nesto ne pise neki veliki zakljucak. Sasvim pravolinijska prica. Americki system studiranja je takav da svi u njemu profitiraju, i studenti i kompanije i privreda, a postize se i tehnoloski napredak i inovacije. Tvorac vrednosti je student, a svi ostali se do maximuma trude da mu omoguce da ima sve sto mu treba da uspe. I zato su Ameri tamo gde su, a nas student ipak nije spalio zito.