U svetu u kome vecina svakodnevno "prodaje veru za veceru" (najvise mi Srbi), gde se grupe i bendovi ponovo okupljaju posle milion godina da bi zaradili neku crkavicu (dobro, svako mora da jede i da skoluje decu), prodajuci sopstvena velika, ponekad i kapitalna umetnicka dela kao na buvljaku, moram da odreagujem na nadolazecu izlozbu jednog veoma talentovanog umetnika, bivseg gitaristu koji ovih dana otvara samostalnu izlozbu u jednom od "centara" kulture i umetnosti britanske drzave, pregradju Manchester-a, Oldham-u.
Naime, covek koji je na omotima svoje grupe parafrazirao Jackson Pollocka i ne moze drugaciju izjavu da stavi na jedan od svojih eksponata:
Mr John Squire, covek koji je napisao mozda i najlepsu muziku na svetu u periodu 1988-1990, ovako odgovara na konstantna nagovaranja menadzera, promotera, ljudi u odelima i ostalih zmija i gmizavaca da ponovo okupi The Stone Roses. Odgovor je naravno NE! A i zasto bi to radio. Da li je iko od Pikasa trazio da ponovo naslika Gerniku, ili od Kamija da jos jednom napise Stranca?
Dobro, muzika je nesto drugo, ali i nije. Velicina umetnika se ne ogleda samo u sposobnosti da napravi remek-delo, nego i u tome kako se on sam prema tom delu kasnije odnosi. Svako od nas je sposoban da napravi dete, ali koliko nas ume da napravi coveka? John Squire je pokazao ovim da on nama, ZA NAS, jos uvek cuva originalni i zvuk i osecaj i secanje na The Stone Roses, shvatajuci da je grupa mnooogo veca od skupa muzicara, ma kakvi muzicari bili.
Uostalom, kad god cujem "Sally Cinnamon", na primer, setim se leta 1990, a ne neke gomile matoraca koji na kraju prve decenije 21. veka tezgare i dzepare sami sebe i skrnave svoje seminalno delo kako je to John napisao. Secam se kako smo, pre 20 godina, mesec dana hodali kroz Beograd kao Ian Brown u "Fools Gold" spotu i kako mi je svaka ulica u gradu izgledala kao mala Engleska samo zato jer mi je u usima iz Walkman-a dopirao "Made of Stone" ili "She Bangs the Drums". I zato i ne zelim da se ponovo okupe. Nikad ih nisam uzivo gledao, ali se vreme jednostavno nikad ne moze vratiti unazad. Ako se ikada jednom predomisle, spasce lista na samo jedno slovo, ovako dve grupe i dalje nam cuvaju mladost.
Na kraju, necu da postiram ovde link za nju, ali svojom pesmom "I Am The Resurrection", The Stone Roses su postali besmrtni i pre nego sto su kao grupa zavrsili zivot. Za kraj, samo jedan mini-flavour, ko zna znace, a ko nikad nije cuo neka malo sam istrazi dalje...
River cools where I belong, in my...