- Ja bih ovde samo dodao: Srbiji u kojoj sam se ja rodio. Srbiji bih dao prednost po pitanju duha građanskog života, Bosni zbog društva i opuštenog života, rahatluka, Egiptu zbog drevne civilizacije. I Beograd i Sarajevo su moji gradovi. Kada sam u Sarajevu imam potrebu da dođem u Beograd, a kada sam u Beogradu vuče me Sarajevo. Čovek je društveno biće, potrebno mu je nešto što je mahalskog tipa, ali i ono nemahalskog. Kada smislim nešto na početku Knez Mihajlove, to i domislim do Tadeuša Košćuškog. U Sarajevu za to nema šanse, jer te na svakom koraku zaustavljaju u stilu: "Đe si ba, šta ima, hajd' na kafu."
Neki nemir kod nas na jugu zemlje udario. Musliman na muslimana se namerio, nije jasno šta je. Jedni kažu, kriv je Beograd; drugi, krivi smo sami. U prominentnost javnosti, tako, da objasne šta ja po sredi sa tim nemirom, stigli su i razni muslimanski lideri. Moju pažnju okupirao je Muhamed Jusufspahić, imam beogradske Bajrakli džamije. Muhamed Jusufspale je čovek u svojim poznim tridesetim godinama, rođeni Beograđanin, Dorčolac po inspiraciji ;). Kao što znamo, Dorčol ima izuzetno živopisnu istoriju. Po njemu su hodili narodi i narodi, i kada nije predstavljao hranu topovima zaraćenih strana, ponosno je živeo kao mesto dodira specifičnih civilizacionih krugova, ovog naše evropejanske Voše i tog vaše orijentalne Šumadije. ;) Izranjao bi Dorćol katkad pod balastom prečestih razaranja kao poprište uzavrele beogradske čaršijske kafanske kulture; mesto gde su Jevreji trgovali i filozofirali, razni karavani donosili kitnjaste tkanine po poslednjim modnim trendovima iz Beča i Pešte ili ćilime iz Stambola i Arabije, a Srbi pili do poznih noćnih časova u eminentnim kafanama, misleći poetski o prolaznosti života, ali i o drugim problemima, tražeći njihova razrešenja u dnu čaše gde često, poput DIS-a, bivahu ostavljani bez odgovora.
Muftija srbijanski Muhamed kao da je iz tih vremena ovog časa iznedren, sa svojom smirenom i učenom pojavom, i upotrebom srpskog jezika kao da je savremenik iščezlih i zaboravljenih dorćolskih dana. Kao da je školski drug Vinaverov, ili čaršijski prijatelj Nastasijevićev ili Petrovićev. Takav je srpski jezik učtivoga muftije beogradskog.
Ovih dana Jusufspale je veoma prisutan u medijima. Objašnjava nam prirodu intermuslimanskog konflikta koji, dojam je, tinja na jugu zemlje sa tendencijom da bude raspiren.
Muhamed, svojom spokojnošću i učenošću, ostavlja nepogrešiv utisak osobe uznete mišlju nad ozlojeđenostima naših prostora. Da li njegovo egipatsko plemenito poreklo doprinosi distanciranosti od zle kobi, tako žalosno uvekprisutne u našem okruženju, Muhamed mahom ostavlja najprijatniju impresiju na slušaoca i otvara nam, u zastrašenim vremenima, priliku da na sasvim nov i miroljubiv način sagledamo perspektivu religije čiji je sveštenoslužitelj. Kada vam dolazi u goste uvek donosi baklavu, a verujem da je, kada je sam u gostoprimljivoj poziciji, još prijatniji sa još boljim slatkišima i ukusnom kaficom! :)
Kao rođeni Beograđanin, i on nosi tu crtu anksioznosti što kao da je postala zacrtana metafizička konstanta u našoj prestonici. Muhamed je strepeo za svoj hram, 17. marta 2004., strepnjom koja je valjda već generacijama u gradu poznata - strepnjom da ćete zbog ljudske obesti ostati lišeni veoma drage relikvije u vašem životu, da će objekat za koji ste toliko vezani uspomenama biti porušen.
Za uzrok trenutno trajućeg nemira ne voli da budu markirani njegova sabraća u veri. Ne voli upotrebu izraza 'vehabije', i radije upotrebljava izraz 'nervozna sabraća', nervozni muslimani.
Muhamed će ovih nedelja voditi svoju borbu da njegovi stavovi budu prepoznati u društvu, i što je još važnije, da budu prepoznati na najvišem institucionalnom nivou u zemlji. Ako mu se stremljenja ostvare, Islamska zajednica Srbije će zaživeti sasvim izmenjenom egzistencijom, organizaciono uzev. I ko to zna, možda je baš u rukama imama Bajrakli džamije ključ k vratima trajnog pomirenja na ovim prostorima. Možda ne još uvek globalno uzev, ali Muhamedom Jusufspaletom taj mir, neodoljiv utisak ostaje, već pleni.