Kada se 1989. Sovjetski Savez raspao, a samim tim i Varšavski ugovor, bivše komunističke zemlje u istočnoj Evropi jedva su dočekale priliku da se učlane u NATO. Uz podršku zapadnih država na brzinu su sprovele sve potrebne reforme i stavile se pod vojni košobran Sjedinjenih Država i ostalih zapadnih sila. Rusija je bila suviše slaba da se tome odupre.
Međutim, Rusi su shvatili da i oni imaju određene adute u rukavu. Mogu da zavrnu slavine za naftu i gas, od koga zavisi dobar deo Evrope, i time izazovu mnoge nevolje, čak i Americi. Mogu da prodaju nuklearnu tehnologiju Iranu, koji bi Teheran onda mogao da preti Izraelu, jednom od najvažnijih američkih saveznika. A da ne govorimo o strahu da ta tehnologija namerno ili slučajno, padne u ruke na primer Al kaidi.
Ova igra mačke i miša neodoljivo podseća na Hladni rat. Iako je od pada Berlinskog zida prošlo 20 godina, dve sile još ne mogu da se oslobode uzajamne podozrivosti i rivalstva. Tome najviše doprinose političari koji, kako je rekao jedan američki komentator, "još uvek stoje jednom nogom u Hladnom ratu." Ali dve zemlje od nedavno imaju nove, mlađe predsednike, koji bi možda mogli da počnu da razmišljaju na nov način. Ako busu uspeli da savladaju otpore, Obama i Medvedev mogli bi da otvore novu eru saradnje.
Ima nagoveštaja da bi to moglo da se desi. Kao prvo, Obama i Medvedev su se dogovorili oko novog smanjenja broja nuklearnih bojevih glava, Rusija je pristala da dozvoli oružanim snagama Sjedinjenih Država prelete transportnih aviona koji snabdevaju savezničke snage u Avganistanu. Dok je Obama u jednom trenutku rekao da je za učlanjivanje Ukrajine i Gruzije u NATO potrebno da građani tih zemalja to odobre, kao i da one ispune još mnoge uslove. U političkom jeziku to bi lako moglo da znači - nikada.