Danas je 13. juli, državni praznik u Crnoj Gori i značajan datum u istoriji moje matične države.
Crna Gora je, nakon vjekovnih borbi za slobodu, na ovaj dan 1878. u glavnom gradu Njemačke na skupu predstavnika tadašnjih velikih sila, poznatom kao Berlinski kongres, priznata od strane tih istih velikih sila kao nezavisna država. Tada je priznata i Srbija, ali mi Crnogorci koji, kako je poznato, moramo da se prsimo da smo ama baš u svemu makar malo bolji od drugih, kad god se o ovome povede razgovor začikavamo prijatelje Srbe da je Crna Gora priznata koji minut prije Srbije jer se išlo abecednim redom.
Ništa manje značajan je, iz današnje perspektive gledano čak značajniji, 13. juli 1941. kada je dignut ustanak portiv okupacije i fašizma.
Danas, ovog 13. jula, gledam odavde iz Beograda, iz jedne moje države – one u kojoj živim već više od pola vijeka, koju volim, kojoj dobro želim i za čije dobro radim - na onu drugu koju volim ništa manje, koju ponekad čak idealizujem. Taj dualizam svakog pripadnika svake manjine na cijelom svijetu – odavde pogledivanja tamo, a odonud ovamo - pomaže jer se procesi mogu sagledati bolje, jer se problemi mogu uočiti i analizirati nepristrasnije, jer, za razliku od drugih koji su „samo jedni“ ti koji si dualan uvijek možeš sam sebe preispitivati je li u pravu onaj tvoj dio koji je vezan za mjesto života ili onaj za porijeklo. I kao što tamo jednako gorljivo govorim o onome na šta bi se moji sunarodnici trebali ugledati u Srbiji, tako ovdje, evo i sada, govorim svojim prijateljima o onome što tamo jeste bolje riješeno, a što je ovdje politički aktuelno.
U Crnoj Gori ogromna većina zna da je postojao jedan jedini antifašistički pokret, a da su svi ostali, sviđalo nam se to ili ne, sarađivali sa okupatorom na ovaj ili onaj način.
Žan Pol Sartr je govoreći o Drugom sv. ratu rekao i ovo:
„Crnogorski ustanak 1941. upozorio je čovječanstvo kojim putem treba da se kreće...“
Danas u Crnoj Gori nema izjednačavanja žrtava i dželata a neće ga biti ni ubuduće.
Ne ruše se spomenici ljudima koji su časno poginuli za zajedničku slobodu.
Danas u njoj nema pokušaja revizije toka ni ishoda Drugog sv. rata.
Danas, ovog 13.jula, Crna Gora dobro zna kolika je bila cijena gostovanja fašizma na njenoj teritoriji.
Crna Gora ne blokira sebe mučeći se traganjem na odgovore o velikim problemima svijeta, ne brinu je ni „panslovenske” ni „jevropske” brige i slobodno korača putem svoje sudbine.
Crna Gora gleda racionalno na sopstvene zablude prošlosti svjesna tih zabluda ali i činjenica da je možda baš dugotrajnost zablude Jugoslavijom bila razlog da cijena te zablude bude najmanja u poređenju sa drugima.
Danas, 13. jula u Crnoj Gori može slobodno da se igra crnogorsko, srpsko, albansko, hrvatsko, bošnjačko, muslimansko ili romsko oro.
Danas Crna Gora nije nacionalna ni vjerska država a neće to ni postati.
Zagrobni život nije na cijeni a ovaj zemaljski je preskupo plaćen da bi ga lako mijenjali.
Mitsko-istorijski somnabulizam i politička babologija napustili su njenu teritoriju i ustupili mjesto zemaljskom realizmu.
U Crnoj Gori zlatne ali ni zahrđale kašike nijesu dio nacionalnog prestiža.
Momci danas ne služe vojsku i spremanje za ratove nije nacionalna ideologija.
Danas 13. jula u Crnoj Gori je vjerovanje u ljude potrebno i poželjno, a vjerovanje u Boga i božije izaslanike privatna stvar svakog pojedinca.
Zahvaljujući svim a posebno tom 13. julu, danas se slobodno zbori crnogorski i izvan Crne Gore.
Danas u Crnoj Gori nema sporova i dilema treba li na Istok ili na Zapad ići, ko je brat a ko prijatelj, a prijatelje biraju sami bez pomoći savjetnika.
Danas u Crnoj Gori rade kompanije iz 86 država.
Integracija u Evropu je postala imperativ, to je apsolutno svima jasno čak i najradikalnijim političkim grupacijama. Tačno kroz 9 dana u Crnu Goru stiže Upitnik za članstvo u EU, stotine prevodilaca i ostalih stručnjaka spremno čeka početak rada na odgovorima čiji će prvi dio biti predat natrag Evropskoj komisiji već krajem OVE godine.
Danas Crna Gora tačno zna gdje su joj granice, ne pati za Skadrom, ne želi ni sa kim da se „ćera još“, ne stoji nikome na putu, niti dopušta da njoj iko stoji na putu.
Sretna bila i
da je vječna Crna Gora i njena sloboda!
Jugoslav S. Simović
Beograd, 13. jula 2009.