Zašto mislimo da je nama teže nego drugima ?
Zbog čega uopšte razmišljamo kako je drugima i zašto im je tako kako je, a da pre toga nismo zavirili u sebe? Jedan moj stariji prijatelj zna da kaže da ne može sve biti lako, za čega bi čovek onda živeo; rogovi i perje se jednako prodaju i ista im je cena samo su kupci različiti. Sad, ako nam treba perje, a želimo i rogove, iako ne znamo zašto, to pitanje moramo da rešimo sa sobom, ne sa prodavcem ili onim kome oni zaista trebaju.
Bežeći iz Srbije, kažu da je moguće i iz Crne Gore, od Turaka ili krvne osvete, pleme iz kojeg sam potekao, na putu do sigurnog utočišta prevalilo je za dvadesetak godina hiljadu kilometara. Bilo bi im lakše da su ih Turci desetkovali ili krvnoosvetnici ili da su se sami proredili, jer na tom putu nestalo ih je više od dve trećine. Razdori među mojim dalekim srodnicima - kako sam čuo u pričama koje ne moraju biti tačne - nastajali su zbog : popreko si me pogledao, sećaš se kako si mi uzeo najbolje parče livade, nisi mi pritekao u pomoć kada mi je bilo najteže, tvoj čukundeda je mom oteo devojku, razgovarao si sa Mitrom iako ja nisam 3o godina....
Rasulo uzornog, ponosnog, hrabrog plemena započelo je u sred Bosne. Najonemoćaliji od umora, neimanja volje, sa argumentom : niste ni vi išli sa mnom u lov na vukove koji su mi potamanili ovce - nisu hteli ni pedalj dalje. Iz šuma, po kojima su se uglavnom kretali, odlazili su pravo u ruke progoniteljima Turcima, uzimali njihovu veru, prezime je skraćivano za "– vić", nova odora, novi ljudi, jezik, običaji, novi način ishrane... Koju stotinu kilometara dalje ostatak plemstva naiđe na izvor vode. Razlozi za razdor su stalno bili u opticaju, i pored dogovora da se više neće rasipati, zajedno su jači, mogu se, uz vojne veštine koje su im bile u krvi, odupreti i najsnažnijem neprijatelju, međutim, nisu mogli da nađu odgovor na pitanja : ko će se prvi napiti vode, ko je prvi ugledao izvoriše, ko je žedniji... ? Ostaviše izvor i traženje odgovora i polovina zapuca jugo-zapadno, a druga severo-zapadno. Ovi drugi, zarad opstanka svoje nejači koja se rađala na dugom putu, ulete u carstvo Marije Terezije, prekrstiše se u katolike, u vekovno prezime ubaciše „ J“, novi način življenja, posedi, sigurnost, nema više putovanja.
Najtvrdokorniji, najtvrdoglaviji, najuporniji jugo-zapadnjaci, od kojih i ja potičem, nastaviše da tumaraju po nedođijama jer im je sada pretila opasnost od jednih i drugih srodnika situiranih u dva carstva, u dva druga naroda, u dve druge, različite vere od njihove iskonske, pravoslavne. Udariše na Dinaru, računajući da su bezbedniji što je teren nepristupačniji. Čim pređoše veliku planinu smestiše se među tri ogromne stene, gde je samo kamen rađao kamen, vazduh vazduh.. i predanja vele da jedno vreme nisu znali da iz njih izađu, a drugo da nisu smeli dok sasvim ne budu sigurni. Ovo drugo je verovatnije jer je to bila mudra odluka, pa svoju novu naseobinu nazvaše Mu/o/drino Selo. Onda su nastale prave muke, ne zbog gole egzistencije. Povadili su kamenje, njime još više opasali kameno stanište, stvorili plodnu zemlju za proizvodnju hrane, iskopali izvore vode, međutim problem je nastao u raspodeli malog prostora. Zbog toga je krenulo novo razrođavanje, tako da danas susrećem ljude sa istim prezimenom iz Mudrinog Sela, i nismo rod. Krv jesmo, ali tvrdoglavost naših mudrih predaka ju je razvodnjilo.
Moj deda sa dva brata, pred Drugi veliki rat, donese odluku da beži od mudrih rođaka.Uputiše se stotinak kilometara jugo-zapadnije, bliže moru, plodnijoj zemlji, izvorima vode, na samu granicu Kraljevine SHS sa Italijom. Taman se skućio, uvećao imanje i porodicu, odvedoše ga u zarobljeništvo, ostavivši babu sa četvoro male dece.Valjalo je preživeti silne vojske koje su tutnjale selom kad god im se prohtelo, prehraniti nejač. Deda se kući vratio po zvaršetku rata. Mirnog, tihog, radnog, dobrodušnog - mravu se izvinjavao, čekajući najmlađe dete - ubiše komšije Srbi, tako kažu, na kapiji svoje kuće na očigled porodice.
Nazad u postojbinu prvo se vratio moj otac krajem pedsetih prošlog veka. Onda su bile popularne ekonomske migracije : trbuhom za kruhom - za njim tetka i najmlađi stric, koji nije zapamtio oca. Polovinom 9o-ih prošlog veka najstariji stric je prognan sa svog / našeg ognjišta mecima, granatama...
Pitam se ja sada, zašto su moji preci pre dvestotine godina uopšte odlazili iz Srbije. Bilo koji da je razlog, nejasan mi je. Jedini razuman razlog vidim u mojim precima kao individuama.Neko je nekom od njih učinio nešto, oni su uzvratili i putovanje do vukojebine bilo je uzaludno, čak poražavajuće.
Ja odavde ne idem nikuda !