Dakle, moja licna pricica o tragediji Srbije na Kosovu i Metohiji pocinje sa 3 "otkrovenja" koja sam doziveo.
Znate, ja i sada, kao i uvek, ukoliko imam mogucnosti za to, volim da lezim na krevetu ili da sedim u stolici i gledam u plafon ili kroz prozor. Razmisljam o onom sto je bilo, gledam ono sto tu jeste i zamisljam ono sto ce biti. Stvari se same namecu. Teme koje me okupiraju ne biram. Tu su, bas kao i bradavice, zuljevi, reuma, roditelji, prijatelji, sunarodnici, ma svi ljudi i zivotinje i insekti i biljke i kamenje. Sve zivo i nezivo. Hocu da kazem, te teme su opipljive, bliske, znacajne.
Stoga, evo i tih otkrovenja sto me dovedose na Kosovo i Metohiju :
DA LI BOG ZNA MOJE MISLI PRE MENE ?
U prvim razredima osnovne skole, popodneva sam uglavnom provodio lezeci na krevetu u maloj sobi pored kuhinje - tu smo sobu zvali “devojacka soba” - i razmisljao o onom sto su mi rekli o Bogu. O tome da On zna, pre nas samih, sve sta cemo mi uciniti. Apsolutno sve. Lezao sam na ledjima, zatvorenih ociju i pitao se kako da proverim istinitost tih reci. Poceo sam polako da pomeram ruku ili nogu shvatajuci da ako mislim gde cu sa rukom ili nogom onda Bog, po tome kako su Ga opisali, zaista, moze lako da zna u koju cu se ja stranu pomeriti. Onda sam poceo nasumice da se bacakam po krevetu, sve brze i brze, razumevajuci postepeno i sa radoscu da time i sam eksperiment gubi smisao i da je upravo ta nemogucnost da utvrdim da li Bog zna moje misli pre mene, istovremeno i garancija jedne takodje tajanstvene stvari - moje licne slobode.
KO SAM JA ?
U autobusu za Beograd iz Smedereva, odakle sam se kao dete vracao iz posete rodbini mog skolskog druga i komsije, poceo sam da ponavljam, tiho, jedva cujno, moje ime i prezime. Vrlo ubrzo, sto sam ih brze izgovarao, te su reci sve vise postajale samo zvuci bez jasnijeg znacenja. U strahu, tacnije, u stravi, osecao sam svoju golotinju pred svetom. Ko sam ja uopste? Tog popodneva, u autobusu, osecao sam, po prvi put, lepotu i tajanstvenost jedne nesumnjive dileme i saznavao da me samo osecanje nje menja, da i sam postajem podjednako lep i tajanstven; i da ne menja samo mene, nego i moga druga u susednom sedistu i njegovu majku i sestru, taj citav autobus, sve i svakog. Moje ime me, dakle, ne odredjuje, razmisljao sam, ono nije nikakva garancija da postojim. Ime je nesto sto dolazi tek posle mene, znaci, zanemarljivo je i mozda suvisno. Bas kao i reci koje nisu mogle sasvim da opisu svet oko mene - Danilo, Olivera, Margareta, sediste, mreza na naslonu, vozac, radio, prozor, pas, trava, prasina...
Sa uverenoscu deteta, konstatovao sam tako da je sav taj napor da se nauce nazivi, da se govori, nepovratno narusio nekakav nemusti poredak stvari u svetu koji sam tada, kao dete, jos jedva mogao i da naslutim.
Trece otkrovenje koje mi se daruje vise od 18 godina je u "atachmentu" ovog posta. Moje dete.