U Portugal stranci uglavnom dođu slučajno. Posle većina ode, ko namerno, koga život odnese, a poneko sasvim slučajno i ostane.
Priča o jedno slučajnom dolasku veli: Dva slikara iz Beograda, kolege sa klase, Aca i Bane kao studenti slikali su portrete po letovalištima po Sredozemlju. Tako su godinama po celo leto provodili na moru, zarađivali sebi džeparac i odlično se provodili. Njih dvojica kad te naslikaju kao da su te skenirali – ispadneš pljunuti ti. Mene to impresionira, a oni (kao fol skromno) kažu da je to zanat i a to svako može.
Jednog leta, tek su bili završili studije, odu u Grčku, na neko malo ostrvo u još manje selo, postave štafelaje na rivu još pre no što je počela sezone i počnu da portretišu svakog ko sedne na šamlicu.
Mnogo su se dopali meštanima. U selu još od Vizantije nisu videli takva dva majstora, a nije samo da su neviđeni umetnici nego su im usput bili i simpatični. Nutkali ih kafom, uzom i ratlukom, kao da su njihovi. Ali grčki zakon je neumoljiv: zabranjuje slikanje na ulici. Čim se pročulo za njih dođe sa susednog većeg ostrva neki organ reda i mira, oduševi se njihovim radom, hoće da mu slikaju ženu i ćerke, ali uz dužno poštovanje zakona - naredi im tutanj. Džaba su se bunili oni. Džaba su se bunili se meštani ko Grci u apsu, pisali peticije. Džaba je pop, kao najugledniji u selu, išao u opštinu da bogorada. Mrka kapa. Propisi su propisi a Grčka je pravna zemlja, mogu da letuju, da kuliraju, ali da slikaju ne mogu.
Leto tek počelo a njih dvojica lupaju glavu gde će i kako će da nastave letnju rabotu. Prvo su hteli da se vrate u Beograd, posle su hteli ko zna gde – svašta im je padalo na pamet, kad se prisetiše da imaju nekog prijatelja koji je poslom u Lisabonu. Daleko je Portugal, treba investirati u putovanje, rezultat je neizvestan, teritorija neispitana i umalo da odustanu od ideje kad jedan od njih, mislim Aca, jedno jutro ustane i saopšti da je sanjao neke roze i plave kuće s krovovima od crvenog crepa. Protumače san, pretpostave da im se tako preko neke sedme dimenzije javio Lisabon i pozvao ih u goste, i krenu na put.
Stižu oni u Lisabon, avion leti nisko iznad grada, oni vire kroz one okrugle prozore, dole ružičaste i plave kuće i krovovi od ćeramide, a onaj što je sanjao kaže: To je to! (Uzgred, ako ikada budete leteli za Lisabon uzmite mesto pored prozora, aerodrom je u gradu, pogled pred sletanje je vredan pažnje!)
Posle Aca slučajno ode, vrati se u Beograd i postane priznat umetnik. O njemu drugi put, ova priča je o Banetu. On je, sasvim slučajno ostao, tu se skućio, odomaćio, navikao i malo-pomalo stekne i ime. Evo ga ovde već ko zna koliko godina.
Trista izložbi je imao, još više intervjua dao, sad je prava slikarska zvezda. Ne preterujem, čovek živi od slikanja (davno je batalio portrete) a to nije lako, nimalo. Ovde svako ko zna nešto o likovnoj umetnosti čuo je za njega.
.
Sutra, u utorak 16. oktobra, u 18 sati, u Galeriji Haos u Cara Lazara 12 u Beogradu otvara se autorska izložba Branislava Mihajlovića.
Nažalost, neću biti tamo a sve njegove izložbe na kojima sam bio menjao bih za ovu. Posebno mi laska što će se čitati i ona moja impresija nastala u njegovom ateljeu. Sećate se?
Kao što rekoh, iz opravdanih razloga neću moći da budem nazočan. Ajd’ nek’ neko ode, pa da mi ispriča kako je bilo.